Najneobičniji transfer u nogometu posljednjih godina jest onaj iz siječnja kad je ruski nogometaš Basel Abdulfattah (26) odlučio karijeru nastaviti u Siriji. On porijeklom, doduše, jest Sirijac po ocu koji je u Rusiju došao u 1980-ima kako bi tu studirao strojarstvo, ali ipak, sirijska nogometna liga ni prije rata nije bila među najjačima u svijetu, koliko god se događalo da im se poneki klub zaleti u samu završnicu kupa prvaka Azije.
Abdulfattahu je materinji jezik ruski, odrastao je u Sankt Peterburgu, arapski jezik jedva da uopće zna. Branič visok 189 centimetara u Siriji je odlučio nastaviti nogometnu karijeru kad se otvorila mogućnost da zaigra za sirijsku nogometnu reprezentaciju. Sportski ga je stvorila nogometna škola legendarnog Zenita iz koje je neko vrijeme imao određene šanse ući u U-21.
No, umjesto toga, počeo je igrati u drugoligašu Dynamu iz Sankt Peterburga, gdje, čini se, nije bio baš najsretniji, iako je riječ o ligi koja nipošto nije mačji kašalj. U siječnju je zato potpisao za nogometni klub al-Jaish iz Damaska. Kaže da ga je selektor sirijske reprezentacije Anas Makhlouf kontaktirao s takvom ponudom još prije dvije ili tri godine, te da mu se zahtjev za sirijskim državljanstvo neko vrijeme bio ukopao u mjestu. No, na kraju je sve došlo na svoje.
Još u ljeto 2015. rekao je da je stanje u Siriji bilo pomalo jezivo, s tim što je on govorio o Damasku koji je poslije mediteranske obale još najstabilniji dio te ratom uništene zemlje. Rekao je da su posvuda bile nadzorne točke vojske, da su se čuli pucnjava i eksplozije, bombarderi su prolijetali svakih 10 minuta. No, otada se, dodaje, stanje bitno popravilo, koliko god da je čak i na dijelu teritorija zemlje koji je pod kontrolom sirijske vojske, još uvijek na snazi opsadno stanje.
Bogata sirijska nogometna scena, nastavlja, sad se svela na 20 klubova u prvoj nogometnoj ligi koja se odigrava isključivo u sirijskom primorju na potezu od Latakije do Tartusa. Na utakmicama se okuplja samo šačica gledatelja, u zemlji u kojoj su utakmice pohodili deseci tisuća ljudi. Najveći stadion u Alepu prima 75.000 gledatelja. No, sad zbog sigurnosnih opasnosti, nogomet više nije puka igra nego ozbiljno sigurnosno pitanje.
Utoliko je po njega i prednost što je al-Jaish u stvari vojni klub, pa je i njihov teren za trening smješten u okvirima vojne baze. Ugovor ga za klub drži do lipnja. Što će poslije, nije siguran. Ali mu je plan da se izbori za stalno mjesto u reprezentaciji u kojoj je konkurencija sasvim ozbiljna. Pola nacionalne vrste je, iz razumljivih razloga, otišlo igrati vani, primjerice po Ujedinjenim Arapskim Emiratima ili u Kataru.
Posljednjih se godina uoči rata sirijska nogometna scena izrazito razvila. Posebno nogometna škola. To je i vrijeme u kojem je nekoliko klubova iz Sirije otišlo vrlo daleko u azijskom kupu prvaka. Dotle da pojedini entuzijasti sanjaju jedva zamislivo – da se ta zemlja izbori za nastup na svjetskom prvenstvu u nogometu 2018. u Rusiji.
