Još od svojih mladih dana Charles Joughin volio je more, kojeg je posjetio prvi puta sa 11 godina. Slijedio je tada stope svoje starije braće, njih dvoje koji su se priključili kraljevskoj mornarici. Rođen u Birkenheadu, Velika Britanija, Joughina je njegova dobra karijera na moru dovela da važnog položaja na Titanicu i pozicije glavnog pekara. Onog koji je u toj stravičnoj noći 14. travnja 1912. godine bio dovoljno priseban da se pobrine da svi koji s broda odlaze imaju dovoljno hrane, kruha.
Nakon što ga je sudar probudio, Joughin je svoje zaposlenike pronašao u zbunjenom stanju i bez ikakvih naredbi. Budući da je jako dobro radio pod pritiskom, naredio je pekarima da 50 štruca kruha odnesu do onih koji su trebali biti spašeni u čamcima za spašavanje. U tim trenucima potpune panike i kaosa, dok je ledena voda počela preuzimati brod, on je ostao miran. Nakon što je svojim pekarima dao upute što da naprave, vratio se u svoju kabinu, i popio piće. To ga je ohrabrilo, pa je krenuo prema njemu namijenjenom čamcu za spašavanje.
No ipak nije ušao u čamac, propustio je žene i djecu. Svoje mjesto prepustio im je i nakon toga vratio se u svoju sobu. U trenutku kada je popio još jedno piće, brod se već opasno počeo naginjati na jednu stranu a svi čamci za spašavanje već su otišli. I dalje je ostao miran i nije podlegao panici. Počeo je u more bacati ležaljke u nadi kako će oni koji nisu mogli biti na čamcima, imati nešto za što će se moći primiti i tako ostati na površini.
U potrazi za dodatnom dozom hrabrosti, otišao je u ostavu i tada je začuo "udarac kao da je nešto puklo", što je zapravo bio zvuk Titanica kako puca na pola, zbog strašnog pritiska pod kojim je brod bio prilikom naginjanja na stranu. Brod je polako počeo tonuti.
I nakon što se brod prepolovio na dva dijela on je ostao, gotovo do posljednjeg trenutka držeći se za jedan komadić. Tijekom ispitivanja nakon potonuća broda rekao je kako je u tom trenutku stegnuo remen, premjestio neke stvari iz svojih džepova, i stajao "pitajući se što bi sljedeće mogao napraviti".
Odluka za ovog posljednjeg čovjeka na Titanicu stigla je gotovo sama po sebi, i to kada se našao u ledenoj vodi, kada je brod bio ispod površine oceana.
Život na moru učinio ga je jako vještim plivačem, pa je uspio glavu održati iznad vode i plutati u ledenom oceanu dva i pol sata. Rekao je kako je uspio u vodi izdržati gotovo cijelu noć, dok pred zoru nije stigao do čamca za spašavanje koji je imao dovoljno mjesta da ga primi. Jedno vrijeme plivao je pored jednog čamca u kojem nije bilo mjesta, a jedna od putnika držao ga je za ruku.
Preživjele sa Titanica spasio je RMS Carpathia a pekar začudo nije imao nikakvih ozljeda nakon svih tih sati provedenih u vodi, osim natečenih stopala. Sam je rekao kako su ga velike količine alkohola kojeg je popio te noći, spasile od hladnoće koju gotovo nije ni osjetio.
Većina onih koji su preživjeli tu stravičnu noć na moru, u kojoj je život izgubilo više od 1500 ljudi, nikada se više nisu vratili u neki brod. No ne i neustrašivi pekar, koji se priključio trgovačkoj mornarici i nastavio peći. Sudjelovao je u oba svjetska rata, a umro je u dobi od 78 godina, 1956. godine i sa, vjerujemo, dovoljno morskih pustolovina za najmanje dva života.
