Kad je shvatila da će je strijeljati, zavapila je: 'Ali, djeco, ja sam vas odgojila'

Teško seosko siromaštvo i život u komunističkoj ilegali spojio je par koji je gotovo četvrt stoljeća represivno vladali Rumunjskom. Ni od čega su se domogli moći koju su htjeli zadržati pod svaku cijenu, a na kraju im je rod presudio streljanjem na Božić 1989.
Elene i Nicolaea Ceaușescua bili su jedan od najmoćnijih parova Istočnog bloka, a njihova priča započela je u tekstilnoj tvornici Jacquard gdje je Elene radila kao nekvalificirana radnica.

Rođena je 7. siječnja 1916. u selu Petrești, tridesetih godina prošlog stoljeća je poput tisuća mladih Rumunja preselila se u Bukurešt u potrazi za poslom kako bi olakšala teret svojoj obitelji. Jedva pismena, s tek četiri razreda osnovne škole radeći u Jacquardi upoznala je dvije godine mlađeg komunističkog militanta Nicolaea. Mediji su ga godinama kasnije opisivali kao vitak i zgodan mladić s kojim se Elene razumjela jer su dijelili slične muke tijekom odrastanja. Oboje su bili aktivni članovi tada ilegalne Komunističke partije, a Elena je te godine među svojim politički osviještenim kolegama izabrana za "Kraljicu rada". Biografi su ih opisivali kao srodne duše jer navodno Nicolae otkako je bio upoznao Elene nikada nije ni pogledao drugu ženu. Barem ne u romantičnom smislu. Dok su komunisti učvršćivali vlast nad zemljom, njih dvoje su svoju vezu okrunili brakom 1947. godine. Godinu dana kasnije u obitelj je stigao sin Valentin o čijem su podrijetlu godinama su kružile različite priče.

BOLESNA VEZA 360° Krvnik Milošević imao je samo jednu želju: 'Dajte mi da Miri operem kosu'

Pojedini rumunjski političari i autori tvrdili su da ga je Nicolae Ceaușescu posvojio. Takve su tvrdnje dospjele i u međunarodne medije, pa se Valentin desetljećima često opisivao kao posvojeni sin. Međutim, kasniji izvori navode da je riječ o nepotvrđenoj priči, a genetska analiza iz 2010. potvrdila je biološku povezanost Valentina s Nicolaeom Ceaușescuom. Pravu istinu su Caucuscui odnijeli u grob.

Godinu dana nakon rođenja Valentina u obitelj je stigla i kćer Zoia, a najmlađeg Nicu dobili su 1951. Elene se isprva posvetila odgoju djece, a onda dobila posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Izrezivala je članke iz stranih novina što je bilo pomalo i suludo s obzirom da je bila nisko obrazovana i da nije znala niti jedan strani jezik. No taj posao je ionako bio paravan jer se na njemu rijetko pojavljivala.

Dok se Nicolaeova politička karijera strelovito uspinjala, što je kulminiralo njegovim dolaskom na čelo Komunističke partije u ožujku 1965. godine, neobrazovana Elena gradila vlastiti put prema moći. Javnosti se prezentiralo kako u večernjoj školi polaže kemiju da bi 1964. postala direktorica Središnjeg instituta za kemijska istraživanja.

Njezina akademska karijera bila je čista farsa; doktorat iz kemije stekla je na temelju disertacije koju su zapravo napisali znanstvenici s instituta, prisiljeni pokoriti se političkoj moći bračnog para. Kako je rekao Hitlerov general Ervin Rommel: "Glupi i ambiciozni ljudi su opasni" (koji ga je na kraju šutnjom i izdao te bio prisiljen zbog toga presuditi sam sebi), tako su Rumunji potajice gledali na Elen, čija je ambicija eksplodirala nakon posjeta posjet Kini i Sjevernoj Koreji u svibnju 1971. Ondje je bila duboko impresionirana moći koju je imala Jiang Qing, supruga Mao Ce-tunga. Po povratku u Rumunjsku, kult ličnosti, koji se do tada gradio uglavnom oko Nicolaea, počeo se nametati s udvostručenom snagom. Nicolae je postao "Conducător" (Vođa), a Elena je uzdignuta na pijedestal "Majke nacije". Dvorski pjesnici i ulizivački novinari natjecali su se u pohvalama.

- Njezino lice obasjavaju oči koje gledaju daleko u daljinu, predivan dar marljive prirode, a nježna energija koja zrači iz njezinih crta vječni je uzor umjetnosti - napisao je ditiramb pjesnik Virgil Teodorescu slaveći Nicolaevu suprugu.

Početkom sedamdesetih, Elenina moć dramatično je porasla. Postala je članica vladajućeg političkog izvršnog komiteta partije u lipnju 1973., čime je i službeno postala suvladarica Rumunjske. Imenovanjem za prvu potpredsjednicu vlade u ožujku 1980. njezina je uloga druge najmoćnije osobe u državi zacementirana. Rumunjska je postala oligarhija klana Ceaușescu, u kojoj je više od 30 članova njihovih obitelji dobilo visoke državne funkcije. Među njima su bili Elenin sin Nicu, kći Zoia, brat Gheorghe te Nicolaeova braća. Vjeruje se da je obitelj tijekom svoje vladavine na švicarske i druge strane bankovne račune pohranila čak milijardu američkih dolara.

Dok je narod tonuo u bijedu, obitelj je živjela u nezamislivoj raskoši. Njihova rezidencija, Vila Primavera u Bukureštu, bila je palača s 40 soba ispunjena srebrom, porculanom i kristalnim lusterima. Namještaj je bio pozlaćen, zidovi presvučeni svilom, a kupaonice su bliještale od mramora i zlatnih slavina. Elenini ormari bili su pretrpani stotinama pari skupocjenih cipela, od kojih su neke, s potpisom Charlesa Jourdana, imale potpetice optočene dijamantima. Posjedovala je desetke dizajnerskih haljina i bundi od nerca. Klanu je na raspolaganju bio 21 dvorac bivše kraljevske obitelji, 41 rezidencijalna vila i 20 lovačkih kuća. Za razliku od drugih komunističkih režima, ova raskoš nije skrivana, već je putem medija redovito predstavljana javnosti kako bi se stvorila slika okrunjene kraljevske obitelji.

Dok su Ceaușescuovi uživali u luksuzu, obični Rumunji su proživljavali pakao. Početkom osamdesetih, režim je donio odluku o brzoj otplati vanjskog duga, namećući naciji brutalne mjere štednje. Patnja je postala nepodnošljiva. Samo je jedna soba po kućanstvu smjela biti osvijetljena, a korištenje kućanskih aparata bilo je zabranjeno. Grijanje u domovima spušteno je na temperature između 4 i 9 stupnjeva Celzijevih, a vožnja privatnih automobila i taksija bila je zabranjena. Televizijski program bio je ograničen na dva sata dnevno.

U međuvremenu, neizmjerno tašta Elena, odlučna da bude prihvaćena kao znanstvenica svjetskog glasa, sustavno je uništavala rumunjsku znanost. Rumunjska akademija znanosti izgubila je kontrolu nad svih 50 instituta i ostala bez sredstava za pretplatu na strane znanstvene časopise. Više od desetljeća Elena je odbijala dopustiti izbor novih članova. Zbog njezine navodne pogrešne izgovorene kemijske formule CO2, dobila je podrugljiv nadimak "Codoi", što je na rumunjskom ujedno i riječ za "veliki rep", aludirajući na njezinu stas. Unatoč otvorenoj tajni o njezinoj znanstvenoj prijevari, strane akademije i sveučilišta, potaknuti hladnoratovskom politikom, nedostatkom morala i čistim neznanjem, obasipali su je počasnim doktoratima i nagradama. Bila je izrazito osjetljiva na svoj izgled, posebice na velik nos, te je bilo strogo zabranjeno njezino fotografiranje iz profila, a sve objavljene fotografije bile su snažno retuširane.

Sve više izolirani od vlastitog naroda, Nicolae i Elena živjeli su u svijetu fantazije. Revolucionarni val koji je 1989. zahvatio istočnu Europu trebao im je biti jasno upozorenje, ali oni su ga ignorirali. U studenom su na kongresu partije ritualno potvrdili svoju diktaturu. Slom je došao iznenada. Dok je Nicolae bio u posjetu Iranu, prosvjed potlačene mađarske manjine u Temišvaru prerastao je u pobunu. Snage tajne policije Securitate, uz odobrenje Elene i njezina sina Nicua, brutalno su napale prosvjednike, ostavljajući za sobom stotine mrtvih i ranjenih. Taj je masakr bio kap koja je prelila čašu. Kada se masovni skup podrške režimu u Bukureštu 21. prosinca pretvorio u prosvjed protiv njih, par je izgubio živce. Pobjegli su helikopterom s krova zgrade Centralnog komiteta.

Izdani od vlastitih suradnika, uhićeni su 22. prosinca. Na brzinu sklepani prijeki vojni sud održan je na sam Božić, 25. prosinca 1989., u vojnoj bazi u Târgoviștu. Optuženi su za "genocid nad rumunjskim narodom" i druge loše specificirane zločine. Tijekom suđenja, snimljenog kamerom, Nicolae je bio zaštitnički nastrojen prema Eleni, dok je ona prkosila sudu. Kada je postalo jasno da će biti pogubljeni, povikala je vojnicima: "Nemojte nas vezati!" Dok su joj prilazili, dobacila im je: "Djeco, ja sam vas odgojila i podigla. Stani, dječače, boli me."

Njezin suprug se kratko borio s vojnicima, ali nije rekao ništa dok su mu suze tekle niz obraze. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Elenina posljednja želja bila je da umru zajedno. Pogubljeni su odmah nakon presude. Međutim, okolnosti njihove smrti i danas su predmet kontroverzi. Službena verzija bila je da je hitno pogubljenje bilo nužno zbog prijetnje od strane lojalista Securitate. No, kasnije se ispostavilo da je otpor bio sporadičan. Sumnje su porasle kada je predsjedavajući sudac, general Gică Popa, u ožujku 1990. počinio samoubojstvo. Ključni dokazi pojavili su se kada je francuska televizija emitirala i službene i neslužbene snimke suđenja i pogubljenja. Forenzička analiza neslužbene snimke otkrila je šokantne detalje. Kada je liječnik podigao Eleninu glavu, ona je bila ukočena, a krv na tlu već se zgrušala. Mrtvačka ukočenost je nastupila, što sugerira da je u trenutku snimanja bila mrtva već četiri ili pet sati. Stručnjaci su zaključili da postoji uvjerljiv dokaz da je službena snimka pogubljenja bila inscenacija, a da su oboje ubijeni satima prije nego što su njihova tijela postavljena uza zid kako bi vojnici pucali u njih. Bio je to početak kraja komunizma na ovim prostorima. Njihova je smrt uspaničila jugoslavensku Udbu - znali su da dolazi kraj, i pripremali se za sutrašnjicu.

Gdje su danas njihovi potomci?

Nicolae i Elena Ceaușescu iza sebe su ostavili troje spomenute djece - Valentina, Zoiju i Nicua. Na pragu osmog desetljeća danas je živ jedino Valentin (78). Za razliku od mlađeg brata Nicua, nije krenuo u politiku. Studirao je fiziku, dio obrazovanja stekao u Londonu i nakon povratka u Rumunjsku radio u Institutu za atomsku fiziku. Bio je poznat i po interesu za sport, osobito nogomet, te je imao veze s klubom Steaua București. Nakon revolucije bio je uhićen zajedno s ostalim članovima obitelji i proveo je određeno vrijeme u pritvoru, ali protiv njega nije utvrđena kaznena odgovornost za zločine režima. Nakon toga uglavnom se povukao iz javnosti.

Njegova sestra Zoia, rođena 1949., bila je matematičarka. Studirala je matematiku i radila u znanstvenim institucijama, a nakon pada režima živjela je relativno povučeno. I ona je nakon revolucije bila uhićena, ali je postupak protiv troje Ceaușescuove djece kasnije obustavljen. Zoia je bila strastvena pušačica koja je umrla u 57. godini 2006. od raka pluća. Nije imala djece.

Najmlađi brat Nicu, rođen 1951., bio je jedini od troje koji je izgradio ozbiljnu političku karijeru. Napredovao je kroz Komunističku partiju i postao jedan od najviših partijskih dužnosnika. Posebno je bio moćan u Sibiuu, gdje je pred kraj režima vodio partijsku organizaciju. Zbog toga se često spominjao kao mogući nasljednik svojega oca. Nakon revolucije bio je uhićen i osuđen. Sa svega 45 godina umro je u Beču 1996. Ni Nicu nije imao djece.

Lozu Ceausescu je jedini nastavio Valentin koji ima sina Daniela i kćer Alexandru. Daniel je rođen dok mu je još djed bio na vlasti 1981. Nakon raspada braka svojih roditelja dio života proveo je izvan Rumunjske. Studirao je fiziku i filozofiju, a o njegovu današnjem životu u javnosti postoji vrlo malo pouzdanih podataka. Uglavnom se drži podalje od medija. Alexandra Ceaușescu (30), rodila se gotovo sedam godina nakon pogubljenja svojih djeda i bake. Studirala je arhitekturu i dizajn interijera u Bukureštu, a prema rumunjskim medijima nakon studija pokrenula je vlastiti studio za arhitekturu i dizajn.

*uz pomoć AI