Meni nepoznat američki pisac Ron Rash je 2008. godine objavio roman "Serena", koji je Anne-Caroline Pandolfo adaptirala u strip scenarij, a nacrtao i obojio njezin Danac Terkel Risbjerg. Adaptacije su uglavnom krvav i nezahvalan posao, lakše je napisati originalan scenarij, jer strip je strip, a roman roman, no Pandolfo i Risbjerg su već uigrani par, nije im ovo prva suradnja, pa nam uskraćenima za roman ostaje u dobroj vjeri prihvatiti obavljeni posao. Već kratak pogled na prvu stranicu stripa s nekoliko pejzaža Sjeverne Karoline, preciznije Rocky Mountainsa 1930. godine, pokazuje da je posao obavio odličan crtač i kolorist. Prve tri slike koje čine prvu stranicu pokazuju da i scenarist zna postaviti ekspoziciju: vidimo divljinu, brda, crnogoričnu šumu iz koje proviruje medvjed i vlak kako dimi kroz krošnje. A-ha, tu smo dakle, osvajanje američkog Zapada, uvođenje kulture u prirodu, priča o granici - koja je uvijek priča o prelasku granice, što je i sržna definicija događaja - i uspostavi zakona i civilizacije je pred nama.
Nadalje ćemo upoznati nekoliko poduzetnika koje velika ekonomska depresija nije dokačila - ali im je servirala golemu rezervnu armiju rada, vagone očajne sirotinje koja pristiže i spremna je budzašto šljakati do iznemoglosti - jer oni crpe netaknute prirodne resurse, u prvom redu drvo, sijeku li sijeku šumetine.
Vlakom se na naslijeđeno imanje vraća i ponosni George Pemberton, također kapitalist, s pratnjom, nepoznatom lijepom mladom ženom, koja se odmah predstavlja kao Serena Pemberton i njegovim partnerima čelično stišće ruku pri rukovanju, samo što je još ne povuče prema sebi, kako je to Trump običavao činiti da demonstrira svoju snagu. Pembertona će već na stanici napasti stari Abe Harmon, jer je njegovoj kćeri napravio dijete koje ne priznaje. Pemberton ga ubija nožem pred očima šerifa McDowella - od tada njegova antagonista i simbola pravde koji će čak, bespomoćan bez dokaza, u jednom trenu i iskoračiti iz okvira zakona koji njegova zvijezda znači, prekoračiti granicu, i time postati važan lik - ali kako je bio napadnut, za to ne odgovara. Serena Abeov nož cinično vraća njegovoj kćeri uz savjet da ga proda jer je to sve što će ona i sin joj dobiti od Pembertona.
U toj sceni je jasna, i predvidiva, pripovjedna osovina: čitat ćemo strip o Lady Macbeth na steroidima. Risbjerg Serenu crta kao da joj je glava uvijek malo spuštena, kao da odozdo podozrivo i nepovjerljivo promatra svijet i pritom ne pokazuje emocije, savršena je njezina maska lijepe žene. Serena Pemberton je žena-demon, koja je već opčinila svoga muža snagom volje, ambicijom i seksom, a uskoro će ubrzano uspostaviti autoritet i nad radnicima te u nekoliko dana proširiti svoju moć i na faunu: izdresirati orla kojeg je nabavila da hvata zmije koje iz panjeva prijete radnicima. Nadalje se strip razvija kao priča o beskrupuloznosti para uzajamnih ovisnika Pembertonovih koji - pogotovo nakon što Serena spasi Georgeu život od napada medvjeda i nakon što joj on pretoči svoju krv transfuzijom - počnu funkcionirati kao jedno biće - s beskonačnom voljom za moći i uzajamnom pasjom odanosti. Svijet je pred njihovim nogama baš kao i šumsko-brdski teritorij koji gule, a moć koju stječu traži samo novu moć i - pakao je otvoren.
Istodobno zavirujemo u oskudnu svakodnevicu radnika koji, iscrpljeni i pothranjeni, krče šume, gdje ih ubijaju grane koje zovu "tvorci udovica", napadaju otrovnice ili rojevi stršljena iz oborenih debala. Dok se šume mahnito krče, a životinje ubijaju iz razonode, nad cijelim teritorijem patrolira na bijelom konju s dresiranim orlom na ramenu Ms. Pemberton, zagonetna žena čelične volje i nemirnih snova, koja se nerado i fotografira, koja tvrdi da je spalila kuću iz koje je otišla, što sve skupa signalizira tektonske traume i oštećeno biće.
No uskoro se njihovoj gramzivosti ispriječi država koja dio njihovih posjeda planira proglasiti nacionalnim parkom. U tom trenu strip dobiva obrise klasičnog sukoba razuzdanih feudalaca, oligarha i centralne vlasti. Ili, ako hoćete, neoliberalnu matricu u kojoj su korporacije u sukobu s državom, a radnici tek municija za taj sukob. Pembertonovi će se tad okrenuti protiv svoje klase, drugih veleposjednika i bankara i, što korupcijom, što oružjem, eliminirati ih iz igre, a Serena uskoro predstaviti svoju viziju nezajažljivosti koja dobiva globalnu dimenziju: želi jednom posao proširiti u Brazilu, jer tamo su tek šume neiscrpne.
Serena ne uspijeva roditi nasljednika/cu, dapače, jedva joj život spase od komplikacija pri porođaju, pa se okreće preventivnoj eliminaciji Pembertonova izvanbračnog nepriznatog djeteta Jacoba Harmona i njegove majke Rachel, što je točka sukoba sa suprugom i redefiniranja odnosa, jer on, nakon serije ubojstava, počinje s nećkanjem i sumnjama. Utoliko je lik Georgea Pembertona zanimljiv jer doživljava postupnu otrežnjavajuću promjenu kad se smrt primakne njegovu nasljedniku, pa bio on i nepriznat, pa nikad i ne postao nasljednik. Serenu pak posebno pogađa to što je s 300 dolara financirao bijeg Rachel i djeteta pred njezinim ubojicom Gallowayjem, što smatra kompletnom izdajom svih njihovih ujedinjujućih načela gramzivosti, beskrupuloznosti i lojalnosti.
Ovdje ćemo skiciranje fabule prekinuti, iako ona ne donosi velika iznenađenja, nego uglavnom gradira i gomila sredstva da podeblja, a tek malo i razvije početne odnose. Pripovijedanje je manje linearno, prekinuto s nekoliko flashbackova, a većina crteža donosi lica u krupnom planu, s očima koje govoreo psihološkom stanju likova, dakle, reklo bi se da se dominantno radi o drami. Tu i tamo je prekinuto s nekoliko crteža preko stranice ili preko cijelog kaiša, s ekspresionističkim prikazima devastacije prirode ili ljubavno-erotskih crvenih i oker sekvenci na crno-noćnoj podlozi Pembertonovih. Strip se ritmizira i stranicama na kojima radnici, kao antički kor, komentiraju događanja na bijeloj pozadini, koje su kontrapunkt infernalno-intimnim scenama njihovih eksploatatora.
Likove poput ironično nazvane Serene, jer njezino ime znači mirna, spokojna, već smo sretali, možda ne baš na poludivljem zapadu, ali koliko je god snažan i patološki, ipak je pravocrtan i predvidiv. Stoga snaga stripa puno prije leži u sporednim likovima koji dožive promjenu poput ljubavlju i pohlepom sluđenog Georgea Pembertona i šerifa McDowella, koji poseže za nelegalnim sredstvima u poravnavanju jednadžbe nepravde. Bolji su i pozadinski planovi priče koji prikazuju mase sirotinje i proto-ekološku ideju zaštite prirode pred krupnim kapitalom, ograničenje bezvlašća i postupno uvođenje državne kontrole. Likovno treba istaknuti i blago ekspresionistički crtež, posebno lica munchovski vrištećih očiju i dominantne tamne boje te precizno označene izvore svjetla i posljedične sjene raznih dubina. Sve je to skupa dobar strip, vrijedan pažnje, ali teško da će vam ući u portfelj favorita, čak i ako, kao ja, volite alkemijske priče o tome kako se divljina uz divljanje pretvara u kulturu.
