Kanye West upoznao je Isusa na debitantskom albumu “The College Dropout” (Roc-A-Fella Records i Def Jam Recordings, 2004) kad je u “Jesus Walks” repao: “To the hustlers, killers, murderers, drug dealers, even the scrippers; To the victims of welfare for we living in hell here, hell yeah” pritom autoironično priznajući vlastitu poziciju: “Well momma I know I act a fool.” Od tih furioznih, na brzinu sklepanih mudrolija na početcima, sedamnaest godina poslije Kanye je izvrtio puni krug. Povremeni kritičar kapitalizma postao je njegov blještavi propovjednik. Vjerni sljedbenik ekonomije pozornosti uspio je zadnjih godina unovčiti gotovo sve – psihičku bolest, povredu, gubitke i očitu krizu. Utjeha u vjeri, na tragu vibracija Ane Bučević na skupim jahtama, optočena je zlatom i čarapama Louis Vuitton. Čak i rekonstruirana kuća u kojoj je odrastao na jednom od stadionskih predstavljanja zadnjeg albuma naslovljenog po imenu njegove majke, “Donda” (GOOD Music i Def Jam Recordings, 2021) djeluje pompozno stilizirano, pogotovo kad mu slijeva i desna sjede grešnici DaBaby i Marilyn Manson. Multimedijska sapunica ubila je pop-zvijezdu. Suludosti koje prate agresivnu samoživost i egoizam reperskih zvijezda i dalje izlaze iz Warholova šešira te vremena kad je, primjerice John Lennon iz kreveta u Hiltonu s Yoko Ono molio za prestanak rata. “Donda” tu nije nikakva iznimka. Natrpana s dvadeset sedam singlova u trajanju gotovo dva sata odaje glazbenika u krizi za kojeg je teško imati empatije kad je jedino bitno i dalje iskustvo bivanja upravo Kanyeom. Egocentrične suze prevladavale su albumom “808s & Heartbreak” (2008), nastalog nakon gubitka majke, no u “Dondi” su dobile novi, luđi zaokret. “Donda Chant” bez ikakve emocionalnosti zaziva majku, dok se nakićena “Jail” poigrava s težinom samačkog života pritom ne ostajući imuna na Timeovu ekonomiju reseta. Kada u “Jail, Pt. 2” Manson pjevuši: “Guess, who’s going to jail tonight”, možemo se samo grohotom nasmijati. Gospel manija prevladava većinom albuma, ali nedovoljno da bi poslužila za soundtrack remakea “Redovnice nastupaju”. Pozerska religioznost u “Pure Souls” sa stihom “Father, I’m your exclusively “ djeluje poput predstavljanja novog iPhonea.
Teško je s manje ironije slušati “Keep My Spirit Alive” gdje se spominju crnci kao siročad, posebno kad imamo na umu nebrojene Kanyeove bisere poput onog da je ropstvo bilo stvar izbora. U osobnoj povredi i krizi nema mnogo mjesta za žene, stoga je pravo osvježenje singl “Believe What I Say” gdje odjekuje “Doo-Wop (That Thing)” Lauryn Hill natrpan svim i svačim, no odaje iskru humora i samorefleksije izvan medijske glazure: “I be goin’ through things I had to wrote, Celebrity drama that only Brad’ll know (…) Don’t let, don’t let the lifestyle drag you down; Who knows when was the last time you felt the love.”
Divovski mural u Sydneyu koji prikazuje Kanyea Westa koji se strastveno ljubi sa samim sobom
Koliko je možda u “The Life of Pablo” (Def Jam Recordings i Roc-A-Fella Records, 2016) Kanye West pružio uvid u unutarnji kreativni proces, a u “My Beautiful Dark Twisted Fantasy” (Def Jam Recordings i Roc-A-Fella Records 2010) pokazao sve što može kad produkcijski zauzda ego, toliko je “Donda” ukazala na sve pukotine stadionske pozornice, gdje postaje tek puka figura koja gubi konce dok je okružuju mnogobrojni gosti, poput Jay Z-ja, Roddyja Riccha, Chrisa Browna do Jaya Electonice. Na velikoj pozornici, on nije u njezinu središtu. Kao što ni u središtu albuma nema stalno zazivane majke i Isusa. Vrijeme je za jedan duži “Runaway” od zagriženih fanova koji se kunu u “Dondinu” genijalnost i odmor od valjda najiritantnije pop zvijezde 21. stoljeća. Propisno me može dotući samo još novi Drake.
