Postoji politička ironija koja nadilazi dnevne sukobe i postaje gotovo literarna. Ona nastaje u trenutku kad državnik formiran u briselskim hodnicima, čovjek koji govori jezik europskih institucija kao materinji, postane zatočenik provincijalne ideologije koja prezire upravo ono što je njega stvorilo.
Andrej Plenković godinama je bio simbol europske Hrvatske. U Bruxellesu se kreće s lakoćom domaćina, ondje ne objašnjava tko je, nego sudjeluje u oblikovanju politika. Njegova predavanja na papinskom sveučilištu Pontificia Università Gregoriana u Rimu i danas se citiraju u diplomatskim krugovima, a hvalili su ih i ugledni ljudi iz vatikanskog vrha. Riječ je o političaru koji razumije arhitekturu Europske unije, koji misli u okvirima kompromisa, procedura i strateških interesa.
I upravo je u tome apsurd.
Jer isti taj političar danas mora politički preživljavati pregovarajući s ljudima koji javno pjevaju pjesme posvećene Anti Paveliću, vođi ustaškog režima i poglavniku Nezavisne Države Hrvatske, odgovornom za masovne zločine tijekom Drugog svjetskog rata. I to ne jednom, ne slučajno, ne u mladenačkom zanosu, nego sustavno, kao političku poruku.
Umjesto da brani europsku poziciju Hrvatske, on mora objašnjavati zašto njegovi koalicijski partneri relativiziraju najmračnije epizode nacionalne povijesti.
I zato se vrijedi vratiti u proljeće 2024.
Izborna je noć. HDZ je upravo izgubio jedan mandat u desetoj izbornoj jedinici. Brojke su neumoljive. Bez Domovinskog pokreta nema većine. Plenkoviću je jasno što to znači. Matematički, vlast je dostižna. Politički, cijena će biti visoka.
Nije sretan. Štoviše, očajan je. U tom trenutku prilazi mu ministar branitelja Tomo Medved i izgovara rečenicu koja će odrediti sljedeće dvije godine: “Stisni zube, to je jedino što možemo”. To nije bila rečenica trijumfa. Bila je to rečenica nužde.
Plenković silazi među medije i najavljuje koaliciju. Glas mu je miran, ali knedla u grlu je stvarna. Već tad zna da ulazi u aranžman koji nije politički prirodan. Zna da će morati balansirati između Bruxellesa i radikalnije desnice kod kuće. No možda ni sam nije mogao predvidjeti razmjere političkog taloženja koje slijedi.
Danas, gotovo dvije godine kasnije, jasno je zašto je te večeri gutao nelagodu.
Ispadi članova Domovinskog pokreta ne samo da mu stvaraju komunikacijske probleme, nego ga uvlače u ideološki prostor koji mu je stran. HDZ, koliko god bio konzervativan, nikad nije bio otvoreno revizionistička stranka. Njegova je politika bila pragmatična, često oportunistička, ali uvijek svjesna europskog konteksta.
Sad se, međutim, premijer našao u situaciji da s Josipom Dabrom mora voditi bitku oko interpretacije Pavelićeva nasljeđa. To je gotovo oksimoron: europski premijer, čije su političke reference Lisabonski ugovor i europski fondovi, mora raspravljati o simbolima režima koji je završio u porazu i moralnoj osudi.
Paradoks je potpun. Da bi ostao na vlasti, mora se baviti temama koje ga udaljavaju od političkog identiteta koji je gradio desetljećima. Da bi zadržao većinu, mora ulaziti u retorički prostor desnice koji nikad nije bio njegov prirodni habitat. I što se više trudi kontrolirati koalicijskog partnera, to više izgleda kao da ga taj partner ucjenjuje vlastitim ekscesima.
Talac nije uvijek onaj tko je slabiji. Ponekad je talac onaj koji ima više za izgubiti.
- Domovinski pokret očito u planu ima povećanje onih 1,5 posto rejtinga. To mi moramo spriječiti. Ovaj zadnji cirkus nije trebao nikome, jasno je na kojim je temeljima nastala Hrvatska, nikakav Ante Pavelić, od toga se treba ograditi. Isto tako, možda je ovo dobar način da izjavama i pokušajem ‘spašavanja’ Domovinski pokret utopi sam sebe. Njih treba držati pod kontrolom i poduzeti sve da ostanu na 1,5 posto te im u određenom trenutku reći doviđenja - kaže sugovornik iz vrha HDZ-a i dodaje da je Domovinski pokret još opasniji kad je samostalan.
- Zato je cilj držati ih pod kontrolom, ali i to da oni moraju nestati u ovome mandatu. Koliko god je nepopularno bilo ući s njima u koaliciju, to je za nas dugoročno dobro, da ih se u jednom trenutku samo riješimo. Oni žive u tom svijetu, oni su začarani tim desničarenjem. To je strašno. S druge strane, naš cilj na prošlim izborima bio je da Hrvatska ne dobije inačicu Orbana, da ih imamo pod kontrolom i uspjeli smo jer su pali na tih 1,5 posto - kaže naš sugovornik i napominje da ako se ne smire s desničarenjem, morat će se ići ili u rekonstrukciju ili čak na parlamentarne izbore, o čemu premijer Plenković intenzivno već neko vrijeme razmišlja.
