Bila je to najveća tragedija u kojoj je te hladne noći u travnju poginulo više 1500 ljudi. Na svom prvom putovanju Titanic je potonuo a njegovo potonuće u povijesti je ostalo upisano kao jedna od najvećih tragedija, i nepresušan izvor tajni i zanimljivih priča.
Zanimljivu priču s tom istom tematikom, na istoj lokaciji, s tim istim čamcima za spašavanje kojih nije bilo dovoljno za sve putnike, napisao je Morgan Robertson, 14 godina ranije. Bila je godina 1898. kada je objavio novelu The Wreck of the Titan: Or, Futility. Bila je to priča o Johnu Rowlandu, alkoholičaru i osramoćenom bivšem mornaričkom časniku, koji je prihvatio posao na Titanu, u to vrijeme najvećem bordu na svijetu (ne zaboravimo da je riječ o priči napisanoj 14 godina prija tragedije koja se dogodila Titanicu).
Taj svoj brod u priči Robertson je opisao kao "nepotopiv" i među "najvećim čovjekovim djelima". Titan je na svom putovanju udario u santu leda, a nakon čega je potonuo i postao jedna od najvećih tragedija na svijetu. Sličnost ove novele s onim što se dogodilo je gotovo nevjerojatna, a još ju strašnijom čini i niz drugi sličnosti između brodova, i samog događaja, piše ATI.
Brod iz priče bio je dug oko 243 metra, a Titanic 269 metara. Brzine udara u ledenjak bile su gotovo identične, pa tako i broj putnika u brodovima. Titan je prevozio 2500 putnika, a Titanic njih 2200, iako su i jedan i drugi imali kapacitet za 3000 putnika.
Oba broda bila su u britanskom vlasništvu, oba su udarila u ledenjak desnim pramcem i oko ponoći. Potonuli su, u stvarnosti i u noveli, 400 nautičkih milja od Newfoundlanda, i nisu imali dovoljan broj čamaca za spašavanje. Titan ih je imao samo 24, a Titanic još i manje, 20.
Razlike koje postoje među njima su ipak velike. Tako je potonuće Titana preživjelo samo 13 putnika, a ono Titanica nasreću ipak više, njih 750. Titan se prije potonuća prevrnuo, dok se Titanic raspolovio. John je bio pravi heroj Titana koji je ubio polarnog medvjeda na kobnom ledenjaku, dok se tako nešto u Titanicu ni ne pojavljuje.
Nakon tragedije Titanica Robertson je optužen kako je bio vidovit s obzirom na gotovo suludu sličnost onoga što je napisao s onim što se stvarno i dogodilo. No nije zapravo čudno da mu je tako nešto palo na pamet.
Golema prostranstva Atlantskog oceana čuvaju niz uništenih brodova, a mogućnost da neki od njih udare u ledenjak činila se realnom. Sličnosti koje se pojavljuju uvelike su utemeljene na njegovom znanju brodogradnje, i trendova. Nije čudno ni što je o takvom trenutku pisao, jer su brodovi u to doba bili najpopularnija i najprikladnija vozila za putovanja. Kompanije poput White Star Line reklamirali su ih kao luksuzne ploveće hotele, i obećavale brzinu i sigurnost, te luksuz kakvog se može vidjeti na kopnu.
Robertson je bio sin kapetana broda i odrastao kao mladić koji poslužuje na brodu, prije nego je postao prvi časnik na trgovačkom brodu. Svoju je inspiraciju zasigurno crpio iz bezbroj priča koje je čuo od onih koji su na takvim brodovima radili. Ruta kojom su njegov i stvarni brod plovili bila je najkraći i direktni put od Engleske prema New Yorku, pa i nije iznenađenje što tim dijelom plovili i jedan i drugi.
Sličnosti u tragediji potaknule su i niz teorija zavjera tijekom godina, među kojima su i oni koji vjeruju kako je brod bio potopljen s namjerom, kako bi se izbjeglo stvaranje Sustav federalnih rezervi (FED-a).
Mnogi vjeruju i kako je brod uklet zato što White Star Line nije imao običaj krštenja brodova prije prve plovidbe. No, bez obzira na ove teorije, i dalje ostaje nevjerojatna činjenica kako je Robertson predvidio najveću morsku tragediju na svijetu.
