Bablje ljeto, Indian summer opjevano glasom Jima Morrisona, najljepše doba godine kad paukove mreže lebde na krotkim sunčevim zrakama, dobilo je novu, još ljepšu dimenziju kad sam davno u ruke uzeo strip “Indijansko ljeto” nekog Mila Manare i velikog, još u Jugoslaviji prepoznatog i toliko popularnog da se ne usudim napisati kultnog, Huga Pratta. Strip je doslovce bio nezaboravan, pamtim uzbuđenje, i estetsko i erotsko, i jasnu svijest o tome da se radi o remek-djelu. Poslije sam nabasao na Manarinu “Guliveru”, erotsku parafrazu Swiftova “Gulivera”, gdje su se Liliputanci mučili s titanskom ljepoticom i pritom, gdje je i voajerizam bio groteskan i gdje je veličina itekako bila važna. Dočekali smo vremenom, točnije 2017. Fibrin album “Indijansko ljeto” u boji i “El Gaucha”, također po Prattovu scenariju, a u Manaru trajno zaljubljeni Tino Ćurin se potrudio da u svojim nakladama objavi i “HP i Giuseppe Bergman” u tri toma, i serijal “Borgia”, koji je Manara crtao po scenarijima Jodorowskog, i krimi-triler “Pandora” i “Lucijeve metamorfoze”, stripove koji su danas teško nabavljivi. U tom fanovskom nizu objavljen je i serijal “Klik”.
Manara je za svoj rad dobio sve što strip autor može dobiti, još 1978. godine Yellow Kida, 2004. nagradu Eisner, nema dvojbe oko toga da je jedan od najznačajnijih strip autora i jedan od najvećih umjetnika erotike u prošlom stoljeću, a lijepo se protegao i u ovo stoljeće. Osim pobrojanih klasika, uz čija imena srce treperi, a zjenice se šire, surađivao je i s Neilom Gaimanom te Almodovarom. I tad, kad radi priče po tuđim scenarijima ili čak po tuđim nacrtima, kako je navodno tekla suradnja s Fellinijem, koji je kao i svaki režiser totalan u umjetničkom pristupu, daleko je najbolji.
”Klik” je serijal koji se nekako dobro rimuje s talijanskom erotskom tradicijom, Crepaxovom “Valentinom”, vjerojatno i s filmovima Tinta Brassa, pa sve do (staro)rimske party raskalašenosti jednog Sorrentina. Nastajao je tijekom jedne punoljetnosti, od 1983. do 2001. godine, dakle započet je u predinternetsko doba, što je važno. Pitanje koje se povlači oko ovoga serijala, a koje je zapravo izlišno, je radi li se o erotici ili pornografiji. U promijenjenom kontekstu, kad je pornografija dostupna na dva-tri klika u režiranom realizmu i ostalim XXX inačicama, ovi stripovi su se primakli erotici. Po izravnom prikazu seksualnosti bez empatije, predigre i zamagljene uzajamnosti bili bi pornografija - ako je ona uopće moguća kad umjetnik crta seksualni čin - da spomenem samo neke od mnogih mogućih međica.
Prvi dio serijala pripovijeda o skrupuloznoj, seksualno suspregnutoj glamuroznoj ljepotici i supruzi starijeg bogatuna Alearda, Claudiji Christiani, čije već prezime govori nešto o trajnom sukobu s kršćanskim čednim moralom i licemjerjem - ipak je Manara dijete seksualne i antiinstitucionalne revolucije s kraja 1960-ih. Claudia ne popušta nasrtanjima doktora Feza, koji joj se osvećuje tako što je otme, pa joj u lubanju implantira uređaj koji, kad on okrene daljinski upravljač koji učini klik!, od nje čini nimfomanku, pohotnicu koja svoju neutaživu žudnju mora zadovoljiti sad i odmah, gdje god se i s kim nalazila, na sve načine, i još, i još... Od tada je ona biotehnološki manipulirana, realno žrtva, libidinozna robinja, po zapovijedi inducirane kemije mozga, jer sve što čini, čini mimo svoje volje i svijesti, a perverzija je baš to, nasilje nad voljom. Utoliko je ona i serijski silovana. O tome svjedoče njezina stanja srama kad se daljinsko upravljanje isključi i ona nađe s ovu stranu svijesti, nestimulirana seksualnim aparatićem, gola i mokra te okružena nepoznatim ili poznatim ljudima ili s njima u sebi, u pravilu na javnome mjestu, zbunjena i ponižena. Serijal će počivati na tom prevratničkom kliku i postati parada seksualnih fantazija, mogli bismo reći što se Milu snilo, u cijelom opsegu tijela koje i jest u cjelini erotično i senzualno. Sluzokožom obložene utičnice tijela, oralna, vaginalna i analna su naravno oči seksualne ciklone, pa ćemo vidjeti, osim serijskih snošaja s različitim partnerima, ali nikad sa suprugom, insertiranja organa i različitih predmeta, od svijeće i buketa do objektiva, snošaj sa psom, s/m scene, fetiše prikrivene i izravne, grupni seks i ne, nisam sve pobrojio.
Prva epizoda “Klika” scenaristički još drži vodu jer se na kraju ispostavlja da se možda sve vrijeme radilo o placebu - iako i to rješenje miriši na naknadnu pamet - pa da je dakle Claudia doživjela eruptivno seksualno oslobođenje. No ta dvojbena, da ne kažem dvojebena, placebo situacija se nadalje prečesto ponavlja, u labavom scenarističkom okviru koji je teško ne doživjeti kao izgovor, a doseg manipulativnog aparatića je također zbunjujući, čas skroman, čas prekooceanski, čas, tvrdi se, nikakav.
Nadalje će se situacije ponavljati, jer dramaturgija pornografija i jest ponavljanje s varijacijama, i to je u redu, s tim što se danas od ikakve okvirne priče odustalo. Mogu se u stripu prepoznati elementi drugih žanrova, ipak je ovo old school strip, farse, slapsticka, humorni i komički elementi, pa i dodir s nadrealnim i socijalna kritika, ali to je, da se ne lažemo, usputna placebo priča.
Manara je krajnje kritičan prema društvenoj eliti koju portretira, prikazuje je kao korumpiranu, gramzivu, zapletenu u čvor krupnog kapitala i politike. Njezini pripadnici su novcem i moći obuzeti i od čovječnosti oduzeti likovi ili još i perverznjaci, poput Claudijina ujaka senatora, koji je incestuozno koristi za svoje s/m fantazije koje ona, zato što je tad “uključena”, gole guzice prihvaća. Claudia je po profesiji novinarka koja se bavi ekološkim temama i aktivistica, pa je to smjer drugog tipa društvene kritike koja je, i to treba primijetiti, stigla dosta rano, jer ranih 1990-ih zelena ideja nije još bila obavezan dio političkih agendi.
Nadrealističku grotesku i bizarnost Manara najjače razvija u trećem dijelu kroz lik Mate i dobro imenovane Anne Rite - spomenimo da se zaigrani nakladnik odlučio za neke rizične dijalektalne igre u prijevodu teksta i citiranja stihova domaćih pop hitova, ali bez uvida u originalan tekst ne mogu procijeniti njihov doseg i svrhu - koja dobiva proročke vizije kad biva klistirana nekakvom tekućinom od amazonskih trava. U istom dijelu se bavi i seksualnim trajno predorgazmičkim kultom i njegovim ružnim guruom koji seksualnu energiju koristi za povezivanje s onostranim, a kao energetska industrija mu služe mase žena, izgleda dobrovoljki. Što ne vrijedi i za Claudiju. Srest ćemo u ovoj epizodi i stidljivog mladića oboljelog od, po svemu sudeći, prijapizma koji, ironično, zbog serijskih avantura u koje upada ne uspijeva doseći orgazam i umiriti svoju erekciju. U ovoj epizodi je i scena u kojoj amazonski domoroci progone Claudiju i Prijapa kako bi im vratili izgubljenu kameru, što je baš bedasto.
Sladostrasna agonija Claudije Cristiani proteže se kroz sve četiri epizode, granice između manipulacije i oduzimanja volje i dobrovoljnosti su sve poroznije, klik-aparat je čas pravi, čas lažni, sve se odvija u nekoj dvostrukoj i raskošnoj seksualnoj partituri između biotehnološke prisile i manipulacije te nezajažljive žene koja je razjarila vlastitu seksualnost.
Središte Manarina crteža je, a što drugo, žensko tijelo. Njegove ljepotice su uvijek iste, da im nije drugačijih frizura teško bi ih bilo i razlikovati. Sve su manekenski tipovi, nijednoj čak nije podario velike sise ili guzicu, što bi u porno univerzumu bilo za očekivati. Pa su još gotovo uvijek dugih, nekad zavitlanih kosa, vodoravnih četvrtastih ramena, uspravnog, ponosnog držanja, prije vitke kao karijatide nego Barbike, čvrstih grudi, tankog struka i savršenih dugih nogu kakve se sreću samo na reklamama za čarape. Manarina fiksacija je zategnuta, gravitaciji nadmoćna, drsko naprćena i istaknuta stražnjica. U jedan šupak će čak staviti dijamant. Takva predivna tijela će fascinantno prikazivati u činovima seksualnih permutacija i varijacija s različitim pomagalima i partnerima ili grupama, a posebno mu je veselje ubaciti ih gole ili škrto odjevene, prije zapravo dobro razgolićene, među odjećom zabašurene i armirane, u javnost, na ulicu, recimo u prometnu gužvu dok voze bicikl u kratkoj poluraskopčanoj košulji bez gaćica.
Voli se Manara potruditi i oko interijera i arhitekture, a cijela paleta boja ne guši njegovo primarno izražajno sredstvo, čistu i tanku kontinuiranu liniju, nego volumenizira i dodatno erotizira nacrtano. Vjerojatno se radi o najerotičnijem crtaču našeg doba, majstoru kakav se rijetko rađa, ali unatoč svemu, unatoč tom zadivljujućem i impresivnom crtežu, danas nije lako preporučiti ove stripove, koliko god Manara seksualnost vidio kao emancipacijsku snagu. Nije problem u tome što je ovo možda pornografija, nego u tome što su scenariji zbrčkani pa nema dosljedno izgrađenog stava prema krajnje dvojbenim scenama manipulacija i prisila.
