Simbolika naziva zadnjeg albuma Davida Crosbyja, “For Free” (Three Blind Mice, 2021.), nije samo u tome što je istoimeni singl dirljiva posveta njegovoj nekadašnjoj ljubavi, iznimnoj Joni Mitchell. Duet s mladom kantautoricom Sarah Jarosz odaje da je njegov glas, bez obzira na osmo desetljeće u koje samo što nije zagazio, gotovo mladenački jasan, samopouzdan dovoljno da bi bez problema mogao izvesti “Everybody’s Been Burned Before” iz ere kontrakulture, vremena kad je s The Byrdsima dosezao milijunske naklade. Tad je i Joan Didon mogla sjediti na hladnom podu vinila te na Sunset Boulevardu čekati Morrisona. O njemu će bez dlake na jeziku u poznoj dobi na Twitteru Crosby napisati: “Sorry, bio je pozer”. No danas kad glazbenu industriju ponajprije oblikuju streaming servisi, a novci se zarađuju megalomanskim turnejama i svakojakim kombinacijama s izdavačkim kućama, nije ni čudo da Crosby ima pravo osebujno komentirati rašireno džabalebarenje kad je riječ o sveprisutnom dijeljenju rada umjetnika. Tako će Ryanu Leasu na Stereogumu dometnuti: “Streaming kompanije su lopovi”.
Počeo je davno kao pjevač folka u baru Rafio. Negdje tamo u Villageu, gdje je susretao i Dylana. Tad je svladao načela šoubiznisa - ako nisi dobar, ne jedeš. U šezdesetima s The Byrdsima, u sedamdesetima s folk supergurpom Crosby, Stills, Nash & Young (CSNY), a od 1971. u solo vodama kroz osobne mrakove, drogu, alkohol, bolesti, pjevanjem o ljubavi u rock’n’roll uvodi nevjerojatno mekoću, melodioznost te utire put svemu onomu što danas stavljamo pod kišobran soft rocka.
U godinama starčića spremnog za selidbu na Floridu pokazuje nevjerojatnu žilavost te refleksivnim, krhkim pjesama poput, primjerice, “Things We Do For Love” s albuma “The Lighthouse” (2016.) pokazuje sanjarsku stranu, ali i nevjerojatnu kreativnu snagu koju su svojedobno imali zadnji albumi Casha, Cohena ili Bowieja.
“For Free” tu nije nikakva iznimka. Peti album u zadnjih sedam godina odaje umjetnika koji dostojanstveno stari i svodi račune. Iskreno i intimno, onako kako najbolje zna, otvarajući album s vedrom ljubavnom posvetom Kaliforniji, “River Rise”, gdje mekano, mekše pjevuši: “Diamonds shine forever, Underneath the twilight sky, As the day grows near, I start to believe on this one more try”. U “Rodriguez For A Night” odjekuje njegov najdraži bend Steely Dan i zafrkantski tekst Donalda Fagena pun autoironije, lepršavog seksepila, kauboja i blesavih djevojaka. Noćnu vožnju začinjava “outgown, somehow right” singl s dobrim solažama “Ships in the Night”, a završava “I Won’t Stay For Long”, koju je napisao i producirao njegov nekoć izgubljeni sin, multiinstrumentalist James Raymond. Stihovi poput “If I could just remember the smell of your skin, I could live, I could breathe” pokazuju kako je Crosbyjev mekan vokal i osjećaj za harmoniju najizraženiji u plodnoj suradnji s drugim umjetnicima. Nije riječ tu o albumu za slušatelje nezasitnih, ambicioznih apetita, one koji u glazbi stalno traže i očekuju nešto novo.
Crosby nas vraća na početke, kad su za solidan album trebali melodija, harmonija i dobar tekst. Vraća nas tamo gdje nije sramota postupno skidati koprenu s vlastitih žaljenja i promašenih prilika. Tamo, gdje smo itekako svjesni vlastitih pogrešaka i samokritični. Glazba itekako treba biti emocionalno putovanje, ali ne bez svijesti o vremenu u kojem živimo i naše uloge u njemu, reći će Crosby. I snimiti vraški dobar album, čak i kad ga možemo slušati na Spotifyu “for free”.
