Life
185 prikaza

Ne čudi što je George RR Martin oduševljen s Robin Hobb

1/4
Harmonia Amanda/CC BY-SA 3.0
Robin Hobb piše dovoljno vješto i s toliko duha da, inicijalnom mraku unatoč, priča ne gubi na životnosti

Ideja o postupnom preuzimanju ljudskog postojanja agensom magičnog nije, u okvirima fantastične literature, nova niti revolucionarna. Temelje joj je stvaranjem Prstena mišljenog da ljudima učini dobro, no čije moći postupno preuzimaju njegova vlasnika pretvarajući ga u častohlepnog zlikovca, ali krotkog podanika zlosretne čarolije, postavio još Tolkien, a elemente magijskog kao sputavajućeg i preuzimajućeg koristili su nakon njega mnogi, vještiji, kao i manje spretni, stvaratelji unutar granica žanra. No trebalo je pričekati 1995. i začetak šesnaestodijelne sage o “Kraljevstvu Elderlinga” da se netko od autora dosjeti folklorističku praksu podjele kulture na “visoku” (plemenitašku) i “nisku” (narodnu) precrtati unutar dimenzija “magijskog”, a razdjelnicu među njima iskoristiti kao pukotinu razdora.

 | Author: Lumen Lumen

Poznavateljima žanra nije neobično što za pionirski pothvat zasluge odlaze Robin Hobb, američkoj autorici pravim imenom Margaret Astrid Lindholm. Lindholm je, naime, na sceni bila prisutna od sredine osamdesetih, a njezin se roman “Čarobnjak golubova” smatra jednom od preteča urbanog fatnasyja, radnjom smještenih u suvremena društva s kraja prošlog i početka ovog stoljeća. Naklonosti kritike unatoč, romani Megan Lindholm nisu naišli na odaziv publike, što je autoricu nagnalo da, po osmišljavanju novoga svijeta, za sebe osmisli i novo ime. Pomodno bismo ga mogli nazvati rodno neutralnim, no Lindholm je, osim nadom u povećanje prodaje, k takvom pseudonimu vođena i željom za čitateljskim poistovjećivanjem autorske i perspektive protagonista opsežnog romana “Ubojičin učenik,” prvog dijela “Farsser” trilogije. A vjerovanje u naslovnoj obitelji, vladajućoj dinastiji Šest vojvodstava o tome da ime dodijeljeno pojedincu magično uz sebe veže i njegovu najveću kvalitetu, podjarmljeno je postojanjem Fitza, izvanbračnog sina ne toliko časnog princa Chivalryja. Strasna će noć kraljevića stajati krune, a kraljevstvu zadati mnoge glavobolje jer Fitz u sebi nosi spoj uzvišene i narodne magije te, kao takav, predstavlja prijetnju opstojnosti kraljevstva. Stoga mudri kralj Shrewd, vodeći se krilaticom o držanju neprijatelja na oku, odluči dječakove sposobnosti postaviti u službu kraljevstva, odgajati ga dvoru i poučavati da postane jedan od najvještijih kraljevskih ubojica. I na tom će putu Fitz, kroz čiju perspektivu Hobb priču i prenosi čitatelju, naići na mnoge pustolovine i prepreke, no prvi je dio, u nas nedavno preveden “Ubojičin učenik”, reminiscencija odraslog muškarca na ne baš svijetle dane djetinjstva i obuke za najkrvaviji posao.

 | Author: Gage Skidmore/CC BY-SA 3.0 Gage Skidmore/CC BY-SA 3.0

Ipak, Robin Hobb piše dovoljno vješto i s toliko duha da, inicijalnom mraku unatoč, Fitzova priča ne gubi na životnosti i djetinjem promišljanju svojstvenoj vedrini, a unatoč mjestimično statičnoj radnji, stvara čvrste i zanimljive temelje nečemu što će, već se u prvom dijelu prve trilogije daje naslutiti, izrasti u izvrstan roman i, koketiranjem s političkim trilerom kroz prikaze društvenih i dvorskih prilika, nadići granice samoga žanra. Sjajnim stilom i jezikom ispripovijedano, gotovo do savršenstva ispolirano djelo školski je primjer epske fantastike pa ne čudi što se majstori žanra poput GRR Martina, govoreći o njemu, služe najbiranijim riječima. Uostalom, kako i ne bi kad i sami iz pisanja Robin Hobb mogu mnogo toga naučiti. Martin, konkretno, ponešto o stvaranju živopisnih lekcija zamišljene povijesti, a mnogo više o stvaranju složenih svjetova unutar prihvatljivih vremenskih rokova.

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.