Life
1507 prikaza

"Moj brat je beskućnik, a ja mu ne mogu pomoći"

Beskućnik
Ivica Galović (PIXSELL)
Njezin je brat jednog dana otišao i od tada luta po ulicama gradova

Ashley Womble je 2009. izgubila brata. Jednog dana je otišao iz roditeljske kuće i više se nije vratio. Ashley piše memoare o svom životu i životu njezinog brata, koji i danas kao beskućnik luta po američkim gradovima, a svoj prvi blog objavila je na Salonu.

Nesretni dio populacije

"Kao bilo kome drugome tko živi u New Yorku, beskućnici mi nisu bili strani. Prolazila sam pored njih svaki dan dok sam išao na posao u elitnu, staklenu zgradu gdje sam radio u glossy magazinu za žene. Prolazila sam pored starije žene koja je prosila s kutijicom od tetrapaka, pored muškarca koji je spavao u staroj, prljavoj vreći za spavanje s plišanom životinjom u ruci. Svi oni bili su nesretni dio populacije New Yorka o kojima gotovo nikada nisam razmišljao.

Nisam o njima razmišljala sve do jednog ljetnog dana 2009. godine kada je moj mlađi brat Jay ostavio ključeve kuće na stolu i otišao iz svog doma u zapadnom Texasu i počeo živjeti na ulici. Nebrojene sate sam provela na telefonu s policijom, socijalnim radnicima, pa čak i FBI-jem u pokušaju da doznam gdje je.

Obolio od šizofrenije

Prijatelj je napravio poster s velikim natpisom "Nestao" i s njegovom najnovijom fotografijom koju sam mogao naći. Pokrenula sam i grupu na Facebooku i kontaktirala naše stare prijatelje u Lubbocku gdje smo rođeni. Alarmirala sam sve koje znam da mi pomognu. 

No, nisam imala sreće. Da sam bio ja bila u pitanju ili neka zgodna žena, naša bi lica bila u svim medijima. Ali, nikoga nije zanimao iznenadni nestanak 20-godišnjaka koji boluje od šizofrenije.

Moj brat se godinu i pol dana borio sa šizofrenijom i prihvatila sam da moram smanjiti očekivanja, da njegov život neće biti onakav kakvim sam ga zamišljao. Umjesto da je otišao na faks nakon srednje škole, Jay je postao opsesivan s teorijama oko terorističkog napada 11. rujna. Ono što je na početku izgledalo kao 'brija' jednog tinejdžera, preraslo je u manijakalnu opsesiju.

Teorije zavjera o napadu na WTC

Vjerovao je da je napad izvela grupa koja se zvala "The Cahoots", koja je pokrenula televiziju koja ima 24-satni program kako bi kontrolirali njegove misli i sve što radi. S vremenom je Jay umislio da je ta grupa dio nekog novog svjetskog poretka koji žele unišiti kršćanstvo, a da je Bog njega imenovao da to spriječi.

Više nije mogao normalno funkcionirati. Izgubio je posao u restoranu nakon što je svim gostima zapovijedio "prestanite me snimati i predajte mi vrpce". Za bilo kakvu komunikaciju morao je uzimati tablete, ali kako je zakonski bio punoljetan, mogao je to odbiti. I odbio ih je uzimati, jer da ih je uzeo, "Cahootsi bi pobijedili".

Prvi poziv s Manhattana

Nekoliko tjedana nakon što je nestao policija ga je pronašla u Marylandu kako razgovara s paukom. Smjestili su ga u bolnicu, ali je nakon 72 sata opet nestao.

S vremenom sam i ja mislila da ću poludjeti. Počela sam stalno kasniti na posao, nisam stizala rokove i na kraju sam i ja završila na terapiji.

11. rujna 2009. je dan koji me podsjetio što je sve pošlo krivo s mojim bratom, a i taj dan me prvi put nazvao.

"Hej", rekao je kad se javio.

"Gdje si?", pitala sam ga.

"Manhattan", odgovorio je.

Jedva je dočekao čips

Laknulo mi je. Potom me pitao jesam li bila na vješičjoj konvenciji kod World Trade Centrea, gdje su vještice naručile kišu i vjetar kako bi sve upropastile. Još jednom sam shvatila da se osjećam bespomoćno, kao stranac.

Pitala sam ga želi li sa mnom na večeru i na moje iznenađenje, pristao je. Rekao mi je gdje je i kad sam ga ugledala stajao je i buljio u ljude. Nije me primijetio sve dok mu nisam prišla i rekla njegovo ime. Otišli smo u Starbucks prvo popiti kavu.

Više nije govorio o Cahootsima, ali se raspričao o logu Starbucksa, božici Ištar.

"Ištar je babilonska kurva. Kurva se sad svugdje pojavljuje, ona je najhisteričnije biće za koje sam čuo", rekao je i počeo se smijati.

Nisam ga mogla nigdje odvesti na večeru u takvom stanju, pa smo otišli u neku meksičku kantinu. Čim je stigla hrana zabio je svoje prljave prste u čips.

Nikada nije priznao da je bolestan

Da se ta večera dogodila godinu dana ranije vjerojatno bih mu ponudila da ode kod mene doma.

"Znaš li zašto te ne mogu pozvati k sebi doma?", pitala sam ga.

"Zato jer ne želim uzeti tablete", rekao je.

Nikada nije želio priznati da je bolestan. To je bilo to. Morala sam ga pustiti. Otišao je u New Jersey, zatim u Floridu, pa Louisianu... Od tamo me nazvao zadnji put i rekao da me više neće zvati jer ne želi da znam gdje je. 

Sjetim ga se svaki put kad prođem pored nekog beskućnika i pitam se koga su oni ostavili iza sebe. Tko su ljudi koji bi ih htjeli natrag u svoje živote i povesti ih na pravi put?"

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.