Snaga u zemlji, a ne u neurozama današnjice

Glazba Nine Romić utješno, toplo grli. Zanesena u ljubavnome maštanju, eksperimentiranju s rockom ili tradicijskom glazbom, istodobno nježna i snažna, pratila me gibanjem novozagrebačkim livadama, ali i na slanom starome molu dolje na otoku. Atipičan je soundtrack odrastanja. Fino sjećanje na slomljena srca i hiroviti inat. Stalno joj se vraćam, najčešće u KSET-u, jer ako su Sara Renar i Dunja Ercegović ucrtale u kantautorsku mapu urbani, angažirani topos nepredvidljiva ženstva, Romić je u poetskom traženju uvijek zadirala ne samo u najintimniji dio sebe kao autorice nego i nas slušatelja. Poput ljuštenja luka otkrivali smo mračniju, krhkiju, usamljeniju, nesigurniju, ali i zaigraniju, nemirniju, zaljubljeniju inačicu sebe. Pravodobno prepoznavši potencijal debija ''Daljine'' (Aquarius Records, 2010) tekst glazbenoga kritičara Aleksandra Dragaša otvara joj vrata izvan zagrebačke alternativne klupske scene. On je vidi kao suptilnu, emocionalno razornu kantautoricu. Pritom će se, posve nepotrebno, u svim kasnijim pisanjima o rađanju nove scene redovito provlačiti etiketa ženskog pisma kao da odavno nismo ustalili obrazac koji glazbu dijeli po pomacima i kvaliteti, a ne spolu. ''U mom malom mraku'' prepoznatljivo će sukobljavati tamu i svjetlo, bol i humor kad milo, čisto pjeva: ''Kad si rekao ajmo se izgubiti…skočiti u tamu''. Dvije godine poslije izlaze ''Ptice'' (Aquarius Records, 2012), gdje će jasnoću njezina vokala usporediti s Cass Elliot. Fantastična ''Opet'' nerijetko će postati vrhuncem koncerata. Psihodelija uvrnuto prati život kad odjekuje: ''Kroz noć, ja vidim sebe i postajem sav nemir, koji skupljam dugo u porculanskoj čaši''.