Nedavno je u jednoj od grupa oformljenih na društvenim mrežama kako bi pratile rad pseudoznanstvenika i ostalih “stručljaka” osvanuo napis kojim jedan od njih svojim pratiteljima poručuje da ne budu tužni jer nisu na vrijeme uspjeli doći do svojeg primjerka nove generacije najpopularnijih igraćih konzola. “Prava videoigra ionako se odvija svuda oko nas”, mudro je zaključio. Moglo bi se zaključiti kako je, pripremajući se za podastiranje stručne ekspertize o trenutačnom stanju svijeta, gospodin odgledao svih 12 nastavaka nove Netflixove anime naslovljene “High-Rise Invasion”. S druge strane, neupućeniji bi gledatelj tvorcima serije, scenaristu Toku Machidi i redatelju Masahiru Takati, mogao predbaciti da su se, barem u dijelu oblikovanja pomaknute i iščašene stvarnosti, nadahnuli stvarnošću koja ih okružuje. No to bi bilo pogrešno. Jer premda ideja u pozadini ove priče nije baš nova, a ni posve originalna, preuzeta je iz serije istoimenih shonen mangi čiji je prvi dio, u 21 svesku, izlazio od 2013. do 2019., da bi ga odmah potom naslijedio drugi dio, čije izlaženje traje i danas.
Autori mange, scenarist Tsuina Mura i crtač Takahiro Oba, priču su zamislili kao epopeju školarke Yuri Honjo koja se jednog dana, umjesto u dnevnoj sobi, po povratku iz škole nađe na krovnoj terasi visoke zgrade, gdje svjedoči nasrtaju maskiranog napadača na sasvim običnog, čini se i nasumično odabranog, mladića. Nakon što ga izmrcvari pucnjevima, napadač mu ne zadaje smrtonosan udarac, nego stoji po strani i čeka da ovaj to učini sam, skokom u duboki ponor između dviju zgrada zamišljenog megalopolisa. Iako nasmrt preplašena, školarka vrlo brzo postaje svjesna situacije oko sebe - maskirani sadisti u čiju će se množinu uskoro osvjedočiti nisu zaduženi da ubiju, nego samo da proganjanu žrtvu učine toliko ništavnom da skonča samoubojstvom i želi li preživjeti sve što mora učiniti jest odlučno odbiti umrijeti na tom čudnome mjestu. Kao u kakvoj suludoj videoigri pomaknute stvarnosti, za golo se preživljavanje bori bježeći od sadista, prelazeći suludo nestabilne drvene mostiće postavljene između krovnih terasa i, napokon, izravno se sukobljavajući s neprijateljima. Premda je stariji brat Rika, njezin junak iz bivšeg svijeta, telefonskim pozivima kao jedinim ostatkom iz nekadašnje normalne svakodnevice upozorava da ne vjeruje nikome, Yuri ubrzo sklapa savezništvo s plavokosom tinejdžericom Mayuko, a njihov će odnos postati središtem scenarističkih težnji da priču iz paralelnog svijeta, čija grafika i dinamika doista nalikuju kakvom osrednje izvedenom RPG-u, pojačaju neskrivenim, ali nikad posve razotkrivenim lezbijskim insinuacijama među protagonisticama.
Zanimljiva je i do bizarnosti dovedena fascinacija ženskim gaćicama koje svako malo provire ispod prekratkih školskih i mornarskih opravica koje djevojke nose, a kut gledanja i tendencije ostalih likova da na njima malo odmore oči povremeno priču usmjeravaju na manje važne rukavce. Posebno je bizaran, pomalo i gnusan, no opet pomalo romantiziran ponovni susret dviju prijateljica, pri kojem Mayu, ležeći na zemlji, pogleda uvis i pomisli: “Čekaj, pa ja znam te gaćice”, a u sljedećem se trenutku pojavi njezina prijateljica. Nehigijensku naviku, možda, i ne treba prebrzo osuditi jer tko se iz ovoga u neki drugi svijet prebacuje s rezervnim parom donjeg rublja. “High-Rise Invasion” je, k tome, sa svojim bizarnim odsječcima prizora školarki čije predimenzionirane grudi skrivaju goleme mašne na mornarskim odijelima, razodjevenim ženskim tijelima i iznimno erotiziranim insinuacijama, pravi raj za fetišiste svake vrste. Ponajviše, ipak, za one sklone ustrajnom pretjerivanju s krvavim scenama potpunog masakra. Naime, jednom kad shvate da njihovi životi ovise o tome na kakve će sve maštovite načine života lišiti svoje protivnike, ljude skrivene iza maski, djevojke neće prezati ni pred čim, a sasušena će im krv na obrazima postati ostatak jučerašnje, prije spavanja zaboravljene, šminke. Otvoreno prikazivanje bezumno krvavih scena čini “High-Rise Invasion” najkrvavijom u paketu animea, koje su u vrlo kratkom razmaku ovog proljeća postale dostupne na najvećoj svjetskoj streaming platformi, no moralniji bi se gledatelji mogli zapitati je li nužno proliti toliko krvi. Vjerojatno nije, no kad jest? Ne treba se izgubiti u povezivanju apstrakcije sa surovom stvarnošću življenje svakodnevice i ovu brutalnu šarenu bombu zanimljive glazbene kulise zamijeniti za nacrtani prikaz stvarnosti.
Ako išta, prva sezona serijala pokazuje kako u zamišljenom paralelnom svijetu funkcioniraju oni čija fantazma taj isti svijet nije bio, oni koji su tuđom odlukom, a vjerojatno i slučajnim odabirom, u njega gurnuti. Prva je sezona, uz to, dokaz u prilog teoriji o paralelnim osobnostima i neslućenim mogućnostima prilagodbe što ih pojedinac iskazuje prema novonastalim situacijama, pa tako školarke koje u jednom trenutku veselo ciče zbog ponovnog susreta ili u udivljenju vrište jer lice muškarca ispod maske udovoljava njihovim estetskim standardima, u sljedećem trenutku hvataju noževe i pištolje te vrlo spremno s neskrivenom brutalnošću ubijaju svoje protivnike. Jer poanta i jest ubiti ili biti ubijen, a ove su djevojčice odlučile preživjeti, pronaći Yurina izgubljenog brata i... Detaljnijeg plana nemaju, jednom kad prežive mislit će i o tome. No hoće li preživjeti?
Iako je njihova priča, očito, dio većeg narativa o borbi onoga tko je na lica određenih, bez jasnih kriterija odabranih, pojedinaca postavio maske uz čiju su pomoć njihovi bazični karakteri pojačani ili promijenjeni, ali ne i posve zatomljeni, s preostalim dijelom (ne)slobodnog svijeta, gledatelj vrlo lako zanemaruje priču kojom se provlači religijska, gotovo kršćanska, mitologija i usredotočuje se na individualnu borbu. Jer dubljeg smisla u predstavljanju maskiranih sadista kojima netko upravlja u poziciju anđela zaduženih za ubijanje inferiornih i osiguravanje lagodnijeg života superiornima zapravo i nema. Prije svega, jer nije poznato tko bi ti superiorni trebali biti, jer bitka za proglašenje ultimativnog “savršenog boga” još nije održana i jer, zapravo, u teatru apsurda kakav se proteže kroz svih 12 dijelova “High-Rise Invasiona” i ne treba tražiti dublji smisao. Krv, makljaža i pokoje nošene gaćice staju na njegovo mjesto i tako poklonicima ovakve crtane zabave osiguravaju ugodno provedeno poslijepodne ili dva. Uz već viđenu i ničim inovatiziranu ideju o borbi pojedinca da u visokokontroliranom svijetu pronađe ne svoje mjesto, nego vrata prema normalnosti.
