Life
2135 prikaza

Propast svijeta

PIXSELL
Marko Vučetić piše o nama, dakle ljudima, koji smo uništili 68 posto svjetske životinjske populacije...

Čovjek je nezgotovljeno biće, u tome leži njegova veličina, ali i njegovo prokletstvo. Veličina proizlazi iz mogućnosti da se neprestano dovršava na razumski način, spoznajući svijet i sebe u svijetu, te da unese vlastitu slobodu u ono što je spoznao. Time omogućava da znanje, ili skup istina o nečemu, bude otvoreno prema novom znanju i novim istinama. Čovjek tako napreduje i stvara specifično ljudski svijet ili svijet povijesti. Povijest ne pripada prirodi nego čovjeku, ona je sve ono što je čovjek činio. 
U povijesti pronalazimo ljudske istine, ali i ljudske zablude, humanost i bestijalnost, kreativnost i hermetizam destrukcije. Zabludu, destrukciju i bestijalnost podržavaju oni ljudi ili, točnije rečeno, ona masa ljudi koja je odlučila da bude od tuđih zabluda kao vlastitih istina, tuđih bestijalnosti kao vlastite humanosti i tuđe destrukcije kao vlastite kreativne vrijednosti dovršena i da tako dovršena postane mjerom prosuđivanja vrijednosti cijelog ljudskog svijeta, kao i svijeta prirode. 

Odustati od razuma i slobode, odustati od znanja koje raste i mijenja nas, znači promovirati zablude neslobodnog čovjeka. Istina nije nešto što se osjeća, to je vjera. Istina je razumsko osvjetljavanje onoga što je prije bilo nepoznato. Istina ne ovisi o mnoštvu, ona ne nastaje okupljanjem mase. Okupljanjem mase nastaje istina o masi, a ona glasi: masa neslobodna, nebitna i neodgovorna. U masi nema odgovornosti. Tu nitko ništa ne čini, nego se stvara dojam da se nešto neosobno sudbinski događa, da sama duša svijeta progovara putem okupljene pastve koja je odustala da bude razumom i slobodom dovršavana. Znati konačnu istinu, imati konačno znanje o nečemu, moguće je samo ako smo pokopali znanost i razum. Rahitični um umišlja da sve zna, a ukupnost rahitičnih istina progovara putem mase ili ljudi okupljenih oko iracionalnih uvida u sve tajne svijeta. 

Pandemija koronavirusa uprizorila nam je što čovjek jest, što je bio i što će biti. Čovjek je, naime, nemoćno biće. Ne stvaramo svijet povijesti zato što smo prirodno moćni, nego zato što tražimo utočište za vlastitu nemoć. Nije paradoksalno, a niti kontradiktorno, tvrditi da smo nemoćni i veliki. Upravo suprotno, naša veličina proizlazi iz našeg odnosa prema vlastitoj nemoći. Mi smo, dakle, veliki ili maleni, značajni li beznačajni, ne u odnosu na svijet, nego u odnosu na vlastitu nemoć. Tko počinje, na predfilozofskoj razini, razmišljati o čovjeku, suoči se s ljudskom biologijom. Čovjek je iznimno ugroženo biće. On je, u odnosu na mnoge životinje, trom, spor, slabog vida i sluha, neotporan na vrućinu ili hladnoću itd. Po svojim biološkim karakteristikama, čovjek bi trebao biti biće koje izaziva kozmički podsmijeh. On je, na prvi pogled, osuđen na neuspjeh. No to je samo na prvi pogled. Čovjek je i biće koje izgledni neuspjeh može pretvoriti u uspjeh, ali samo ako uspostavi ispravan odnos između onoga po čemu je najviše čovjek – između razumske aktivnosti i moralnog ili odgovornog djelovanja. Čovjek razumski, moralno i odgovorno djeluje onda kada se trudi spoznajom doći do istine, kada kreativnim snagama izgrađuje svijet, a ne uništava ga, i kada preuzima odgovornost za ono što čini. Biti dobar, ujedno znači biti čovjek, a dobar čovjek nije onaj koji uništava i izmišlja, nego spoznaje i izgrađuje. 

Pandemija koronavirusa pokazala je da se ljudsko ostvaruje na način ljudske veličine, na način traženja istine i kritičkog stava prema onome što čovjek čini, ali i da se ljudsko može izgubiti u različitim teorijama zavjere u kojima se o koronavirusu navodno sve zna, i to snagom neprijateljske imaginacije koja poziva ljude da se okupe i upute svoje protivljenje prema urotničkim centrima moći koji godinama brižno planiraju kako ovladati upravo tim poklonicima teorije zavjere. Međutim, problem suvremenog svijeta ne proizlazi iz zainteresiranosti prema nekome nego upravo suprotno, iz odsustvu svakog interesa prema drugome. 

Za razumijevanje koronavirusa nije potrebna imaginacija, nego svijest o tome što čovjek, stvarajući povijesni svijet, odnosno svijet koji ne bi mogao nastati bez čovjeka, čini svijetu prirode. Ljudski opstanak blisko je vezan s opstankom ne-ljudskog života, a ljudsko djelovanje je dovelo do toga da je, samo u posljednjih 50 godina, populacija različitih životinja smanjena za dvije trećine. Nemoguće je da ovo djelovanje prođe bez posljedica za ljudski opstanak. Djelujući u staništima različitih životinja, dolazi do prijelaza virusa sa životinja na čovjeka. O pandemiji koronavirusa još uvijek nemamo konačnih znanja, ali imamo dovoljnih znanja o dosadašnjim posljedicama ljudskog djelovanja, osobito kada čovjek intervenira u ekosustav. Nije ovdje riječ o kozmičkoj pravdi, jer se ni ona previše ne razlikuje od teorija zavjere, nego o jednostavnom mehanizmu da nije moguće bez posljedica narušiti ekosustav. A čovjek to čini. Mi nemamo konačna znanja, ni o sebi ni o prirodi, jer da imamo, znanost bi bila mrtva i nepotrebna. Naša odgovornost, osobito moralna, seže do tamo gdje seže naše djelovanje. Ako smatramo da smo odgovorni samo za sebe ili svoju vrstu, onda zastupamo, kako je to rekao P. Siger, specizam i za nas je ljudski život vrjedniji od života samog, jer da nam je život vrijedan, onda bismo vodili računa i o životu drugih vrsta. 

Čovjek nije odgovoran prema okolišu zato što bez okoliša ne može opstati, nego zato što je rastom znanstvenog znanja i tehnološkim razvojem, na što upozorava filozof H. Jonas, uspostavio moć nad prirodom, a za ono nad čime imamo moć smo i odgovorni. Mi smo, dakle, životno, moralno  i povijesno odgovorni za svijet nad kojim smo uspostavili moć. Čovjek je odgovoran za pandemiju koronavirusa, ali ne zato što je taj virus nastao u urotničkoj skrivenosti, nego zato što smo znanjem i tehnologijom uspostavili, i dalje uspostavljamo, moć nad prirodom. Kada shvatimo da smo odgovorni za ono nad čime imamo moć, neće nam trebati iluzije teoretičara zavjera, baš kao ni halucinacije kojekakvih političkih stožera.