Mutna figura Slovenca i moskovskog čovjeka Josipa Kopiniča nadvila se nad hrvatsku poput crnog oblaka. Gotovo omražen među svim viđenijim komunistima i lijevim intelektualcima, ovaj nepristojni, neuglađeni i poprilično beskrupulozni agent obavještajne službe Kominterne gotovo je pola stoljeća podmetao klipove pod noge Hrvatskoj, ne zbog unitarističkih stavova – iako jest bio unitarist – već kako se čini iz posve osobnih makijavelističkih i sebičnih razloga. Jer iako je naizgled srpski dio tadašnje Jugoslavije bio sklon Rusima te bi se moglo očekivati da će se glavne obavještajne operacije i centri smjestiti u Beograd, gotovo od nastanka Sovjetskog Saveza Hrvatska i Zagreb bili su centar obavještajnih operacija sovjetskih službi. A biti u centru sovjetskoga obavještajnog srca, a Josip Kopinič je to bio, značilo je imati pravu moć.
Čak i nakon sukoba Tito – Staljin. Jer točno je da je taj sukob trajno razdvojio Jugoslaviju od Sovjetskog Saveza, točno je da je prošlo gotovo nekoliko godina od hladnog rata Jugoslavije i Sovjetskog Saveza (a i pravi rat nije bio daleko), no službe su se i dalje držale na vezi znajući da, koliko god štitile interese svojih država, ponajprije moraju štititi interese službe. Jer države se mijenjaju, a služba ostaje. U ovome ili onom obliku. Kopinič je tu logiku shvatio sam radeći prije svega na vlastitom preživljavanju. Neugledan, ne osobito hrabar i pametan, prema mnogim svjedočenjima intelektualno inferioran, do kraja se pouzdao u svoju beskrupuloznost služeći uvijek onima jačima i podjednako surovima.
Poslavši cvijet hrvatske ljevice u smrt – diletantskom i preuranjenom akcijom bijega iz Kerestinca – otvorio je prostor ljudima poput sebe – sirovima i surovima. Ta epizoda njegova života ostat će uglavnom nekažnjena. Vjerojatno zato što je mnogima odgovarao takav rasplet situacije, mnogima su se otvorila vrata koja su vodila prema vlasti i moći. Je li to Kopinič napravio smišljeno? Ili je, beskrupulozan i vlastohlepan, povjerovao u svoje sposobnosti velikog maga špijunaže i diverzije? Vjerojatno i jedno i drugo. Jer taj fijasko ne samo da nije bio kažnjen, već je bio i nagrađen. Ipak, sjena Ivana Steve Krajačića, njegova antipoda i konkurenta, nadvila se nad njim te Kopinič nikad nije došao do pravog centra moći. Više je uživao u blagodatima koje su se otvarale socijalističkim direktorima koji pojma nemaju o ekonomiji, ali – “razumiješ ti mene” – u politici su uvijek na liniji. Dalje od toga nije išlo.
Unatoč važnim uslugama koje je napravio Titu prije rata i poslije njega. Sjena Kerestinca i Ivana Steve Krajačića pratila ga je do kraja života. Kao i to što se, unatoč nekim senzacionalnim obavještajnim uspjesima, nikada nije uzdigao od mentaliteta seoskog trgovca konjima. Upravo suprotno, njegova glupost i sirovost ga je, stjecajem okolnosti, često štitila. U toj špijunskoj igri Ivan Stevo Krajačić ga je pobijedio. Jer Stevo nikad nije griješio, a Kopinič jest. Ponajprije zato što nikada nije nadrastao ulogu sovjetskog agenta i postao mastermind koji stvara svoje mreže i misli u svim smjerovima. Josip Kopinič imao je samo jedan smjer razmišljanja, onaj koji mu kažu njegovi gospodari, pogotovo kada to ide i u njegovu osobnu, katkad stvarno, nisku i lihvarsku korist. Srž njegove moći i pozicije, kao i mnogih drugih iz razdoblja tridesetih godina prošlog stoljeća, krije se u velikim čistkama u Moskvi. Komunistički ideolozi, tvrdi revolucionari, ali i pustolovi i avanturisti, svih boja i nacija sjede u centru marksističkog svijeta i uče kako revoluciju izvesti u svojim zemljama. Moskvom i cijelim Sovjetskim Savezom haraju nesmiljene čistke, ponajviše zbog optužbi za trockizam – izvoz revolucije.
Među njima su hrvatski, srpski, slovenski i crnogorski komunisti, koji poput poslušnih učenika upijaju znanja konspiracije praveći se da ne vide bijedu i siromaštvo, te krv koja se iz zatvora i mučilišta slijeva na ulice. No važnija je borba za prevlast, tko će preuzeti mjesto sekretara, mjesto u centralnom komitetu, tko će biti vođa partije. To je ono za što se stvarno bore, a o tome ne odlučuje baza na terenu, već Moskva. Još važnije je preživjeti jer kriva riječ, pogled ili krivo odigrana karta vodi u gulag ili podrume Lubjanke iz kojih se izlazi s metkom u potiljku. Josip Kopinič odigrao je tada dvije najvažnije karte u svojem životu. Priklonio se Josipu Brozu Titu, naizgled autsajderu u borbi za prijestolje jugoslavenske partije. I drugu, podjednako važnu kartu, postao je agent Kominterne, točnije agent sovjetske službe, vjerojatno NKVDa.
Dvije se bitke vode u Moskvi u kojima Josip Kopinič odigrava na pravu kartu. Iz njegova karaktera te pogrešaka koje je kasnije radio teško je zaključiti kako je odabrao upravo te poteze. Vjerojatno je imao nesmiljenu seljačku lukavost, a već tada je pokazivao znakove potpune beskrupuloznosti. Duel između Tita i Petka Miletića, koji je u mnogočemu odredio sudbinu Jugoslavije u drugoj polovini tek minulog vijeka, ponajviše su, prema svemu sudeći, odlučili njihovi moskovski asistenti. A Tito je, kako kažu neki tumači “sportskim rječnikom rečeno, imao mnogo dužu klupu od Miletićeve.”
“Odvažni Crnogorac” – piše Josip Hečimović Nikšić – “koji se Srbinom smatrao, imao je prednost u političkom aparatu Kominterne, a njegov ljuti rival neusporedivo je bolje kotirao u tajnim službama Staljinova režima. A kad je sukob izveden na taj teren, Miletićeve šanse postale su stvar teorije. Agenti kolo vode. Na Miletićevoj strani bila su dvojica-trojica kadrovika Kominterne, a Titova lista bila je dugačka kao gladna godina. Na njoj su bili njegovi bliski suradnici, sovjetski obavještajci Josip Kopinič, Božidar Maslarić i Mita Despotović, te predsjednik Kontrolne komisije Kominterne, Nijemac Vilhelm Florin, pa izaslanik jedne sovjetske tajne službe u Kominterni čije je kodirano ime bilo Andrejev, i na kraju rezident NKVD-a u Kominterni Bugarin Ivan Karaivanov, koji je još 1935. u Titov kadrovski dosje u Moskvi upisao: ‘Zaslužuje puno (naše) povjerenje.’ Istina, najkrupnija sovjetska obavještajna figura iz Jugoslavije, Hercegovac Mustafa Golubić, koji se osjećao i izjašnjavao kao Srbin, nije ni za živu glavu htio s Titom ‘tikve da sadi’, ali od njega ni Miletić nije imao mnogo koristi.
Sva je prilika da Golubić tada, u jesen 1939. godine, kada je Hitlerovim i Staljinovim upadom u Poljsku već počeo Drugi svjetski rat, nije ni bio u Moskvi.” Prva važna karta koju je Josip Kopinič odigrao bila je ta što je u duelu između Petka Miletića i Josipa Broza Tita izabrao pravu stranu. Gledajući s povijesnog odmaka, onu pravu, no tada je logika nalagala da izabere Petka Miletića, no nepogrešivi instinkt vodio je Kopiniča da stane uz Tita. Presudni u ovoj bitci bili su, kako otkrivaju neki dokumenti Kominterne, Josip Kopinič i Ivan Karaivanov. Prvi, Kopinič, prikupljao je i slao kompromitirajuće materijale o Miletiću, čak i pravi dosje od 60 stranica, dok se drugi, Ivan Karaivanov, brinuo da ti dokumenti završe na pravim stolovima u NKVD-u. Ipak, šef Kadrovskog odjeljenja Kominterne za europske zemlje Bugarin Georgi Damjanov Belov navodno je izabrao Miletića za šefa KPJ.
Činilo se da su Kopiničevi i Karaivanovi napori propali, da je Kopinič izabrao krivu kartu i mogući put u Gulag. Iako je Karaivanov, kodnog imena Špiner, podigao na noge sve svoje veze u tajnim sovjetskim službama. Istodobno su iz Beograda neprestano stizale optužnice protiv Miletića. “Drzak hohštapler, bezočan lažov i varalica, vođa bande zločinaca, agent fašizma... On je podržavao Gorkića i druge Jugoslavene koje je Staljin strijeljao, a Tito je više od svih doprinio da se te štetočine i tipovi na vrijeme otkriju i da dobiju ono što su zaslužili”, glasila je samo jedna od njih. Tada je Kopinič izvukao adut iz rukava – uspio je pridobiti ključnog čovjeka sovjetske službe pri Kominterni kodnog imena Andrejev.
On mu je navodno rekao: – Recite Valteru da se nema čega bojati!
Mogao je zagospodariti Partijom u Jugoslaviji. Ipak, mnogo partijskih organizacija u zemlji bilo je na Miletićevoj strani, a ni u Moskvi sve još nije bilo završeno. Navodno zbog toga Tito stotinu dana od polaska iz SSSR-a čeka u Istanbulu u sobi 44 hotela Park, a potom u sobi 31 hotela Kontinentala dojavu da je siguran. Tek kada mu Josip Kopinič javlja da su agenti NKVDa u Moskvi uhitili Petka Miletića, kreće prema Jugoslaviji. Sudbina i smrt Petra Miletića ni do danas nije razjašnjena, navodno je strijeljan po kratkom postupku, a prema drugim izvorima osuđen je na osam godina u Gulagu u kojem je umro 1943. godine. Kada je pokrenut postupak za Miletićevu rehabilitaciju, nakon Staljinove smrti, dokumenti o njemu iz Beograda nisu stigli jer su navodno izgorjeli u arhivu Državnog suda. Među njima i onaj smrtonosni koji ga optužuje da je bio policijski agent. “Smatramo da postupak za rehabilitaciju Petra Miletića ne dolazi u obzir”, glasio je kratak odgovor iz Beograda. Kadrovik i generalni sekretar Kominterne Goergi Dimitrov potvrdio je, navodno, na neslužbenoj večeri bugarskih moćnika u Sofiji 1945. da su o Titovu izboru odlučivali u NKVD-u, a ne u Kominterni.
– Odluka je donesena bez mojeg prisustva – navodno je rekao. Bila je to prva uspješno odigrana partija karata u kojoj je Kopinič zadobio Titovu trajnu zahvalnost iako je ulog bio dvostruk. Kopinič je ključnom ulogom u izboru šefa partije Jugoslavije uzeo i mjesto rezidenta sovjetske službe na terenu. A to je pozicija koja se ne odbija. Vjerojatno je zato i drugi put odigrao istu kartu kada se Tito našao pred teškim optužbama. Među njima su bile i one da je postavio Ivu Lolu Ribara za sekretera SKOJ-a, iako je sin predsjednika skupštine Kraljevine Jugoslavije, dakle buržuj i klasni neprijatelj, pa optužba da je njegova ljubavnica Hertha Haas agentica Gestapoa te da je Boris Kidrič, također Titov čovjek, sin kapitalista i policijski provokator. Za te optužbe gubila se glava, a ne položaj, Tito je pak izišao kao pobjednik i dobio ovlasti da osnuje CK KPJ. Pred NKVD-om ga je navodno obranio upravo Kopinič. I to je bio jedan od ključnih trenutaka koji mu je pred budućim vladarom Jugoslavije dao bjanko ček za sve grijehe i pogreške. Bio je to početak jednoga divnog prijateljstva.
Srećom, i jednoga opasnog suparništva, onog između dva sovjetska agenta – Josipa Kopiniča i Ivana Steve Krajačića. Srećom, jer u teškim vremenima koja su dolazila Kopinič se nije pokazao kao vrhunski obavještajac, još manje kao vrhunski strateg te je vješto čuvao vlastitu poziciju žrtvujući druge. O njegovu nimalo ugodnom karakteru i skromnim strateškim i intelektualnim dosezima svjedoči Vladimir Velebit. “Moram reći…”, napisao je Vladimir Velebit u svojim memoarima “…da me Tito od našeg prvog susreta osvojio. Imao je, barem za mene, neodoljiv prirodni šarm. Njegov smiješak bi osvijetlio cijelo lice, a smijale su mu se i oči. Osjećao sam veliko poštovanje i povjerenje prema njemu. Znao sam da ću rado raditi s njim. Znao sam da ću rado s njim ili za njega raditi, ako mi bude predložio suradnju.” Titovi suradnici Velebitu, međutim, nisu ulijevali puno povjerenja. Idućeg dana Tito ga je upoznao s Josipom i Stelom Kopinič. “Dok je Tito odavao dojam dobrostojećeg građanina, moguće čak s višom naobrazbom, vidjelo se kod Kopiničevih da potječu iz radničke klase.”
“Osjećao sam”, piše Velebit, “da se u meni vodi borba između romantičnog sanjara, spremnog primiti moje nove poznanike s najvećim poštovanjem i realističkog kritičara, svjestan ponora koji nas je razdvajao. Nisam vjerovao da će oni ikada i uz svoje najveće napore biti u stanju doseći moju razinu, a ja nisam osjećao baš nikakvu draž pri pomisli da bih se ja imao spustiti k njima. Posebno mi se nije dopao bezrazložno nadmeni i prazni način Kopiničeve konverzacije...” Jedna kasnija epizoda, kojoj će Velebit biti svjedok i protagonist, govorit će još gore o Kopiničevu malograđanskom i suženom intelektu i karakteru. Gotovo prevarantskom. Ipak, u ozračje Drugoga svjetskog rata Kopinič seli u Zagreb kao glavni sovjetski obavještajac za područje cijelog Balkana. Glavni ili tek drugi, ta uloga nikada nije bila razjašnjena jer istodobno u Zagreb dolazi Ivan Stevo Krajačić, daleko sposobniji i ozbiljniji mastermind špijunskih operacija. Iako na istoj strani, njihov dvojica će do kraja života ostati nepomirljivi suparnici u neprestanoj igri za prevlast. Gledajući obavještajni rad i uspjehe, Kopinič je ipak bio daleko slabiji suparnik, gotovo beznačajni poslušnik čija se moć očitovala u poslušnosti Moskvi te nekoliko bravuroznih obavještajnih trenutaka. Istodobno, greške koje je činio plaćale su se skupo. Krvlju. Poseban centar za vezu s partijama drugih europskih država – Jugoslavije, Mađarske, Slovačke, Italije, Švicarske i Grčke – osnovan je 1940. u Zagrebu. Bila je to zapravo ekspozitura sovjetske tajne službe, a vodio ju je Josip Kopinič. Zapravo riječ vodio je dvojbena. Moguće da je samo bio čovjek koji je održavao vezu iako je ostavljao dojam da je vodi. U svakom slučaju, veće obavještajne operacije osim održavanja veze nisu ostale zabilježene. Osim onih neuspješnih.
Apologeti Kopiničeva obavještajnog rada navode gotovo pa senzacionalne uspjehe njegove postaje, on je navodno javio Staljinu o koncentraciji 165 njemačkih divizija na granici sa SSSR-om te njihove lokacije i smjerove djelovanja. Taj obavještajni uspjeh vjerojatno je istinit, doduše Staljin je te i takve informacije dobio iz nekoliko izvora, i to vrlo pouzdanih, no odlučio ih je ignorirati. Navodno je zavrbovao ili držao na vezi nekoliko suradnika u Gestapou i njemačkoj komandi te u štabovima NDH-a. Doduše, tu mu slovenski, vrlo nepouzdani i nekritični izvori, pripisuju suradnike u Krajačićevoj mreži, koja je bila mnogo složenija, konkretnija i s jasnim ciljem. Slovenski apologeti pripisuju mu uspjeh što njegova radijska postaja nikada nije otkrivena. Točnije, od 84 sovjetska radijska centra u Europi, samo tri Nijemci nisu otkrili. Među ta tri bila je i Kopiničeva radijska postaja. Uistinu senzacionalan obavještajni uspjeh. Ako je bio. Vladimir Velebit pak unatoč svojem animozitetu prema Kopiniču (a ni Krajačić mu nije bio drag, pa se ne može reći da simpatizira njegova suparnika) ima sasvim suprotno mišljenje o tome. Velebit tvrdi da bi Nijemci bile potpune budale da nisu pustili Kopiniča i njegovu postaju da neprestano radi. I to iz jednostavnog razloga. Prisluškivali su je, a takav protok obavještajnih informacija bilo je posve suludo prekinuti. “Prisustvo Vrhovnog štaba odavale su naše radio-stanice. Skoro je nevjerojatno kako smo bili neobaviješteni o tome da se lokacija svake radio-emisije, naročito ako se duže vremena ponavlja s istog mjesta, na istim valnim dužinama, može vrlo lako točno odrediti. Na temelju poslije rata pronađenih neprijateljskih dokumenata sada točno znamo da su Nijemci vrlo pažljivo pratili i bilježili radio-veze. Njihove prislušne stanice bile su aktivne danju i noću i hvatale su sve radiograme između raznih komandi Narodnooslobodilačke vojske. Po gustoći poslanih telegrama i nekim drugim karakteristikama oni su preko radiogoniometara mogli s velikom preciznošću ustanoviti sjedište svih naših radio-predajnika, a preko njih i štabova.” (Vladimir Velebit, Sećanja, Globus, Zagreb, 1983.) Velebit iznosi zapanjujući zaključak: “Prateći rad Kopiničeve radio-stanice, njemačkoj obavještajnoj službi pružila bi se idealna prilika da prisluškivanjem jedne radio-stanice prati rad sedam komunističkih partija! Za svaku obavještajnu službu na svijetu bila bi to prava poslastica. Onu obavještajnu službu koja bi pristupila hapšenju radio-telegrafista trebalo bi staviti pod intelektualno starateljstvo…”
Riječ je o komunističkim partijama Jugoslavije, Italije, Švicarske, Austrije, Čehoslovačke, Mađarske i Grčke. “Nijemci su vagali i razmišljali što dobivaju, a što gube ako otkriju radio-stanicu i uhapse Kopiniča. Oni su morali doći do zaključka da im je mnogo korisnije ako puste da njegov radio-centar i dalje nesmetano radi…” Prema Velebitu, a čini se da on zaključuje logično, veliki Kopiničev obavještajni uspjeh bio je potpuni fijasko te su ga sretne okolnosti, to što je bio korisna budala, spasile od sigurne smrti i još mu dale aureolu heroja. Ipak, tu aureolu uvelike je ocrnila, pogotovo u Hrvatskoj, Kopiničeva krvava pogreška koju je počinio na samom početku rata u Hrvatskoj i koja je imala gotovo nesagledive posljedice na daljnja zbivanja na ovim prostorima. Zapravo je gotovo nemoguće pretpostaviti što bi sve na ovim prostorima bilo drugačije da Kopinič nije, opijen moći i strahom od svojih gospodara u Moskvi, počinio ovu pogrešku, za koju mnogi i danas vjeruju da nije bila slučajna. Odnosno da nije bila pogreška. Bio je to fijasko bijega iz Kerestinca. Josip Kopinič je u toj avanturi svojeg života poduzeo akciju koja će dovesti do pomora hrvatske lijeve inteligencije kakav dotad u povijesti nije viđen. Riječ je o poznatoj akciji oslobađanja komunista iz Kerestinca, koja je – izvedena posve šeprtljavo – završila njihovim ubojstvom. Hrvatska Partija tada je ostala bez stotinjak svojih ponajboljih ljudi. Možemo samo zamisliti koliko je taj događaj osakatio ovu zemlju u stoljetnoj perspektivi – tamo je bilo i onih koji su naginjali socijaldemokraciji i onih sklonijih Staljinu, ali to je svakako bio cvijet hrvatske ljevice. Ne treba biti slijep ni prema činjenici da je desna inteligencija 1945. doživjela sličan potop – to je stvorilo prostor tzv. ognjištarima, pa smo na obje strane ostali lišeni usluga najboljih umova zemlje i osuđeni na mediokritete. Naime, pod pritiskom Moskve tražila se krupna akcija, a oslobađanje interniranih ljevičara i komunista iz Kerestinca odjeknula bi kao bomba. No takva akcija trebala se spremati dugo i pomno jer iz Kerestinca nije bilo teško pobjeći, teško je bilo ostati na slobodi. Njega je, kako se čini, uhvatila panika i akciju je organizirao na vrat na nos, pod izlikom da to hrvatska Partija ne želi učiniti, dok se zagrebački oblasni komitet odlučio za diverzantske akcije. Iako nije na terenu imao organizaciju ni logistiku, Kopinič je iskoristio ta razilaženja i pokrenuo akciju sam. Završila je fijaskom. Iako je bijeg bio uspješan, ubrzo je velika većina ljevičara i komunista uhvaćena i pogubljena, među njima velikani poput Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija i mnogih drugih.
Hertha Haas o tome svjedoči: “Glavni akter te afere bio je Josip Kopinič. Njega je uhvatila panika i on je u toj panici počeo okrivljivati CK Hrvatsku s Rade Končarom da su oni ustaški agenti, da oni sabotiraju ustanak u Hrvatskoj. Kopinič je organizirao tu akciju u Kerestincu, jer tobože hrvatska Partija neće. Hrvatska Partija je, međutim, već bila sve organizirala, ali ih je Kopinič preduhitrio svojom akcijom i kao što znate svi su izginuli. Kopinič je to sve javio Kominterni i Kominterna je njega postavila za vršitelj dužnosti generalnog sekretara hrvatske Partije. Centralni komitet je odgurnut u stranu i Kopinič je postao glavna figura.” Vladimir Velebit o Kopiničevoj ulozi u tom masakru još je sumorniji: “Ne mogu reći da sam nakon ovog neuspješnog pothvata zapažao tragove kajanja ili žaljenja kod Josipa Kopiniča”, piše Velebit. “Bio je toliko uvjeren u ispravnost svojih postupaka da su, po njegovu mišljenju, krivicu za fijasko snosili drugi a ne on.” Iako je nakon ovog fijaska Josip Kopinič praktički unaprijeđen, njegov politički status i život ipak je ostao obilježen ovom mrljom. Možda je to i ključni trenutak njegova krajnjeg unitarističkog stava prema Hrvatskoj i prema hrvatskim kadrovima. Te njegovim neprestanim aluzijama na nacionalističku liniju unutar hrvatskih komunista. Dio slovenskih apologeta Kopiničeva obavještajnog rada tvrde da je on imao prave i istinite podatke, iz Gestapa i ustaških službi, o držanju Andrije Hebranga na saslušanjima te mogućoj suradnji s ustašama. Kasnije će u polemikama sa svojim suparnikom Ivanom Stevom Krajačićem to pitanje često dolaziti na red. Ipak, Kopinič je bio dovoljno pametan da se ne iskušava u frontalnom sukobu sa svojim antipodom. No taj sukob će tinjati tijekom čitavog dvadesetog stoljeća, nikada se ne otkrivajući u svojoj punoj dimenziji. No Vladimir Velebit svjedoči o još jednoj Kopiničovoj epizodi koja poprilično baca mrlju na njegov karakter. Kao izravan sudionik ima potpuni uvid u tu epizodu.
“Poslije nekoliko dana došao je opet k meni i ispričao da je tražio novac (za novu kuću) od Rade Končara, ali i od njega je bio odbijen... Kopinič je prikazivao situaciju kao vrlo dramatičnu i nagovarao me da mu dadem zlatnike koje mi je povjerila moja prijateljica iz djetinjstva, dr. Žuža Šarić. Ona je bila Židovka i nadala se da će ti zlatnici kod mene biti sigurni. Ja sam limenu kutiju sa zlatnicima zakopao u vrtu naše kuće na Srebrenjaku. Kopinič me uvjeravao da je moja prvenstvena dužnost da pomognem Partiji u toj kritičnoj situaciji. Poslije rata će Partija lako Šarićki nadoknaditi dobivene zlatnike. Popustio sam i iskopao zlatnike i predao ih Kopiniču. Mislim da ih je bilo 120. Utržak od prodanih zlatnika bio je dovoljan za kupnju te kuće. Kad sam već započeo s tom pričom, reći ću i tužan svršetak. Poslije rata se pojavila dr. Šarić i tražila svoje dukate. Ispričao sam joj čitavu stvar i tražio od Kopiniča da od Partije zahtijeva bilo odgovarajući broj pozajmljenih zlatnika ili isplatu dinarskog ekvivalenta. Kopinič, očigledno, nije bio raspoložen da ovo pitanje pokrene pred Partijom. Govorio je općenito kako je svatko za vrijeme rata trebao podnijeti žrtve, pa je pravo da Šarićeva pokloni zlato Partiji. Imao sam dosta muka da je uvjerim da se odrekne tog zlata. Ali ne za dugo. Njen brat Bandy teško je obolio i živio vrlo siromašno. Jedva je sastavljao kraj s krajem. Bio sam se tek vratio iz Ženeve i imao sam nešto novca. Smatrao sam svojom dužnošću da obeštetim Šarićevu i njenog brata. Poslao sam joj 12 tisuća franaka od mog novca. To je bio otprilike ekvivalent za povjereno zlato. Poslije sam i shvatio zašto Kopinič nije htio tražiti novac od Partije. On je kupio kuću na svoje ime i prenio je poslije na svoju kćerku...” Iako ova epizoda ne govori mnogo o Kopiničevu obavještajnom radu, govori mnogo o njegovu karakteru, te se na temelju nje može zaključiti kako je epizoda s Kerestincem bila više plod njegova karaktera nego naloga iz Moskve. Slovenski slavitelji Kopiničeva rada govore pak o još jednom senzacionalnom uspjehu Kopiničeve radijske postaje. Prema njima on je Vrhovnom štabu, odnosno Titu, javio cijeli plan akcije Konjićev skok, odnosno desanta na Drvar. Ovaj spektakularni špijunski pothvat ostaje ipak pomalo diskreditiran činjenicom da su Nijemci cijeli štab, pa i Tita, zatekli na spavanju te ga gotovo uhvatili. A Tito se spasio bijegom u zadnji čas verući se uz planinu poput divokoze. Doduše, na to je navodno bio natjeran kada je već htio odustati i predati se Nijemcima isukanim pištoljem Sretena Žujevića Crnog povikom: – Penji se sinja kukavico. Teško je povjerovati da su imali plan njemačke akcije i da su ih zatekli nespremne. Rat je tada već dugo trajao, a Tito nije bio Staljin koji je mogao ignorirati obavještajne podatke. Kopiničeva zvijezda poslije rata ipak ne sjaji tako sjajno kao što bi trebala prema onima koji u nebesa izdižu njegov obavještajni rad. Sjena mnogo uspješnijeg obavještajca Ivana Steve Krajačića te fijasko Kerestinca ipak su se nadvili poput teškog kišnog oblaka nad njim. Usluge učinjene Titu u Moskvi te to što je Kopinič bio sovjetski čovjek ipak su mu omogućile karijeru. Poslan je za trgovačkog atašea u Ankaru, no tamo je počeo, prema nekim svjedocima, osnivati sovjetski obavještajni centar. Iako to spada u domenu trača, jer teško da sovjeti već odavno nisu imali dobro organizirani centar u Ankari, brzo je vraćen. Tada, prema njegovim apologetima, slijedi sljedeći zvjezdani špijunski trenutak Josipa Kopiniča. On je već 1947. dostavio Titu gotovo cijeli tekst rezolucije Informbiroa.
“Za mene je 1948. godina bila dobrih pola godine ranije. Negdje u jesen ili zimu 1947. godine kod mene je došao engleski obavještajac Bejli i predao mi jedan papir, za koji mi je rekao da ga dobro pročitam, jer se Titu i komunistima u Jugoslaviji, prema engleskim saznanjima, ne piše dobro. Zapravo Bejli mi je predao 18 optužbi koje su smislili Staljin i Molotov protiv CK KPJ i Tita. Isprva sam mislio da je u pitanju čista provokacija i da je to dio kapitalističkih čarki, čija je namjera da nas, komunističke države, zavade između sebe. Ali, ne lezi vraže, jednog dana dođe jedan čovjek iz Donovanove službe, znate iz američke obavještajne službe. I veli mi: Frend, uskoro će Jugoslavija biti na raportu kod Staljina. I on mi je dao popis optužbi koje su smislili u Moskvi protiv Tita i naše partije. Ni njemu nisam vjerovao. Međutim, pojavio se jedan sasvim drugi čovjek, koji me je prosto zaprepastio. Reći ću da je bio Rus i da je bio general po činu. Rekao mi je da je nedavno održan tajni sastanak rukovodilaca sigurnosti SSSR u Moskvi i da je bilo riječi o mogućim akcijama u vezi s Jugoslavijom, ako Tito i CK KPJ ne prihvate ocjene koje će iznijeti Staljin, KP SSSR i Informativni biro… Prvo je bilo da usporedim popise optužbi. Rus je popisao 15, Amerikanac 16, a Englez 18 tačaka optužbi. Sve je tu u suštini bilo isto, samo su se razlikovale u sitnicama i po redu. Odmah sam tražio dozvolu da hitno krenem za Beograd. Želio sam da lično referiram Titu. Tito nije bio zapanjen. Rekao mi je: – Sve je moguće Mali! Mislim da su ovo vaše obavještajne podmetaljke. No, ‘ko zna? Vidjet ćemo kako se stvar bude razvijala!’” Iz Titova je odgovora jasno da je do svih tih odluka dalek put. Iako je Kopinič bio u pravu, a podaci koje je Titu donio relevantni i točni, moguće je da je poslužio samo kao relej da zaplaši Tita mogućim optužnicama te da se on vrati na liniju. U svakom slučaju, povijest je pokazala da je Kopinič bio u pravu. Samo ni njemu, a ni danas nama, nije posve jasno za koga je u tom trenutku radio. Njegova karijera u tom trenutku kreće u sasvim drugom smjeru. Nema ga više u obavještajnim krugovima ni u službama. Sljedeća postaja je ugodno i sigurno mjesto socijalističkog direktora. Danas bi to nazvali uhljebljenjem. I to vrlo dobrim. Vladimir Velebit precizno je dijagnosticirao uzroke naših propadanja u vrhunaravnom kriteriju partijnosti – i Titu i drugima ispod njega puno je važnije bilo da gospodarska poduzeća i druge ustanove vode podrobni kadrovi, “dobri komunisti”, nego stručnjaci. Kopinič je tako dobio brodogradilište Uljanik. Velebit je podvukao crtu i pod svoje idejne zablude: marksizam je kao ideologiju spasa svijeta bezuvjetno odbacio, proglasivši ga “himerom svoje mladosti”, a u infiltraciji UDBA-e u vanjske poslove vidio je zametak međunarodnog sunovrata zemlje, do kojeg je doista i došlo. Uz ovakve kadrove, to i nije bilo moguće izbjeći.
“Kada se nekoliko godina kasnije sve oko Rezolucije Informbiroa završilo dobro za Tita, predsjednik Jugoslavije želio je da se oduži Josipu Kopiniču za vjernost, odanost i profesionalnost imenovanjem za admirala Ratne mornarice, ali je Josip Kopinič izabrao da bude direktor brodogradilišta ‘Uljanik’ u Puli. Ovaj čovjek iz Titove sjenke izašao je tek 1983. godine, kada je Vjenceslav Cenčić u dva toma pokušao da ‘odgonetne’ enigmu Kopinič.”
Kopinič se još jedanput pokušao vratiti na veliku scenu. Osamdesetih godina ušao je u polemiku sa svojim dugotrajnim suparnikom i antipodom Ivanom Stevom Krajačićem. No ubrzo je utihnuo i o slučaju Hebrang i o slučaju Ivana Steve Krajačića, jer Stevina je mreža bila raspoređena na strateškim mjestima da u začetku zatomi pokušaje Josipa Kopiniča kodnih imena Ramon Valdes, Vazduh, Mali...
SEDAM ŠPIJUNA
Tekstovi iz feljtonskog serijala "Sedam špijuna" su izvorno objavljeni u knjizi ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’, koja donosi portrete najistaknutijih hrvatskih tajnih agenata i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku:
1. Misteriozni Pavelićev general Prpić mirnu je penziju dočekao u Zagrebu
2. Mnogi misle da je to špijun koji je stvorio Hrvatsku. A obučio ga je Staljin...
3. Zvali su ga Majstor. Bio je svećenik, mrzio Tita, a Jugi mu nije pala ni vlas s glave...
4. Najomraženiji ruski špijun u Hrvatskoj: bez hrabrosti i pameti, ali beskrupulozan...
5. Krvava misija udbina špijuna Mungosa: Stekni njegovo povjerenje i sredi Luburića!
6. Tajne Đurekovićevih romana: Pisao je neobično vješto, pet romana je ponio u Njemačku
7. Bio je špijun koji je previše znao. I otišao s ovoga svijeta na vrlo misteriozan način...