Life
277 prikaza

Hejter je mračna analiza anomalija suvremenog društva

1/6
Screenshot
‘Hejter’ je labavi nastavak Sobe za samoubojice (Suicide room/Sala samobójców) iz 2011., koji se također bavi mračnim internetskim zakucima u kontekstu poljske suvremenosti

Recimo da bismo središnjeg protagonista i pokretača kinetičke fabule društvenog trilera “Hejter” (The Hater/Sala samobójców. Hejter), a koji se najvećim dijelom odigrava u cyber okruženju, mogli inicijalno opisati kao poljsku i suvremenu varijantu gospodina Ripleya (lišenog šarma) ili možda Bel Amija (bez serijskog zavođenja i seksualnih eskapada). No creepy oportunist, s kojim isprva donekle i suosjećamo, ubrzo će se prometnuti u zlokobnog freaka nalik Normanu Batesu ili Patricku Batemanu. Tako ćemo naslovnog lika Tomasza Giemzu dva i pol nabijena sata pratiti u frenetičnom razvojnom jurišu od iritantno ambicioznog, ali naizgled ipak benignog nasrtljivca frustriranog slabim životnim startom do sociopata s osvetničkom agendom, a bez ikakvih moralnih inhibicija. Stvari su s mladim Tomekom komplicirane, na svakome od nas je da procijeni treba li ovakav karakterni raspon shvatiti kao neminovnu eksploziju dotad pritajenih negativnih potencijala, odnosno razotkrivanje oduvijek tinjajuće psihopatologije ili kao nepovoljnim okolnostima uvjetovanu i opravdivu transformaciju, a kakve čovjeku u nevolji nalažu mobiliziranje svih raspoloživih snaga, pa i posezanje za nedozvoljenim sredstvima.

 | Author:

Dinamična priča Jana Komase, nagrađivanog poljskog filmaša mlađeg naraštaja (r. 1981.), čiju svojevremeno za Oscara nominiranu humornu dramu “Božje tijelo” (Corpus Christi, 2019.) isto vrijedi pogledati, situirana je u najneposredniju sadašnjost, u ovo naše vrlo novo doba sklono svakojakim cyber pošastima, poput virtualnog stalkanja i hejtanja, sveprisutnosti influencera i fake newsa, naposljetku tvornica trolova iz čijih mrakova izranjaju maliciozni pojedinci s poremećajima ličnosti i ponašanja, sadisti koji virtualu koriste za ispucavanje patologija, dok možda sasvim zadovoljavajuće i pitomo funkcioniraju u svojim građanskim svakodnevnicama. Opasnost interneta, kako znamo, u najbezazlenijem slučaju očituje se kao pasivno dreždanje pred ekranima, u zabavne svrhe ili pak iz bulimične potrebe za apsolutnom informiranošću.

 | Author: Screenshot Screenshot

Tu je, međutim, i niz problema neusporedivo alarmantnijih od pukog rasipanja vremena, kao što je gubitak identiteta, kakav se na primjer događa prilikom role-playinga u računalnim igricama, a onda i dalekosežno zloćudnih aktivnosti, poput kontaminiranja medijskog prostora dezinformacijama, manipulacije javnim mnijenjem, širenja govora mržnje i poticanja agresije putem društvenih mreža - ako svemu pridodamo desni radikalizam koji nekontrolirano buja uslijed migrantske krize, jasno je da smo u neprestanoj opasnosti da prilike nesagledivo eskaliraju. U “Hejteru”, kao eklektičnom rezervoaru raznorodnih za cyber društvo karakterističnih socijalnih fenomena, kao i antisocijalnih ponašanja, Komasa razvija jedan od mnogih kataklizmičkih scenarija koji bi se i prelako ostvarili kad bi se online i offline identiteti preklopili, a nasilje iz virtualne stvarnosti iscurilo u ovu našu.

 | Author: Screenshot Screenshot

Tomekov studij financijski potpomaže buržujski par na čiji je otmjen životni stil nezdravo fiksiran i u čiju je kćer opsesivno zaljubljen. Kad ga zbog plagiranja izbace s faksa, nema razloga za očajavanje, štoviše upravo ovdje kreće njegov društveni uspon, ujedno - što mu je, dakako, manje bitno - i moralni sunovrat. Ono što ga je koštalo diplome, naime, fleksibilno viđenje dobrog i lošeg, nepoštovanje ili prije, kako ćemo s vremenom očitati, neshvaćanje društvenih pravila, pokazat će se itekako korisnim u bizarnome miljeu u koji je posve slučajno uletio. Oslobođen akademskih obaveza i formi, Tomek platformu za rast nalazi u opskurnoj PR agenciji specijaliziranoj za prljave kampanje na društvenim mrežama, gdje se plasiranjem lažnih vijesti diskreditiraju celebrityji i političari. Ukratko, u vojsci varšavskih trolova Tomasz Gimsza munjevito će napredovati do najtrofejnijeg agenta. Na mladićevu licu, samo na prvi pogled pokeraškom, a ustvari izrazito ekspresivnom, izmjenjuju se očaj, bijes, sram, na kraju vitalistički prkos. Inteligentan, spretan, brz i uporan, Tomek zna da se za sebe mora pobrinuti sam, jer iza sebe nema nikoga. Uslijedit će, stoga, objava rata tog autsajdera iz provincije kojem se oni urbaniji i privilegiraniji izruguju, da bi ih on zatim majstorski smutio, zaveo, pa s osmijehom uništio. Način na koji ga tretiraju liberalni intelektualci i navodni filantropi te njihova blazirana djeca navodi nas da, ako ništa, s vremena na vrijeme stanemo na njegovu stranu, barem dok sasvim ne pretjera, jer to osvetoljubivo i, konačno, čudovišno biće u znatnoj je mjeri produkt čvrsto hijerarhiziranog, kastinskog društva s nejednakom distribucijom bogatstva, pa naravno i sreće. Je li Tomek nesumnjivi antijunak ili pomalo i heroj koji se protiv amoralne sredine bori njezinim sredstvima, opet se prepušta gledatelju da promisli, no rekla bih da po tom pitanju neće biti neodlučnih - dečko sa sela, iz skromne, čini se, i disfunkcionalne pčelarske obitelji koji se beskrupulozno probija kroz velegradsko obilje, krećući se fluidno, nakon mnogo truda, i među elitama i cyber kriminalcima, snažno će polarizirati publiku. Budući da dečko otpočetka djeluje blago ljigavo, na mahove i jezivo, a taj se dojam postupno intenzivira, neuvjerljivo je da ga ljudi kojima doslovno ugrožava pozicije pa i egzistencije u principu ne doživljavaju kao prijetnju. Možemo to eventualno objasniti time da su previše zaokupljeni svojim društvenim ulogama i zadaćama da bi analizirali marginalne pojave koje se zateknu na njihovim pravocrtnim putanjama prema vrhu. Drugi moment koji bi se mogao smatrati slabijom točkom scenarija svedenost je likova na tipove - okrutna šefica agencije, par imućnih intelektualaca i njihova kći, pripadnica zlatne mladeži, dobroćudni političar s ljevice koji se koprca u podmetnutom gay skandalu itd., no kako je naglasak na prikazu društvenih skupina i procesa, pojednostavljenost karakterizacija možemo prihvatiti kao osviještenu autorsku odluku. 

 | Author: Screenshot Screenshot

Najbolje međunarodno ostvarenje na posljednjoj Tribeci mračna je analiza anomalija suvremenog društva, ali i zavodljiv, brzogorući film o klasnoj borbi, kojem je u središtu, doduše, mladić pomućenog uma čije se balansiranje po rubu dopustivog okončava s neoprostivim posljedicama: istodobno će upriličiti marš podrške i protestni skup za istog izbornog kandidata, pa regrutirati nesretnog white trash samotnjaka kao političkog atentatora, pri čemu će poginuti i neki od uzvanika na okupljanju. Nema veze, otpuhnut će Tomek, iz višeg su sloja i, kao takvi, ultimativni neprijatelji. “Hejter” je labavi nastavak “Sobe za samoubojice” (Suicide room/Sala samobójców) iz 2011., koji se također bavi mračnim internetskim zakucima u kontekstu poljske suvremenosti. Dok je ondje u fokusu dječak koji postaje žrtvom negativnih utjecaja na društvenim mrežama, našavši se u virtualnoj grupi ljudi opsjednutih suicidom, sad smo u obratnoj situaciji, da virimo u ekran mladog zlostavljača dok mu se manevri otimaju kontroli. Nasilnici su i sami nerijetko neuklopljeni i sustavno maltretirani, a ova nas cyber drama ostavlja u razmišljanjima kako se u nekoj alternativnoj, sretnijoj stvarnosti problematični aspekt ličnosti dvojice dijametralno različitih mladića možda nikad ne bi aktivirao. U našoj realnosti Janu Komasi preostaje tek da razigrano izmaštava katastrofalan ishod mogućeg rušilačkog udruživanja koje bi preko interneta organizirali jedni još živi, ali povrijeđeni i bijesni, i drugi, u varljivoj virtualnosti već dezintegrirani, koji ionako više nemaju što izgubiti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.