Istražujući, tijekom studijskog boravka na oksfordskom sveučilištu tamo negdje početkom devedesetih, tajne skrivene u jednoj od najstarijih i najintrigantnijih znanstvenih knjižnica na svijetu, Bodleani, mlada se američka povjesničarka Deborah Harkness susrela s preprekom posve uobičajenom u knjižničnom okruženju. Probijajući se kroz rukopisnu ostavštinu alkemičara Eliasa Ashmolea shvatila je da na stolu nema njezina 782. odsječka, ispunila je zadužnicu, a ona se vratila označena velikim crvenim žigom - NESTAO. Događaj na koji bi većina prezirno frknula, odmahnula rukom i već po izlasku iz zgrade na njega zaboravila, dvadesetak je godina kasnije postao temeljem jedne od popularnijih fantastičnih trilogija usmjerenih odrasloj čitateljskoj publici. Ono što nije uspjelo Debori Harkness, sad već renomiranoj sveučilišnoj profesorici zainteresiranoj za povijest znanosti i medicine, za rukom je pošlo Diani Bishop, suvremenoj vještici, naratorici romana “Otkrivanje vještica”, čijim su zapletom čitateljima odšrkinuta vrata u svakodnevicu vampira, vještica i ostalih natprirodnih bića.
A sva će ona, nakon što davno izgubljeni rukopis neprocjenjive vrijednosti izroni na površinu, pohrliti u Oxford ne bi li proniknuli u tajne vlastitog postojanja. Interes će se pobuditi i kod Matthewa Clairmonta, uspješnoga genetičara s tisućljeće i pol dugim vampirskim stažem. Nije potrebno posebno isticati kako neće proći dugo, a Clairmont će fokus sa starog papira preseliti na 1461 godinu mlađu povjesničarku. U rukama manje vještog ili pretencioznijeg pripovjedača, ovakav bi sinopsis prerastao u “Sumrak” za odrasle, beskarakternu priču stiješnjenu između začetka fantasy serijala i ljubavnog romana. No Harkness u Clairmontov narativ upisuje svoje golemo povijesno znanje, što roman pretvara u pitko i lako, ali zanimljivo dijelo historijske fikcije, dok, s druge strane, atmosferu gradi od pažljivo biranih elemenata, ostavljajući čitatelja u stanju trajne napetosti, uvijek posve svjesna žanra čijim se granicama kreće.
Uspješnu formulu iz prve, autorica je ponovila i u drugim dvjema sastavnicama “All Souls” trilogije - romanima “Sjena noći” i “Knjiga života, fikcijom ispunjavajući povijesne praznine, dinamiku je ostvarivala utrkom s vremenom i ispreplitanjem romantičnog narativa s prizorima borbe dobra i zla, a čitatelji diljem svijeta, mahom odrasla publika, na njezinu su nakanu odgovorili milijunima prodanih primjeraka, brojnim prijevodima i požurivanjem televizijske adaptacije.
Deborah Harkness
Čitatelji su, izjavit će Harkness, njezina vječna inspiracija i, kad god je to moguće, udovoljava njihovim željama. Stoga je, kao J.K. Rowling, objavila nekoliko kompendija za bolje razumijevanje magičnog svijeta, a 2018., unatoč “Knjigom života” zaokruženom narativu, poput Conana Doylea, popušta čitateljskim navaljivanjima i objavljuje u nas netom prevedeni roman “Obraćenik vremena”. Trilogija je, dakle, postala tetralogija. A možda ipak nije?
Unatoč svim prokušanim sastojcima, nešto je u “Obraćenikovu” doziranju pošlo krivo. Harkness ponovno pleše između prošlosti i sadašnjosti, paralelno prikazujući (nipošto ne i ispreplićući) ono što se u životu sretnog para događa godinu dana po izvornom svršetku s povijesnom pričom o pretvaranju ranije predstavljenog Matthewova suradnika i vampirskog “sina” Marcusa u vampira tijekom američkog Rata za nezavisnost. Na vidjelo ponovno izlazi autoričino golemo znanje o američkog povijesti isprepleteno s poznavanjem Francuske Revolucije, ali priči nedostaje pravi zamašnjak, pokretač radnje koji bi je iz neporecivo zanimljive, ali ipak povijesne čitanke kombinirane sa svakodnevicom mlade majke ne tako svakodnevnih mališana preobrazio u punokrvni roman kakav može stajati uz bok svojim prethodnicima.
