Kompanija White Star Line u čijem je vlasništvu bio Titanic nije bila nimalo dobronamjerna. Naime, oni su u ugovoru sa svojim zaposlenicima naveli da u slučaju potapanja i sličnih nezgoda (za koje su mislili da su nemoguće no ipak su se željeli osigurati), svaki zaposlenik to prestaje biti, odnosno trenutno je otpušten.
Pravo tumačenje te klauzule zapravo znači kako da tvrtka nije željela isplatiti novac za plaću radnicima koji u jednom trenutku morali spašavati živu glavu umjesto da su radili.
Nakon cijele tragedije sudaranja s ledenjakom i potonuća, obitelji radnika s Titanica su obavještene kako trebaju platiti tzv. teretne troškove ako žele vidjeti tijela svojih najmilijih.
Većina si to naravno nije mogla priuštiti, pa su tako danas mnogim žrtvama s broda podignuti tek spomenici, bez grobova.
Stvari su bile još gore za glazbenike s broda. Bend koji je junački svirao dok je brod tonuo posve je napušten od svih - oni su bili zavedeni kao samostalni poduzetnici, što je značilo da White Star Line pravno nije morao učiniti apsolutno ništa, dok su obitelji drugih žrtava radnika ipak dobili neke beneficije.
Obiteljima glazbenika poslana je jedna uspomena na tragediju - račun za uniforme u kojima su svirali i koje su s njihovim tijelima završile na dnu oceana, a bile su vlasništvo tvrtke.
