Jedno od najvećih ljudskih pitanja je ono o kraju života, smrti, i cijelom procesu starenja koji do toga časa dovodi. Kako ostati vječno mlad i izgledati mladoliko, nije samo današnji pomodni trend, već misao koja je progonila i naše pretke, stoljećima prije današnjih kozmetičkih pripravaka i spasonosnih operacija.
Pripravaka raznih za pomlađivanje, tako su barem mislili, bilo je i u 16. stoljeću, a vjerujemo i ranije. U to je vrijeme naime, među francuskim plemićima bilo posebno popularno ispijanje zlata, iz upravo tih pomlađivačkih pobuda. Jedna plemkinja, Diane de Poitiers, svakog dan pila je tonik napravljen od zlata pomiješanog sa dietil-eterom. No umjesto da ju je pomladio, taj ju je tonik najvjerojatnije ubio.
Iako Poitiersi nikada nisu nosili krunu, ona je imala veliki utjecaj na dvoru kralja Henryja II, njezinog ljubavnika. Često su ju opisivali kao britku i pametnu renesansu ženu, koja je podržavala umjetnost i upravljala obrazovanjem kraljevske djece, piše Atlas Obscura.
I činilo se kako nikada ne stari. Francuski povjesničar Brantôme jednom je prilikom pisao o sastanku sa Poitiers, koji se dogodio šest mjeseci prije njezine smrti. Umrla je u dobi od 66 godina. Priznao je kako nije znao puno o njezinim običajima, "zlatu i ostalima drogama" koje je uzimala svakodnevno, a koje su zasigurno doprinijele njezinom "dobrom izgledu". Napisao je: "Vjerujem da ova dama živi i još sto godina, ne bi ostarjela ni dana".
U to su vrijeme trendovi bili drugačiji od današnjih, a ljekari su za svoje pripravke koristili često i ulje škorpiona i paukovu mrežu. No ispijanje zlata je tradicija koja je puno starija i od tih vremena. Plinije Stariji pisao je kako je to bio melem za bradavice i čireve, a kineski alkemičar Wei Boyang pisao je o zlatu kao "besmrtnom" i o onima koji ga piju kako "uživaju u dugovječnosti". Drevni Egipćani kleli su se u "zlatnu vodu" kao dio tretmana za pomlađivanje. Ideju su crpili iz činjenice kako zlato ne korodira, i tako zaključili da bi moglo poslužiti i u dugovječnosti.
Po knjizi autorica Lydie Kang i Nate Pedersen "Quackery" ispijanje zlata krenulo je iz znatiželje i preraslo u pravu strast, posebno u trenucima kada su znanstvenici otkrili kako zlato rastaviti u tekućinu. Aurum potabile, pitko zlato, počelo se reklamirati oko 16. stoljeća kao lijek koji može izliječiti sve, od raznih bolesti i stanja.
Zlato je tako postalo dio niza recepata a među ostalim našlo se i u receptu portugalskog pape Ivana XXI. Tako se u jednom receptu iz 1578. godine za zlatnu tekućinu piše o sastojcima, a uz zlato tu je i srebro, željezo, čelik, i sl., a zatim se to stavlja u mješavinu "urina djevičanskog djeteta prvog dana".Tu je bilo i bijelo vino, bjelanjak, mlijeko dojilje, pa se to sve stavljalo u crveno vino, potom u jaja, a postupak se ponavljao šest dana.
Ispijanje rastopljenog zlata, osim u svrhe pomlađivanja, u doba španjolske inkvizicije korišteno je i za ubijanje ljude. No tek nekoliko stoljeća nakon ljudi su shvatili kako njihova zlatna rutina i receptura može biti smrtonosna, kao što je najvjerojatnije bilo i u slučaju Poitiers.
Umrla je u Anetu, u Francuskoj, 1566. godine, a njezino je tijelo navodno ekshumirano, a grob uništen za vrijeme francuske revolucije. Po analizi njezine kose istraživači su utvrdili kako je najvjerojatnije umrla od trovanja upravo zbog navike ispijanja zlata.
No ova praksa nije potpuno nestala, a običaj ispijanja ili jedenja zlata, u obliku zlatnih listića smatra se posebnom delicijom, i ekstravagancijom, koju si rijetko tko može priuštiti. Pa tako i tu 'dugovječnost' i mladoliki izgled koji zlato, navodno, prati.
