Life
315 prikaza

'Živa planina': Izgubljeni klasik planinske književnosti

1/2
PROMO
Riječ je o knjizi-događaju koja britansku tradiciju pisanja o prirodi na najbolji mogući način donosi i nama. Svejedno gdje i kad, važno je samo da je pročitate, da okrenete glavu u njezinu smjeru

Mogu li prirodopisi i književnost o okolišu biti prigodno ljetno štivo? Knjige koje inače kupujemo za more, na plažu nosimo da nam budu meki kušin: njihova glavna svrha - odmoriti naše glave od životnih nedaća. Ljudi na odmoru najčešće čitaju žanrovsku literaturu koja ne žulja: trilere, krimiće, ljubiće, iako se zna omaknuti i pokoji turist koji laže samoga sebe da je intelektualac, pa na more ponese debeli, najdeblji roman, djelo takozvane “visoke” književnosti, da ga ono nažulja umjesto okrutne svakodnevice. Ljudi čitaju sve i svašta, samo da na tjedan dana zavole vlastiti život i besramno uživaju u njemu. Ako je vjerovati novinskim preporukama i listama, to “sve i svašta” mora biti i zabavan bijeg i toplo utočište, i velika životna priča i lako zaboravljiv šund uguran između dviju kugli sladoleda. Većina hrvatskih nakladnika redovito objavljuje upravo eskapističku literaturu koju možemo brzo utrpati u platnenu torbu s kupaćim kostimom i ručnikom, čak i nakon što je ljetna sezona odavno već gotova.

Kad govorimo o izdavačima koji su od eskapizma napravili uspješan poslovni model, Mozaik knjiga prva mi pada na pamet. Ovu nakladničku kuću poznajemo prije svega po miljenicama jadranskih plaža, Juliji Quinn, Eloisi James i Lisi Kleypas. No uz već poznate ljubavne bestselere, Mozaik knjiga ove nam je godine ponudila dragocjeno ljetno osvježenje, modernistički dragulj koji se opire žanrovskim određenjima - “Živu planinu” (2022.) škotske spisateljice Nan Shepherd.
Autorica je knjigu napisala tijekom Drugog svjetskog rata, ali ju je objavila tek 1977. godine. U međuvremenu zaboravljena, knjiga je posljednjih nekoliko godina doživjela pravu renesansu: zanimanje za okoliš revitalizirao je i interes za ovo “žanrovski neposlušno, maleno remek-djelo”, kako ga je u predgovoru okarakterizirao Robert Macfarlane. Bitna Macfarlaneova sugestija s kojom se apsolutno slažem jest da “Živu planinu” ne trebamo čitati kao planinarsko, nego “planinsko” djelo. “Živa planina”, prožeta taoističkim učenjem, sazdana od pjesnički slikovitih, pronicljivih i vrlo sažetih opažanja koja zasijecaju duboko, nema tipičnu narativnu strukturu niti se bavi planinarenjem na natjecateljski, avanturistički način. Nan Shepherd ne stremi osvajanju vrhova, pa ni književnog kanona. Ona se ne penje na planinu, nego u nju ulazi, a ulazeći u taj planinski svijet, ona se s njim stapa. Tamo gdje bi manje nadareni pisci čitateljice ostavili postrani ili im se javljali svisoka - autorica nas prima za ruku i ushićeno, prijateljski vodi masivom Cainrgorms u sjevernoj Škotskoj, koji je toliko voljela. Nakon što njezinu knjigu pročitamo do kraja, ta ljubav prelazi i na nas.

 | Author: PROMO PROMO

Ljubav prema prirodi nije isto što i ljubav prema vikontu Anthonyju Bridgertonu, ali možda bismo “Živu planinu” ipak trebali čitati kao ljubavni klasik. Ne samo zato što ju je objavila Mozaik knjiga. Shepherd dugogodišnjim planinarenjem gradi nevjerojatnu prisnost između visoravni Cairngorms i sebe: hodočasti planinama, hoda bosonoga po vrijesu, gleda kako “svjetlost obasjava Cairngormse kao plava maglica na šljivama”, leži nad ponorima, voli “odbljesak i svjetlucanje” vode, “njezinu glazbu”. Ta intimnost zahtijeva otvorenu senzualnost i posvećenost čulima kakvu najčešće susrećemo upravo u ljubavnom romanu. Autorica opisuje kako joj voda zapljuskuje tijelo, objašnjava koliki joj je užitak osjetiti vrijes pod nogama. Piše kako je mjesecima sa sobom nosila grančicu kleke i kako ju je lomila samo da osjeti njezin pikantan miris. “Neki oblaci šibaju putnika na visini - gdje postaju kiša ili susnježica - a neki se o njega nježno trljaju, ali tako uporno da ima osjećaj kao da hoda kroz jezero”, kaže Shepherd. To nježno trljanje ljudskog tijela o okoliš, ta neposrednost ljudskog iskustva koje traži da uronimo u životnu sredinu, u prirodu, svim dostupnim čulima, “Živoj planini” daje i erotski prizvuk.

U 11. poglavlju naslovljenom “Osjetila” Shepherd tvrdi: “Ruke su izvor bezbrojnih užitaka”, pa nabraja ono što osjećamo dodirom: grebuckanje lišajeva, nježno škakljanje gusjenice dok puzi, osjećaj golicanja paučine, osjećaj grubih stvari poput češera i kore, tupi udar slapa. Knjiga je prepuna sublimacije i erotizma: “Ja sam poput psa - mirisi me uzbuđuju”, piše. Nijedno čulo nije izostavljeno. Autorica evocira vlastito tijelo da opiše život planinskog masiva: planina i planinarka postaju jedno. Njezina su čula u službi planine, njezin um i visoravan uzajamno se prožimaju i mijenjaju. Ono što je drugima tek niz granitnih stijena, njoj je najljepše mjesto na svijetu. Za Shepherd je hodočašćenje Cairngormsima zabavno iskustvo, iako ona ne bježi od opasnih, katkad smrtonosnih situacija koje nam također prepričava. Boje (akvamarin, zelena, verdigris) koje aludiraju na život autorica vrlo često kontrastira sugestivnom, prijetećom crnom. Smrt je u ovoj knjizi neminovan ishod, sastavni dio života.

 | Author: Stefan Schäfer, Lich/CC BY-SA 3.0 Stefan Schäfer, Lich/CC BY-SA 3.0

”Živa planina” nije narativna knjiga u tradicionalnom smislu te riječi, ali svejedno osjetimo kako djelo meandrira poput vodene bujice i vuče nas sve dalje i dublje, dok na kraju i sami ne doživimo napisanu planinu kao stvarno, tjelesno iskustvo. Cilj Nan Shepherd bio je, čini se, od početka natjerati druge da osjete i zavole Cairngormse, opisane s toliko pažnje i ljubavi. No prije nego pojurite da Shepherd svrstate rame uz rame s kraljicom ljubića, Juliom Quinn, prisjetite se da je “Živa planina” žanrovski neposlušno djelo. Škotska spisateljica ne odvaja senzualnost i osjetilnost od spoznaje. “Da sam imala druga osjetila, spoznala bih druge stvari”, kaže ona. Rečenicama poput ove, Shepherd tekst otvara filozofiji i spekuliranju. Tamo gdje vreba eros, vreba i nezajažljiv um, a nije li to dobitna kombinacija? Nevjerojatan je dar autorice da pronađe prave riječi i opiše ljepote prirode koje izmiču jeziku. U tome joj uvelike pomaže izvrstan hrvatski prijevod. Pjesnik Branislav Oblučar u stopu prati svaku autoričinu rasplamsanu usporedbu, svako mijenjanje svjetla i perspektive. Knjiga je prepuna pjesničkih opisa od kojih ponestaje daha: ružičastih klisura, suhog snijega raspuhanog na suncu kao da se talasa kukuruz, purpurnih, snijegom pokrivenih brda, za koje Shepherd tvrdi da izgledaju kao da su okupani “u borovnicama”.

”Uslijed tako jednostavne kretnje kao što je promjena položaja glave, može se pojaviti drugačiji svijet”, piše Shepherd. Upravo se to desilo meni, a želim da se desi i vama. Mora li ljetno štivo doista biti meki kušin? Mora li jadranska obala biti posve devastirana da bismo razumjeli koliko stijene mogu biti lijepe? Shepherd zagovara “kreativno promatranje” kojim tvar prožimamo umom. Osjetila nam pomažu da spoznamo istinu o vlastitoj, ljudskoj prirodi, ali i onome što nas okružuje, jer kao što Velebit, na primjer, prožima nas, tako mu i mi svojim ljetnim užitkom dajemo smisao. “Živa planina”, naravno, nije samo ljetno štivo. Riječ je o knjizi-događaju koja britansku tradiciju pisanja o prirodi na najbolji mogući način donosi i nama. Svejedno gdje i kad, važno je samo da je pročitate, da okrenete glavu u njezinu smjeru.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.