Life
3757 prikaza

Kultna knjiga 'Mi djeca s kolodvora Zoo' u rukama idiota na ecstasyju!

1/5
Teško je povjerovati da ijedna heroinska scena danas izgleda kao u novoj serijalizaciji kultne knjige i filma i teško da će ovakvo glorificiranje izraslo na temeljima autorske gluposti ikoga prizvati zdravoj pameti

Posve je izlišno 2021. isticati kako je 1978., kad je objavljena autobiografska knjiga “Mi djeca s kolodvora ZOO”, pred njom zanijemio svijet, kako je ispovijest tad 16-godišnje Christiane F., na čijem su sakupljanju i oblikovanju mjesecima radila dvojica Sternovih ponajboljih novinara, Horst Rieck i Kai Harmann, zabezeknula i prestravila roditelje adolescenata Zapadnog Berlina pa Njemačke i, u konačnici, cijeloga svijeta. Bila je to prva knjiga takve vrste, iako sama nije bila dijelom fikcije, postavila je kanon heroinskoj prozi, a o zbunjenosti pred delikatnom temom detaljistički prenesenom na otprilike tristotinjak stranica svjedoči i nezgrapnost pri prevođenju naslova. Želeći čitateljima dati do znanja o kakvoj je ukoričenoj tempiranoj bombi riječ, Francuzi su roman naslovili “Ja, Christiane, 13 godina, ovisnica i prostitutka”, dok su se Rusi odlučili za nešto humorniji pristup pa su, u maniri kakve vesele pustolovine, na korice romana otisnuli “Ja, moji kompići i heroin”.

 | Author:

Kao da je riječ o veseloj pustolovini i najboljem tripu u životu mladih protagonista prema materijalu se ponašaju i stvaratelji osmodijelne serije čije je prikazivanje nedavno započelo. Redatelj Philipp Kadelbach i scenaristica Annette Hess željeli su se, kako je u jednom intervjuu istaknula producentica Sophie von Uslar, odmaći od pretjerano moralizatorske aure kojom je priča o heroinskoj sceni u Berlinu sedamdesetih godina bila obavijena i pritom, pazeći valjda da ne upadnu u zamku postajanja televizijskim odredom za ćudoređe, kao da su i sami ostali začuđeni njegovom osjetljivošću pa su skrenuli pozornost s gotovo svih ostalih, važnijih ili manje važnih stvari. Svakome tko je ijednom u ruke uzeo knjigu ili samo nešto usput o njoj pročitao, jasno je da Christianina priča ne osvaja ljepotom stila, punoćom jezika ili dubinskom analizom stanja onodobnog društva. Knjiga se na prvome mjestu Spiegelove top-liste najprodavanijih knjiga zadržala 95 tjedana jer je čitatelje magnetski privlačila nepatvorenom iskrenošću, brutalnim i šokantno izravnim prenošenjem narkomanske svakodnevice skupine trinaestogodišnjakinja i nekolicine njihovih jedva nešto starijih prijatelja. Njihov je Berlin bio odvratan, prljav, zapušten i siv, kroz redove visokih i čvrsto zbijenih zgrada jedva se ponekad probijalo sunce, a horor koji se onda nazivao “obiteljskom svakodnevicom” odvijao se unutar minijaturnih, skučenih i mračnih stančića, nipošto u urednim zgradama svježe oličenih zidova ili stanovima od 75 kvadrata u kakvom, na početku s majkom i ocem, a poslije s majkom i njezinim prijateljem, živi Christiane. 

 | Author: Amazon Amazon

Život u takvom Berlinu, može se pretpostaviti, nije lijep niti čist, a boravci na kolodvoru ZOO, meki narkomanske i maloljetničke prostitucije, ne sliče pripremama za školski izlet. No u seriji za koju su, prema riječima producenta Olivera Berbena, producentska kuća Constantin Television i Amazon Studios uložili više od 25 milijuna eura, toga nema. Nema čak niti Berlina, dio je scena, uz one ondje doista smještene, snimljen u Pragu. Dobro potrošen novac, vjerojatno bi s podsmijehom rekao Uli Edel koji je 1981., s nešto manje od tri milijuna dolara, snimio brutalno prljav i otrežnjujući prikaz vremena kakav literarni predložak zaslužuje i zahtijeva. Kultni mu je status, uz to, i prije travnja 1981. i puštanja u kino distribuciju svojim pojavljivanjem u filmu i radom na njegovoj zvučnoj kulisi, osigurao David Bowie. Nije Bowie, naravno, posve izostavljen iz ovog pokušaja, no možda bi bilo bolje da jest. Naime, na samom početku, dok avion na prekooceanskom letu ulijeće u turbulenciju, mlada žena odjevena u crno prilazi sredovječnom muškarcu u crvenom odijelu, hvata ga za ruku i umirujućim mu tonom govori da će “sve biti u redu” jer “je ona besmrtna”. Dočim se na ekranu pojavi natpis “10 godina ranije”, gledatelju postaje jasno da scena u zrakoplovu prikazuje nešto stariju Christiane i junaka njezinih tinejdžerskih dana. Kontekstualizirana, trebala bi funkcionirati bolje i od kojeg upozorenja u stilu “ovo gledate na vlastitu odgovornost”. 

 | Author: Amazon Amazon

Ponajprije, nije sasvim jasno gdje se tih “10 godina ranije” smješta. Priča divljački iščupana iz svoje vremenske kapsule ostavljena je na milost i nemilost scenarističko-redateljskog dvojca koji, pohvalno, ipak odlučuje izostaviti WhatsApp, Facebook i ostale dosege moderne tehnologije, no ostavlja ekipu da se u pretjerano stiliziranoj, šljaštećoj i uređenoj diskoteci Sound “razvaljuje” kao na kakvom rave partyju premda takvih u Berlinu nije bilo do polovice osamdesetih godina. Osim toga, ekipa koja nekoordinirano lamata rukama i nogama pokušavajući tako, valjda, odglumiti “čagicu cool klinaca” ni u čemu ne prati “heroinski šik” i izgled “drogi mačaka”, kakvim su se Christiane i njezine “kolegice” s dječje štajge ponosile. Štoviše, djevojke su - kao i mladići - uvijek uredne, počešljane, ispeglane i gotovo besprijekorno namještene odjeće, vrlo dobro modno usklađene i većinu vremena pucaju od zdravlja. Izgled nešpricanih rumenih jabuka ne pristaje uz životnu priču narkomana koji bi, zbog autentičnosti, u kadar povremeno mogli upasti barem ponešto masnjikave kose i s, recimo, majicom izvučenom iz traperica ako već ne izranjavani, suhonjavi i prljavi, u grozničavoj potrazi za još jednim šutom. Kostimograf je, uz to, trebao promisliti i u posljednjim im fazama ovisnosti, kad bi već za dop prodali i vlastitu majku, skinuti zlatne lančiće s lijepim, teškim medaljonima jer su takvi, u stvarnosti, dotad već odavno prodani. Problematično je što ni samo drogiranje ne ostavlja gađenje ili potrebu da se, barem na trenutak, svrne pogled. Zašto i bi kad je u Kadelbachovoj režiji šutiranje čist i precizan, gotovo sterilan, postupak - igla probija kožu, vena se apsolutno nikad ne začepi, narkoman iglu uvodi preciznije od iskusnog liječnika i, potom, uz blažen osmijeh, nježnu glazbu i prizore na kakvima bi i neki od Disney/Pixar i inih studija pozavidio, uživa u plodovima svojeg rada. A zašto se drogiraju? Eto tako, jer im je došlo. Ne čak niti zato što to rade popularna i zanimljiva djeca, kao što je to Riecku i Hermannu objasnila Christiane, niti zato što ih je nagrizla samoća betonskih blokova, što je bilo alternativno rješenje, nego jednostavno - jer mogu. “Prava” Christiane hašiš je prvi put probala u centru za mlade Protestantske crkve, što je potom protumačeno kao bunt prema strukturama moći, no taj moment ovdje izostaje. Dok zaigrano trčkaraju, smiju se i uživaju u svojem drugarstvu, njih šestero izgledaju kao “djeca vesela”. Samo bi se ova, umjesto standardnog nastavka, rado fiksala.

 | Author: Amazon Amazon

Priča, možda, pogađa mnogo slabije od literarnog izvornika i filma koji se, ma koliko ga ignorirala, nad njom nadvija poput aveti i stoga što producenti, poštujući sva načela političke i svake druge korektnosti, u njoj ne koriste djecu. Glumici Jani McKinnon, koja utjelovljuje Christianu, 22 su godine, čak deset više nego što je protagonistkinji bilo kad se prvi put susrela s drogom. Njezini su vršnjaci i glumci koji utjelovljuju ostale iz ekipe; Babsi, Stellu, Benna, Axela i Mickija, no bizaran je element odabir dvaju 35-godišnjaka za uloge Christianinih roditelja. Stoga i majka i otac (Angelina Hintsch i Sebastian Uzendowsky) izgledaju kao da su svojoj kćeri stariji brat i sestra tem ih gotovo pa poželite potražiti u rubrici “najmlađi roditelji na svijetu” Guinnessove knjige rekorda. 
Posve je jasno da danas ne bi bilo moguće snimiti film kakav je 1981. napravio Edel. Današnja kinematografija, pogotovo ona željna postavljanja u okvire “mainstreama”, umivena je, uredna i korektna, a tinejdžerske su uloge odavno počeli preuzimati mladi glumci u ranim dvadesetima. Počelo je, posve nevino, još početkom devedesetih s “Beverly Hillsom”, a nedavno je i u seriji “13 razloga” konkurentskog Netflixa oduzeto mnogo od autentičnosti zbog producentskog ustrajanja na tome da tinejdžere, zlostavljače i njihove žrtve utjelove vidljivo stariji glumci. Stoga se pravi udarac u pleksus događa tek kad se na “štajgi” pojavljuje Stellina osjetno mlađa sestra, djevojčica od svojih dvanaestak godina odjevena u napola izazovnu opravicu te zamoli sestru da i nju “podvede” kao i svoje ostale zaposlenice. Jer otkrivši pravo značenje pojma “kapitalizam”, Stella se odluči prebaciti u pozadinu pa na štajgu dovlači tapecirani uredski stolac i odande u jednom od najbizarnijih trenutaka kao šefica nadgleda svoje cure. Ali pravi se klimaks bizarnosti događa kad, nakon što se “oslobodi” svojih demona, rumena i svježa Christiane na rasnoj ždrebici jaši prema novim životnim izazovima dok u pozadini svira hit Florence and the Machines “Those days are over”. Iako svi znamo da zapravo i nisu.

 | Author: Amazon Amazon

Naposljetku, za koga je ova serija? Christianini suvremenici prestari su da bi se bavili nedoraslim fantazijama, svi koji su uz knjigu odrastali već imaju ideju o tome što heroin jest i što nosi sa sobom, a i svijet je, u konačnici, do danas vidio gore. Teško je, uostalom, povjerovati da ijedna heroinska scena danas izgleda ovako i teško da će ovakvo banaliziranje i glorificiranje izraslo na temeljima autorske gluposti ili indiferencije ili ectasyja ikoga prizvati zdravoj pameti. Doista, kad na samom početku svakog dijela stoji kako je riječ o “promijenjenim ili uljepšanim događajima”, ne treba očekivati više. Samo ugasiti televizor i potražiti neku drugu šarenu razonodu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.