Zidovi možda ne mogu govoriti, ali pamte i svjedoče ljudskoj povijesti još od onih najranijih početaka civilizacije. Čovjek je oduvijek imao potrebu zapisati, a zidovi su bili medij prenošenja poruke od pećine do danas, od dnevnika jedne svakodnevice do političkog akta, kaže Eric Ušić u monografiji "Zidovi pamte". Vizualna etnografija političkih grafita iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri (izdavač Srednja Europa) donosi pregled višegodišnjeg istraživanja i terenskoga dokumentiranja zidnih parola koje su diljem Istre nastale tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, uoči dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje u ožujku 1946. godine.
Eric Ušić
- Istraživanje ima izraženu autobiografsku pozadinu i motivaciju. Naime, živim u Vodnjanu, gradiću koji na svojim zidovima sadrži više od stotinjak takvih grafita, odnosno zidnih natpisa i simbola koji su u najvećem dijelu dobro očuvani i čitljivi u cjelini. A iako sam bio u svakodnevnom kontaktu s njima, do prije nekoliko godina nisam obraćao pretjeranu pozornost na njih, na njihove poruke, forme i količine. Kako sam, tijekom studija kulturologije, počeo istraživati grafite u širem smislu, ovi su mi natpisi zapeli za oko i počeo sam ih primjećivati sve više - kako u Vodnjanu, tako i u drugim mjestima u Istri. Njihova me sveprisutnost i iznenađujuća količina fascinirala, i činilo mi se da je gotovo nevjerojatno da su ovi talijanski i hrvatski grafiti, koji prenose poruke poput 'Hoćemo Jugoslaviju', 'Živio Staljin' ili 'Živio Tito', još prisutni na istarskim zidovima u tako velikom broju. To me zaintrigiralo i potaklo mnoga pitanja. A kako se ovom temom nitko nije sustavno bavio, odlučio sam potražiti odgovore sam - govori nam Ušić, koji ju je predstavio i na ovogodišnjem 30. Sa(n)jam knjige u Istri.
U monografiji iznosi kulturološki presjek razdoblja i grafite u kontekstu politizacije prostora. Ponajviše govori o rasprostranjenosti grafita te njihovoj postojanosti i izdržljivosti. Ušićevo se istraživanje temelji na vizualnoj etnografiji, usmenoj povijesti, memoarima, zapisanim sjećanjima, arhivskim materijalima te na sekundarnoj literaturi (pojedina književna djela te filmski i fotografski zapisi). Ušić je izdvojio tri dominantne skupine grafita: ratne partizanske grafite, oslobodilačke grafite i skupinu koja se odnosi na dolazak Međusavezničke komisije.
- Ključne razlike između ratnih i poslijeratnih grafita odnose se na uvjete u kojima su grafiti ispisivani. Prvo, u ratu, partizanski grafiti bili su sredstva antifašističke borbe i komunikacije, načini signaliziranja prisustva pokreta otpora na terenu te prakse podrivanja fašističke kontrole nad prostorom. Grafitima, koji su prenosili antifašističke, projugoslavenske i komunističke tekstove i simbole, širile su se prvenstveno poruke otpora, popularizirala se politika i djelovanje Narodnooslobodilačkog pokreta. Ratni grafiti bili su subverzivne prakse, a grafiteri su riskirali vlastiti život zbog pisanja po zidovima. Drugo, u fazi oslobođenja i neposredno nakon nje grafiti su funkcionirali kao teritorijalni markeri, kao načini označavanja i simboličkog prisvajanja prostora. Treće, u neposrednom se poraću u Istri situacija mijenja, a to se odražava i na praksu grafitiranja - kaže Ušić.
Regija je bila podijeljena na Zonu A i Zonu B, a na međunarodnom planu vodila se diplomatska borba oko poslijeratnog razgraničenja.
- Tako je formirana Međusaveznička komisija čiji je zadatak bio posjetiti regiju, ispitati stanje na terenu i predložiti novu granicu. Ususret dolasku komisije u ožujku 1946., komunističke organizacije i projugoslavenski aktivisti pokreću masovnu akciju ispisivanja projugoslavenskih grafita popraćenih antifašističkim, komunističkim i nacionalnim porukama - grafiti se tad ispisuju doslovno posvuda. U Zoni B, kojom je upravljala Jugoslavenska armija, ispisivanje grafita je podržavano i legitimirano kao izražavanje volje naroda, dok su u Zoni A, kojom su upravljali Englezi i Amerikanci, grafiti zabranjivani. Primjerice, u Puli je pisanje po zidovima bilo zabranjeno, ali lokalni aktivisti svejedno su pisali parole, riskirajući uhićenja i pritvor - objašnjava Ušić.
U monografiji također analizira narodno-nacionalne i socijalističke diskurze grafita te ističe njihovu sinergiju i dvojezičnost. Dio njegove studije jest i pokušaj detektiranja i mapiranja lokacija te odnosa mještana i grafita. To je pozicija iz koje se može iščitati aktualni "društveni život" grafita, odnosno načini njihova tumačenja. Ti grafiti kreiraju specifičan historijski, politički i simbolički krajolik, svojevrstan "otvoreni arhiv" podložan nestajanju. Naposljetku, zaključuje kako su grafiti odraz jednoga vremena.
Iako se istraživanje fokusiralo na političke grafite koji su nastali tijekom Drugog svjetskog rata i uglavnom neposredno nakon rata (1945. - 1946.), grafiti s određenim ratnim motivima, simbolima i porukama su i dalje vrlo prisutni. Ušić smatra da je tome tako jer, između ostalog, od 90-ih naovamo hrvatskom politikom i institucijama dominiraju povijesni revizionizmi Drugog svjetskog rata, kao i antijugoslavenski i antikomunistički diskursi, a to je vidljivo i na ulicama.
- Politički grafiti funkcioniraju kao svojevrsni indikatori stanja u društvu. Zidovi nam mogu otkriti mnogo toga o trenutačnoj situaciji u našem okruženju, o ideološkim i povijesnim dominantama, kao i o onome što je u nekom trenutku prihvatljivo i normalizirano, a u drugome momentu neprihvatljivo i isključeno. Tako je, primjerice, očito kako danas, u Hrvatskoj, simboli poput srpa i čekića ili crvene zvijezde izazivaju mnogo više kritika i napada na širem društvenom planu i institucionalnoj razini od fašističkih simbola, a to potvrđuje i stanje na ulici. Naime, u svom višegodišnjem praćenju političkih grafita primijetio sam kako se 'crveni' grafiti rijetko pojavljuju, a kad se i pojave na ulici, vrlo ih se brzo briše, precrtava, križa - kaže Ušić.
Dodaje i kako, pogledamo li neke suvremene probleme, možemo uočiti kako se i propalestinski grafiti brzo uklanjaju s ulica.
- S druge strane, ustaških grafita i fašističkih simbola ima posvuda - iako su, za razliku od komunističkih, partizanskih i jugoslavenskih simbola, navodno zabranjeni i kriminalizirani, vrlo su prisutni u javnom prostoru. Takve se grafite jako sporo ili gotovo nikako ne uklanja. Dapače, čini se da veće kontroverze od takvih grafita izazivaju intervencije odozdo koje ih nastoje ukloniti: prisjetimo se samo mladića iz Zadra koji je prije nekoliko godina grafit 'Ubi Srbina' prepravio u 'Ljubi Srbina' i tako zaradio kaznenu prijavu. Ne sjećam se da sam, barem u posljednjih nekoliko godina, vidio da je kaznena prijava podnesena protiv onih koji ispisuju ustaške parole i simbole po zidovima ili da ustaški grafiti izazivaju nekakve veće 'skandale'. I to nam mnogo govori o trenutačnom stanju, kao i o načinima isključivanja ili normaliziranja određenih narativa i simbola iz 1940-ih. A za to nisu krivi ni ulica ni zid, nego državne institucije koje toleriraju puzajuću normalizaciju ustaštva od 90-ih naovamo - navodi Ušić.
Grafiti su kao takvi često na ivici umjetnosti i vandalizma, a relevantni su, kaže Ušić, utoliko što mogu funkcionirati kao pokazatelji trenutačnog stanja u društvu te kao ulične refleksije i izrazi širih društveno-političkih problema, procesa i relevantnih pitanja, kao i artikulacije kritike ili nezadovoljstva.
- Političke grafite često koriste one grupe koje nemaju drugačiji način i kanal komuniciranja svojih stavova i političkih poruka. Po meni, to se danas primjerice odnosi na propalestinske stavove i poruke koje, izuzev društvenih mreža, vrlo teško pronalaze put do javnog prostora. A vezano uz podjelu na umjetnost i vandalizam, odnosno na legalno/ilegalno, treba reći da je to relativno moderna podjela koja je povijesno uvjetovana: u prošlosti bilo je mnogo momenata kad su grafiti bili sasvim legitimna i prihvatljiva praksa, o čemu su već i pisale mnoge autorice i autori - ističe Ušić.
Istraživanje bi htio proširiti i na druge regije.
- Nažalost, nisam još započeo konkretnije istraživanje, drugi su me projekti odvukli u neke druge smjerove. Za sada sam samo usputno dokumentirao (poslije)ratne grafite u pograničnim zonama u Sloveniji i Italiji, i mogu reći da ima mnogo neistraženog i nedokumentiranog materijala na terenu. U perspektivi, planiram detaljnije obići te zone, čim se za to ukaže prilika - govori Ušić.
Osim što ga je specifično povijesno i kulturološko nasljeđe Istre motiviralo na istraživanje ratnih i poslijeratnih parola, ono se odrazilo i njegov filmski izričaj. Ušić je jedan od organizatora Vodnjan film festivala u Fažani film festivala (VFFuFFF), a uz ekipu Novog vodnjanskog filmskog vala koautor je dva igrana filma: "The Girl in the Blue Dress" (2021.) i "La Predstava" (2022.)
- Trenutačno s prijateljima iz Vodnjana radim na filmu 'Kad je Bog z crikve zaša'. Riječ je o filmu inspiriranom knjigom istarskog pisca Fulvija Tomizze 'Quando Dio uscì di chiesa', u kojem autor opisuje život i prakse heretičkih Vodnjanaca u periodu inkvizicije i protestantizma. Naš je film komedija s elementima drame, svojevrsna satira suvremenog društva koja kombinira povijest i fikciju, 16. stoljeće i sadašnjost. Ukratko, priča prati mladog svećenika koji preuzima napuštenu župu u Vodnjanu, gdje ubrzo upoznaje osebujne mještane koji uopće ne idu u crkvu i ne čitaju Bibliju, nego žive za kulturu, suvremenu umjetnost i književnost. A kako bi vratio mještane u crkvu, poduzima radikalne korake, koji se baš i ne sviđaju inkviziciji - otkriva Ušić.
