Amerika, kao teritorijalni i nacionalni konstrukt razmjerno novog datuma, lišena je vlastite mitologije kakvom je poznaju europski narodi izrasli iz starih plemena. Umjesto toga, Amerikanci su pronašli dvojaki način konstruiranja mita - kroz oblikovanje priče o "obećanoj zemlji" i kroz popularnu kulturu. A Quentin Tarantino na pop kulturu se navukao još u ranoj mladosti i sve od tada zadovoljno se valja u njezinu mulju.
Da, osim kao konzument, njezine zakonitosti i začkoljice sasvim dobro razumije i kao kreator pop-kulturnog sadržaja, na filmskom je platnu dokazao nebrojeno puta, a činjenicu potvrđuje i njegov kultni status, titula jednog od najvažnijih redatelja današnjice. No bi li Quentin Tarantino, osim kao izvrstan scenarist, uspješan bio i kao pisac? Očito i sam zaintrigiran pitanjem, odlučio se za, u suvremenim tokovima umjetnosti, relativno neobičan pothvat pretakanja sadržaja s celuloidne vrpce na stranice romana i pružanje novoga kuta na hit iz 2019. "Once upon a time... in Hollywood."
Već samom naslovnicom i grafičkim oblikovanjem Tarantino pokazuje da razumije ulogu nostalgije - njegov roman izgledom doista podsjeća na produkt masovne proizvodnje, evocirajući roto romane kakvi su nekoć punili kioske.
Daleko od razdoblja o kojemu piše nisu niti njegove teme, osveta, iskupljenje, muško drugarstvo, opsesija starim filmovima, glazbom i stilom, dubinska psihologizacija u kojoj, poput Elmorea Leonarda, više mari za sadržaj nego za formu cifranih i ozbiljno razrađenih rečenica. I dobro da je tako jer da je "Once upon a time... in Hollywood" kao roman napisan malo "bolje", oduzelo bi mu to mnogo na kvaliteti i šarmu. Prije svega, ovo je urnebesno zabavan roman i, iako se naslanja na svoju filmsku prethodnicu, nipošto nije tek književna inačica njezina scenarija. Štoviše, uz izostavljanje nekoliko ključnih filmskih scena, roman otvara potpuno drugačiji narativ. Iako se u smislu zapleta drži Rickove uloge, ostavlja dojam prizemljenije i ponešto osobnije priče koja mnogo jači naglasak postavlja na razvoj lika.
Istina, Tarantino njome pokazuje zakonitosti funkcioniranja Hollywooda, kako je pokušao evoluirati i na čemu je, do ključnog pomaka, zapeo. A šezdesete su za Hollywood, uhvaćen u klopku između "starog" i "modernog", bile itekako izazovno razdoblje pa, osim što oslikavanjem prilika daje motivaciju nekim Rickovim postupcima, Tarantino ujedno riječima hvata jedan značajan trenutak u vremenu.
Stoga ukoričeni "Once upon a time... in Hollywood" vrijedi pročitati i poklonicima i onima manje sklonima autorskom izričaju Quentina Tarantina jer, osim onoga na što smo u Tarantinovim scenarijima već navikli, roman je i zabavna lekcija iz povijesti najveće tvornice snova. Najzabavnija koju ćete ikad dobiti.
