U proljeće 1945. Henryk Ross vratio se na mjesto na kojem je nekoliko mjeseci prije zakopao tisuće negativa, ne znajući hoće li ih ikada ponovno vidjeti. Pod zemljom u Łódźu, na adresi Jagielonska 12, sakrio je svijet koji je do toga trenutka iznad zemlje gotovo prestao postojati: djeca, obitelji, radnici, ulice i ljudi, tisuće njih, odvedeni su prema vlakovima iz kojih se većina nije vratila. Kada je izvadio kutiju, dio materijala već je uništila vlaga. Ipak, otprilike polovica od oko šest tisuća negativa preživjela je. Čovjek koji ih je snimio sada je imao zadatak pokazati svijetu što se događalo iza žice.
Rođen u Varšavi 1910., Ross je prije izbijanja Drugog svjetskog rata radio kao fotograf za poljske novine, a 1940. živio je u Łódźu. U tamošnji geto nije dospio je jednostavno zato što je bio Židov, zajedno s desecima tisuća svojih sugrađana, piše o ovom iznimnom čovjeku njujorški Museum of Jewish Heritage.
Nijemci su geto uspostavili u veljači 1940., a krajem travnja zatvorili ga prema ostatku grada. U malen prostor u početku je prisilno preseljeno oko 160.000 lokalnih Židova. Poslije su pristizali deportirani iz drugih krajeva Poljske, Njemačke, Austrije i drugih zemalja, kao i oko pet tisuća Roma, koji su bili zatočeni u odvojenom dijelu. Prema Američkom memorijalnom muzeju holokausta, kroz geto je ukupno prošlo približno 210.000 ljudi. Tramvaji za nežidovske stanovnike prolazili su kroz to područje, ali nisu smjeli stati.
Ross je u tom sustavu dobio mjesto fotografa u statističkom odjelu židovske uprave, pod njemačkim nadzorom. Snimao je portrete za identifikacijske dokumente i radne dozvole te fotografije radionica kojima se prikazivala njihova učinkovitost. Njegove službene obveze uključivale su i dokumentiranje neidentificiranih mrtvih te srušenih zgrada. Imao je pristup fotoaparatu i materijalu, ali nije imao slobodu fotografirati što želi. Kako objašnjava Art Gallery of Ontario, njegov je rad bio ograničen i nadziran: ista uprava koja mu je povjerila kameru određivala je kakvu sliku geta smije stvarati.
Izvan naručenih kadrova ostajali su izgladnjeli ljudi, poniženje i strah od deportacije. Ross se s vremenom ohrabrio te je počeo potajno snimati i taj život, stvarajući usporedni zapis koji nije bio namijenjen izvještajima uprave. Morao je procjenjivati kada može izvući aparat i koliko dugo može ostati neprimijećen.
Fotografirao je kroz procjepe i skrivao kameru pod kaputom. Za oprez je imao više nego dobar razlog. Naime, za nedopuštene fotografije prijetila mu je smrtna kazna. Rizik nije doživljavao samo kao opasnost za sebe: poslije je objašnjavao da je znao kako bi, bude li uhvaćen, i njegova obitelj mogla biti mučena i ubijena. Godine 1941. Ross se, naime u getu oženio Stefanijom, koja mu je pomagala motreći okolinu dok je snimao. Njihova zajednička svakodnevica tako je podrazumijevala i čuvanje tajne čije je otkrivanje moglo završiti smrću, otkriva Illinois Holocaust Museum.
Nisu, međutim, svi njegovi neslužbeni kadrovi prikazivali umiranje. Sačuvao je i prizore djece u igri, obiteljske susrete, zagrljaje i proslave. Ti prizori danas mogu iznenaditi upravo zato što od geta očekujemo samo slike užasa. No pred objektivom su bili ljudi koji su i u zatočeništvu pokušavali zadržati bliskost, ljubav i ostatke običnog života. Njihov osmijeh nije značio da su bili sigurni. Pokazivao je koliko se ljudskog života još održavalo unutar prostora namijenjenog njegovu uništenju.
Godine 1942. razmjeri deportacija su postali zastrašujući. Posebno su u rujnu odvođeni bolesni, stariji i djeca mlađa od deset godina. Rumkowski je roditeljima održao govor tražeći da predaju djecu, izvršavajući njemački zahtjev u nadi da će time spasiti dio zajednice. O racijama i približno 15.000 deportiranih tijekom te akcije svjedoči muzejska dokumentacija ''Give Me Your Children'' .
Razmjere smrti pokazuju podaci Muzeja Auschwitz-Birkenau: više od 40.000 ljudi umrlo je u getu od gladi i bolesti, a od njegove populacije veće od 200.000 rat je preživjelo tek između 7000 i 10.000 ljudi. Deseci tisuća deportiranih ubijeni su u Chełmnu. Tijekom likvidacije geta 1944. približno 67.000 Židova poslano je u Auschwitz; prema povjesničaru Andrzeju Strzeleckom, oko dvije trećine ubijeno je u plinskim komorama odmah nakon dolaska. Preostali su bili odabrani za prisilni rad, koji su također preživjeli tek rijetki.
Jedno od Rossovih najpotresnijih snimanja odigralo se kod željezničke postaje Radogoszcz. Poznanici koji su ondje radili pomogli su mu da uđe prerušen u čistača i zatvorili ga u skladište cementa. Ondje je ostao od šest ujutro do sedam navečer, čekajući odlazak Nijemaca i transporta. Kroz rupu u dasci snimio je ukrcavanje ljudi u vlak. U svjedočanstvu prenesenom u reportaži američkog radija WBUR opisao je povike, premlaćivanja i pucanje na one koji su se opirali.
Kada je 1944. postalo jasno da se geto likvidira, morao je odlučiti što učiniti s arhivom. Ako bude deportiran i ubijen, njegova bi smrt mogla odnijeti i sve što je zabilježio. Sa Stefanijom je negative spremio u zatvorene metalne posude, a njih u drvenu kutiju zaštićenu katranom, kako opisuje časopis TIME. Zatim je blago zakopao. Za skrovište su znali i prijatelji, kako bi netko od njih, ako preživi, mogao pronaći fotografije.
Ross nije napustio geto bijegom niti je s ostalim stanovnicima odveden u Auschwitz. On i Stefanija ostali su među radnicima kojima je naređeno raščišćavanje nakon deportacija. Trebali su prazniti zgrade i skupljati imovinu ljudi koji su već bili odvedeni. Takvo izuzeće nije značilo spas: Nijemci su namjeravali ubiti i preostale radnike. Oslobođenje su dočekali u siječnju 1945., kada je u Łódź ušla Crvena armija. Među 877 ljudi zatečenih živih u nekadašnjem getu bili su i njih dvoje; tisuće drugih bivših zatočenika preživjele su rat u logorima.
U proljeće se vratio po zakopanu kutiju. Zaštita nije potpuno zaustavila vodu i propadanje, ali sačuvane tisuće snimaka bile su dovoljne da se ponovno vide ljudi koje su deportacije uklonile s gradskih ulica. Na fotografijama su ostali tragovi oštećenja su, zajedno s tragovima života koji su nosile.
Nakon rata Ross je ponovno pokrenuo fotografski posao u Łódźu, a 1956. sa Stefanijom preselio se u Izrael, ponijevši sa sobom fotografije. Dio snimaka već je dospio izvan Poljske: Ross je dio fotografija dao preživjelom Lovi Szmuszkowiczu, poslije poznatom kao Leon Sutton, koji ih je 1947. odnio u Sjedinjene Države.
Presudan trenutak javnog svjedočenja o zvjerstvima u Łódźu stigao je 1961., na suđenju Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Ross je pred sudom opisivao geto, a fotografije su predstavljene kao dokaz. Američki memorijalni muzej holokausta čuva snimku njegova svjedočenja 2. svibnja, na kojoj tužitelj Gideon Hausner drži njegove fotografije.
Ross je do kraja života radio sa sačuvanim slikama, slažući ih i predstavljajući kao zapis o getu. Umro je u Izraelu 1991. Njegov arhiv 2007. dospio je u Art Gallery of Ontario, a izložba ''Memory Unearthed'' potom ga je približila novim naraštajima. Na fotografijama su ostali zabilježeni i nasilje i nježnost, rad i glad, djeca u igri i ljudi na putu prema vlakovima. Zakopavajući ih, Ross nije mogao znati tko će ih jednoga dana gledati. Znao je samo da se ono što je vidio mora sačuvati. Desetljećima poslije, njegova kamera još vraća lica ljudima koje su nacisti pokušali pretvoriti u bezimene nestale.
