Boljelo je, baš je boljelo. Krv je šikljala na sve strane, ali željela sam to. Željela sam i ja imati tetovaže na rukama. Bio je to običaj još od turskih vremena te se tako prenio i na nas ostale. Imala sam desetak godina kad sam to radila, govori nam Luca Ćališ (98) iz sela Sopot pored Rame u BiH.
Priča nam o tetovažama na svojim rukama. Tradicionalnim hrvatskim tetovažama koje, prema nekim teorijama, datiraju još iz vremena kad je današnje područje Bosne i Hercegovine palo pod osmanlijsku vlast. Za jednu tetovažu, govori nam Luca, trebalo je oko sat vremena.
"Baba, onda je tebi trebalo tjedan dana da sve to napraviš", smije se njezin unuk Mato, a ona dodaje kako su u njezino vrijeme svi imali tetovaže.
Svi su se, kaže, sicali, kako su tetoviranje u to vrijeme zvali. Međutim, nitko kao ona.
"Poslije sam ih radila i sama te barem malo sam sicala svaki prst", smije se. Katu Fofić (79) iz ramskog sela Rumboci sicala je žena u selu kojoj je to, praktički, bilo zanimanje.
"Ona nam je svima to radila. Pa bili smo mladi, bio je to znak raspoznavanja nas katolika, ali i mladenačka budalaština, kao i danas, samo su metode tetoviranja drugačije", govori nam Kata.
Uz brojne motive, križ je bio nezaobilazan. Sve naše sugovornice kažu nam kako nikad nisu doživjele nijednu neugodnost zbog svojih tetovaža s vjerskim obilježjima. Bilo je čak i simpatično.
"Bila sam u Zagrebu u bolnici. Dolazili su liječnici i medicinske setre te gledali tetovaže na mojim rukama", prisjetila se Kata.
Prema narodnim predajama, tetoviranje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova koji su tražili pravo prve bračne noći. Zaobilazili bi djevojke koje su na tijelu nosile znak križa.
Navodno je u Kutjevu postojala žena koja je imala veliki križ na čelu. U ramskom području o ovoj je temi mnogo istraživala mlada Tea Mihaljević.
"Našla sam više od 50 tetoviranih starica na području Rame. Mnogo ih je i u blizini Jajca i Travnika. Ali ima toga i kod vas u Hrvatskoj, u Dalmatinskoj zagori, oko Imotskog i u Lici. Uglavnom na rukama izbjeglica iz BiH starih oko 80 godina. Etnolog Jadran Kale bilježi posljednjih 50-ak žena oko Šibenika 90-ih", govori nam Tea koja je rodom iz Kupresa, ali živi u Livnu.
Vlasnica tetovaža je i Beatricija Lucka Šarčević (70), redovnica u zagrebačkom samostanu, rođena u Rami.
"To je bio običaj očuvanja katoličanstva od Turaka u tim krajevima. Imala sam devet godina kad sam se tetovirala", kaže nam časna sestra. Bio je to, dodaje, znak čuvanja od nevjere.
"Okupile smo se mi djevojčice i tetovirale ruke jedna drugoj, a i moja strina je to radila", prisjeća se redovnica, koja je do 16. godine živjela u Rami.
Potom je otišla u samostan i postala redovnica te 30 godina radila kao medicinska sestra. Ovakvih tetovaža djevojčice u Bosni više nemaju, iako Kata govori kako joj nimalo ne bi smetalo da njezina unuka Katarina učini isto.
"Ali oni bi to radili na drukčiji način. Sad je to modernije. Mi smo miješali med, pepeo iz lule i mlijeko te bismo iglu umakali u to i bockali se po ruci na kojoj smo prethodno nacrtali šablonu", objašnjava Kata.
Nerijetko je, govori nam Tea Mihaljević, bilo i infekcija kao posljedica tetoviranja u kućnoj radinosti.
"Najveći problem je bio u tome što se smjesa u pojedinim krajevima pravila sa slinom nekog od ‘umjetnika’. Na primjer, u Gučoj Gori bi pomiješali svetu vodicu i ugljen. U to bi se svaki dan dodavala pljuvačka, devet dana prije sv. Josipa. I onda su se na taj dan djevojčice tetovirale. Dakle, bilo je to 19. ožujka. U starih naroda na taj dan slavio se ekvinocij, a poslije kršćanski blagdan sv. Josip, zaštitnik Hrvata", govori nam Tea.
Napominje kako su se tetovirali i muškarci, pa je tako na Kupresu pronašla čovjeka kojem je baka tetovirala tri križića dok je imao samo tri godine.
"Etnolog Mario Petrić bilježi slučajeve u kojima su djeca tetovirana u dobi od samo jedne godine. Većina ih je, ipak, crtkarije na rukama dobivala između 10 i 15 godina. Moja baka s deset. Žene bi u korizmi skupile djecu u kuću poslije mise i tetovirale ih majčinim mlijekom, medom, ugljenom... Smjesa je zavisila od mjesta do mjesta", zaključuje.
Svako je imao svoj neki recept, no motivi su bili slični. Stilizirane izvedenice križeva i starokrščanskih motiva.
Srednjoškolka Nikolina odvela nas je do svoje bake Mare Baketarić (76).
"Krv udari iz rana dok se bocka iglom po ruci, potom zalijemo ovčjim mlijekom i više ne boli. Brzo prođe. Radila sam tetovaže i sama sebi", govori nam Mara, koju smo u kući zatekli s iglama u ruci.
Ali nije se pripremala za tetoviranje. Danas plete.
"Ako netko želi, mogla bih ga tetovirati na tradicionalni način. Nije to teško, napravi se smjesa i bocka po crtežu na ruci", smije se ponosna na svoje iscrtane i danas borama prošarane ruke.
Uz križeve, i ona poput mnogih ima istetovirano ime i godinu rođenja. To je tada bio običaj.
Profesor u ramskoj gimnaziji Zoran Stojanović govori nam kako je posljednja tetovaža, koliko on zna, ondje napravljena jednoj djevojčici 1984. godine.
Ova vrsta iscrtavanja ipak izumire jer nije baš u skladu s vremenom imati iscrtane ruke.
Prije je tetoviranim ženama bilo lakše jer su život provele u svom selu radeći na polju pa nije bilo ni upitnih pogleda ili eventulanog nerazumjevanja okoline. Ipak je to bio dio uobičajene tradicije.
"Tetovirao sam se i ja na tradicionalni način za potrebe snimanja dokumentarca o ovoj temi", nastavlja te nas vodi do svoje bake Zorke (85).
"Muškarci su se rijetko tetovirali, a tetovaže su imale gotovo sve djevojke. Sastanemo se i to pravimo. Roditelji bi znali i galamiti, ako smo to činili bez pitanja, iako su tetovaže imali i oni", prisjeća se ona dodajući kako nikad zbog križeva na rukama nije imala problema.
Čak ni u vrijeme komunizma, koje je bilo okrutno prema ljudima iz ovoga kraja. Kao, uostalom, i svaka druga vlast.
Ipak, etnolozi pišu kako je tetoviranje poslije 1945. godine postalo rijetka iznimka.
Naime, u vrijeme kad je bilo zabranjeno ići u crkvu nije bilo ni prihvatljivo tetovirati po vidljivim mjestima simbole katoličke vjere.
Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, a to tijekom komunizma nije bilo poželjno isticati, iako osobna iskustva naših sugovornica pokazuju da neki nisu marili za to pravilo.
"Mi smo pravili smjesu od meda, čađe, dima i majčina mlijeka. Iglu smo umakali u to pa se bockali. Jednom napravljenu tetovažu više niste mogli skinuti", otkriva ona.
A mnogi su prvotne tetovaže stalno nadograđivali. Kata nam, pak, govori kako se pričalo da se jedna djevojka udala za momka islamske vjeroispovijesti.
"Pokušala je skinuti križ s ruke, ali nije išlo. Pričali su da je otkinula i dio mesa, ali križ je ostao", rekla je Kata.
Neki su se kao djeca odupirali tetoviranju. Znali su bježati, a roditelji su galamili na njih govoreći im da se vrate i završe do kraja jer u protivnom neće u raj.
Tada se, osim što se na ovaj način čuvalo od turskih begova, vjerovalo da tko nema križa na ruci odlazi u pakao. Što više križeva, to ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju. Praznovjerja, šta ćete, pričaju nam danas naše tetovirane sugovornice.
Tea se naslušala anegdota.
"Baku Evu s Kupresa tetovirala je njezina maćeha. Ona je bila lokalna tattoo majstorica koja je tetovirala svu djecu u kraju. Eva je imala šest godina kad je navalila da i njoj crta po rukama. Kaže da je strašno boljelo, da je krv šikljala, ali nije htjela da stanu. Toliko joj je bilo važno imati tetovažu", govori nam Tea te nastavlja s pričom o ženi iz Žepča kojoj su tijekom Drugog svjetskog rata htjeli tetovirati križ na čelo što je bio dokaz iznimne religioznosti.
No rijetki su imali hrabrosti svoju djecu obilježiti na takav način.
"Nakon što su joj tetovirali križeve na rukama, ona je od straha pobjegla na drvo i nije silazila cijeli dan. Na kraju je pobijedila i nisu joj tetovirali križ na čelu", smije se Tea.
Govori nam kako su starice, nakon što je počela istraživati tradicionalne hrvatske tetovaže, uvijek bile iznenađene što se netko za to interesira.
Njima je to bilo nekako normalno, nešto što datira još iz vremena Ilira. Sličnih tetovaža, prema predajama, bilo je i u Africi, točnije u Etiopiji, ali i u Češkoj gdje su prevladavali slavenski motivi.
U Bosni su, zaključuje većina naših sugovornika, ostale kako bi se katolici raspoznavali među ljudima ostalih vjeroispovijesti.
"Ma, bilo je tu i mode. Da budemo ljepše. Kao što se i danas cure tetoviraju", sa smiješkom zaključuje Luca.
Moda se promijenila. Tetovaže su drugačije, križeva je sve manje i čini se da stari običaj hrvatskih predaka polako izumire...
