Prije, mnogo prije nego što je Tom Hiddleston utjelovio najmržeg od svih nordijskih bogova i time im obojici podignuo popularnost, Loki se u svijetu stripova pojavio u vražjem obličju. Bio je to kolovoz 1949. i u šestom se nastavku serijala “Venera” ubacio među bogove s Olimpa, prevario Jupitera i Veneru, a potom se spustio na Zemlju kako bi sijao strah, poticao na nesuglasice i raspirivao mržnju. I više će od trinaest godina proći prije no što će se Lokijem, kao likom serijala “Journey into Mystery” u listopadu 1962. pozabaviti, i suvremeno mu obličje u kakvom ga i danas čitatelji poznaju podariti Stan Lee i Jack Kirby.
Otad će Loki služiti kao zlikovac, Thorova boksačka vreća, negativ pozitivu Boga gromova i bit će potrebno pričekati više od četiri desetljeća prije no što se čelni ljudi Marvela dosjete da bi i Lokiju mogli osigurati barem komadićak vlastitog stripovskog prostora, pružiti mu mogućnost da, uvjetno rečeno sam, ispriča svoju priču. Prije čitanja objedinjenog izdanja četiriju sveščića Lokijevih pustolovina što ga je hrvatskoj, sve brojnijoj, stripovskoj publici nedavno predstavio nakladnik Hangar 7, valja imati na umu da su američki scenarist Robert Rodi i hrvatski umjetnik, ilustrator Esad Ribić na njemu radili od 2004. do 2006., također u vrijeme prije lansiranja ovog stripovskog antijunaka u zvjezdanu orbitu. Da uspjeh na celuloidnoj vrpci doista biva popraćen podizanjem popularnosti u Lokijevu se slučaju može dokazati vrlo opipljivim brojkama. Naime, prije nego je ranije spomenuti Englez navukao crnu odjeću i mjedenu rogatu kapu, Loki se nalazio na osmom mjestu IGN-ove liste najpoznatijih superzlikovaca svih vremena. Samo četiri godine kasnije, nošen Hiddlestonovim šeretskim osmijehom, dospio je na četvrto. No velika popularnost dolazi u paru s globalnom prepoznatljivošću pa danas više gotovo i nema mjesta mistifikaciji Lokijeva lika i djela. O njemu je, barem u vodama koje meandriraju između sedme i devete umjetnosti, poznato sve.
Tada, 2004., Loki doista najčešće jest bio poiman kao crna ovca kraljevske obitelji nordijskih božanstava, kao prokletstvo što ga je, porazivši kralja Mraznih divova, na sebe navukao Odin preuzevši, prema proročanstvu, pod svoje njegova kržljavog sina. Dječaku je, s godinama, jedinom ili barem prevladavajućom zadaćom postalo da razmetnog i rasipnog raspikuću i lovca za suknjama Thora svojim nepodopštinama postavi na mjesto koje najdražem Odinovu sinu po zaslugama ne pripada. Loki je bio zao, spletkar, smišljao je psine i podvale, štetio drugima čisto zbog vlastite zabave i ne tražeći zapravo neki dublji smisao životu osim da napokon, jednom i zasvagda, porazi omraženog polubrata. I na početku prvog sveščića Rodijeve priče to mu je napokon pošlo za rukom. Thor je u okovima, Odin čuči negdje u tamnici do njegove a Loki vlada Asgardom. No niti to mu nije dovoljno; častohlepan kakav jest željan je poštovanja i udivljenja naroda kojem je donedavno služio kao predmet poruge. Rodijevo ustrajanje na postavljanju te potrebe u prvi plan Lokija i u vlastitoj priči pretvara u razmaženo derište, derana s osobnošću tiranina, vođu bez ikakvih sposobnosti ili kapaciteta da makar i sebe, a kamoli koga drugoga, povede nekim ispravnijim putem.
Osvete željan, ponovno dopušta bijesu i ljutnji da ovladaju njime i takav, emocijama zaslijepljen, ne vidi jasno i ne shvaća da i sad, tako sam, samostalan i neovisan, funkcionira kao oruđe u nečijim tuđim rukama. Helinim ili onima sudbine, možda je manje bitno. Uostalom, uskoro će, osvijestivši činjenicu da u Asgardu postoji samo da figurira kao blatnjava fleka na čijoj će se površini Thorov odraz blistavije zrcaliti otključati i onaj drugi dio, nesretnog i nikad odraslog dječaka ili proizvod društvene uvjetovanosti, asgardsku preteču suvremenom Jokeru, razotkrit će se kao onaj tko “i nije mogao ispasti drugačijim”, uzme li se u obzir količina smijeha i poruge kojima je bio izvrgnut.
Lokijev život, dakle i bez sumnje, nije bio sretan. No postavit će si pitanje je li to baš posve Thorova krivica i zašto zaista kažnjava u narodu omiljenijeg polubrata. Slaveći svoju pobjedu tek će se rubno zapitati što je on bez Thora (kao i što je Thor bez njega) te kako postojati u svijetu bez svoje suprotnosti? Može li doista? Teško, možda i nemoguće, pokazat će nadolazeći filmovi, serija i ostala uprizorenja. Da nije njih, mnogo bi lakše bilo provariti da Loki doista jest nesretna duša, neshvaćeni div u zemlji bogova. Ovako se teško oteti dojmu da Loki Laufeyson jest, i oduvijek je bio, samo častohlepan razmaženi dječarac zarobljen u (razmjerno) velikom tijelu.
Jednako se tako teško oteti dojmu da četiri sveščića Lokijeve priče služe tek kao skica, nedovoljna razrada nekog većeg narativa. Svojoj mitološkoj strukturi i konfiguraciji pozadinske priče unatoč, Bog nepodopština ostaje iznimno jednodimenzionalan, a na istoj razini funkcioniraju i dijalozi s drugim likovima čije karakterizacije gotovo da i nema. Stoga se daje zaključiti kako je “Loki” strip u kojem će, zahvaljujući vodenim tehnikama Esada Ribića čiji izuzetan crtački stil i ovdje iznosi priču, poklonici stripa uživati mnogo snažnije na verbalnoj nego na narativnoj razini.
