Life
293 prikaza

Eksplozija boja kostimografkinje Petre Pavičić

1/10
Sandra Šimunović/PIXSELL
Dosad je ostvarila više od 150 projekata, a u radionici nasuprot Kazališta Komedija pokazala nam je kostime na kojima je s cijelim timom ljudi radila posljednjih godinu i pol

Odijelo možda ne čini čovjeka, ali svi ljubitelji kazališta znaju da je kostim jedan od elemenata koji bitno određuju kazališne likove. Kostimi glumcima pomažu da se sažive s ulogom koju igraju te da publiku, uz ostale audiovizualne elemente predstave, barem nakratko iz realnosti odvedu u druge svjetove.

Petra Pavičić, kostimografkinja iz Zagreba, ovim se poslom profesionalno bavi od 2006. godine. Ljubav se rodila kad je još kao djevojčica, a onda i djevojka, iz nužde morala naučiti vještine šivanja i kreiranja odjevnih predmeta.

"Oduvijek me zanimala kostimografija, šivanje, lutkice, odijevanje same sebe. U mojem djetinjstvu, '80-ih i poslije u 90-ima, uz rat i sve ekonomske probleme koje smo imali kao narod, ono što sam htjela odjenuti mogla sam jedino sama napraviti. Nije baš bilo dućana, a onda se otvorio prvi Benetton, za koji ja, odnosno moji roditelji, nisu imali novca. Tako da sam jedino sama sebi mogla prekrajati, šivati…"

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

S obzirom na to da je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, sljedeći logičan korak bio je upisati modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Kad je diplomirala, u Zagrebu još nije postojao magisterij, a Petra je školovanje nastavila na Likovnoj akademiji u Austriji. U Zagreb se ipak vratila godinu dana kasnije i naposljetku magistrirala na Odjelu kostimografije na TTF-u. Za rad na predstavi "Kraljevo" u režiji Ozrena Prohića dobila je Rektorovu nagradu.

"Cijelo vrijeme tijekom studija sam radila, a u to vrijeme radila sam kostimografiju za predstavu 'Kraljevo'. Imala sam 25 godina, projekt je bio stvarno velik i jako sam zahvalna što sam dobila priliku raditi na njemu. Definitivno sam bila najmlađa osoba u povijesti HNK koja je radila na velikoj sceni samostalno. Dugo smo radili i baš mi je drag taj projekt. S obzirom na to da sam bila na zadnjoj godini studija, na nagovor svoje mentorice Nine Režek, odlučila sam ga prijaviti za nagradu, a na kraju sam je i dobila."

Dosad je ostvarila više od 150 projekata, a u radionici nasuprot Kazališta Komedija pokazala nam je kostime na kojima je s cijelim timom ljudi radila posljednjih godinu i pol. "Važno je zvati se Ernest", komediju koja je Oscaru Wildeu donijela svjetsku slavu, publika će od 30. studenog imati priliku gledati u Komediji, u režiji Ivana Plazibata. Radnja je izvorno smještena u povijest, što se dijelom odražava na kostimima, najviše na siluetama. Međutim, kostimi su daleko od povijesnih, kaže Petra.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

"Kostime za Ernesta nismo smjestili nužno u povijest, nama je ovdje više bila ideja nekog svevremenskog života bogatih, povlaštenih klasa. Jer ono o čemu je Wilde pisao u 'Ernestu' zapravo su dokoni aristokrati s previše novca, a premalo obaveza. Njihovi kostimi bili su nedostižni tadašnjim prosječnim ljudima i narodu. Ja bih ovo nazvala suvremenim kostimima, ali naravno da dolaze iz nekog nasljeđa, starog i povijesnog."

Eksplozija boja, različiti materijali, motivi i detalji koji krase kostime u radionici na Kaptolu upućuju na pomno osmišljen proces stvaranja i veliku posvećenost ovom projektu. Primjerice, blijedoružičasti kostim kreiran za Milu Elegović na sebi ima ručno izrađene ružice, koje su nastajale pet dana, a u jednoj od raskošnih suknji ima čak 60 metara tila.

Nakon što je Petra izradila skice za ženske kostime, njihova konstrukcija počinje na drvenom stolu "ženske radionice" ružičastih zidova. Svaka ideja stvara se prvo na papiru, a mjesta za pogreške nema jer materijal je skup i ograničen. Ekipu u radionici čine Vesna Blečić, Jasna Krajna, Kristina Samardžić i voditeljica krojačnice Ivana Maglić.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Kostimi koje izrađuju oduševljavaju gledatelje, no njihov posao nije ni izbliza toliko glamurozan koliko izgleda finalni proizvod njihova rada.

"Komedija je stvarno divna jer ne samo da su nam omogućili budžet nego su zapravo jedno od rijetkih kazališta u Hrvatskoj koja imaju radionice. U ženskoj radionici rade četiri krojačice, koje su istodobno i garderobijerke, imaju doista naporan posao jer rade u tri smjene, vikendima, praznicima i kad god je potreba. U muškoj radionici radi još dvoje ljudi, koji se isto izmjenjuju s garderobom. Imamo i postolara, koji puno pomaže, vrhunsku šminkericu, odnosno voditeljicu šminke i frizure Irenu Ružić."

S Kazalištem Komedija Petra je već surađivala na predstavi "Velo misto". Užitak je surađivati s Komedijom jer im je vrlo važan vizual predstave, pa samim time postoji mnogo više razumijevanja za kostimografe. U cijelom je procesu, naglašava Petra, najvažnije pratiti ideju redatelja, ali i cijelo vrijeme komunicirati sa svima u timu.

"Kostimografija je, kao i scenografija, primijenjena umjetnost. Dakle, nije modna revija i mora slijediti ideju. Nakon što se odluče prve stvari, u koje vrijeme, u kojem prostoru, koji je koncept, boje koje ćemo koristiti i sve uskladimo međusobno, gledamo tko su nositelji uloga. Naravno da su onda želje i afiniteti glumaca i pjevača važni, jer nikog se ne može natjerati da odjene nešto što ne želi i na kraju krajeva nikome nije u interesu da netko bude u kostimu u kojem se ne osjeća dobro ili se ne može kretati. Zatim slijedi moment u kojem to sve dođe na scenu, i svjetla i scena, glumci, šminka, kostimi… U tom trenutku još se može vidjeti nešto što ne paše. Prva stvar je, dakle, suradnja s redateljem, a što bolje surađujete, zapravo smanjujete mogućnost grešaka, koje nikom nisu drage."

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Osim kreativnog procesa, koji je umjetnicima najdraži, mnogi se kostimografi moraju baviti nabavom materijala. Nabava sa sobom nosi mnogo ograničenja jer budžeti su maleni i potrebno je dosta znanja i iskustva da bi s ograničenim resursima napravili nešto što će oduševiti gledatelje. Na svjetlima pozornice njihov naporan rad običnom bi se gledatelju mogao učiniti lakši nego što jest, ali to je samo romantizirana slika koja se razlikuje od realnosti. Tu realnost Petra od 2018. godine pokušava prenijeti na studente Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje kao vanjska suradnica sudjeluje u nastavi.

"Nama se uvijek uljepšavala opća slika kad smo bili studenti. Onda dođeš u kazalište pa se šokiraš. Nekome tko želi stupiti u taj svijet treba pružiti informacije o tome što ih čeka. Netko tko je zaljubljen u ovo zanimanje može se vrlo lako razočarati ako nije svjestan što to zapravo jest. To nisu samo lijepi kostimi, ovo je prvenstveno fizički posao, gdje si konstantno upaljenih križa, leđa, ramena, ruku, non stop nosiš nekakve vreće. Mislim da svi mi kostimografi imamo najviše Ikeinih vreća i nama se praktički posao svodi na nošenje tih vreća koje su konstantno pune. Naravno da je posao potpuno potplaćen, sigurnosti nema nikakve, nemamo nikakva prava, nemamo bolovanja, nemamo nikad nikakve putne troškove. Dakle, sami sebe financiramo. Autorske timove u kazalištu većinom čine samostalni umjetnici, koji, ako ne rade i ako nemaju projekt, nemaju novca. Zapravo je koronavirus postavio u perspektivu koliko je naš položaj loš."

Položaj domaćih kostimografa također narušava to što posljednja dva desetljeća velike projekte u nacionalnim kazalištima većinom daju strancima, uz veće honorare. Na taj se način, ističe Petra, uništava hrvatska kultura, ali i budućnost svih ljudi koji bi na tim projektima zaradili za dostojan život.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Poslom kao što je ovaj domaći kostimografi se ne bave zbog sjajne karijere ili dobre zarade. Naprotiv, ovo izaberu usprkos svim negativnim aspektima. Njihova je ljubav prema kazalištu vječna, pa biraju gledati drugu stranu medalje.

"Skoro svi projekti na kojima sam radila su pozitivna iskustva i možda je upravo to ono što nas drži sve u tom poslu, to zajedništvo, druženje i kazališno društvo, koje je stvarno specifičan svijet. Osim kod kuće, jedino se ovdje osjećam kao da sam doma. Kazalište je ljudima koji u njemu rade nekakav 'resort', tvoj mali komad raja. Zbog toga je ove negativne strane lakše izdržati. Posebno cijenim rad kolegica koje također u teškoj besparici uspiju stvoriti odlične kostime, poput Manuele Paladin Šabanović, Zdravke Ivandije Kirigin, Tee Bašić i Anite Gorete."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.