Prošlo je 40 godina od zloglasnog Memoranduma SANU, često korištenog kao izvor velikosrpskih aspiracija u Jugoslaviji nakon smrti Tita. Dokument Srpske akademije nauka i umjetnosti kojeg je potpisalo16 akademika, beogradske Večernje novosti objavile su 24. i 25. rujna 1986. godine.
Za tekst koji je trebao biti analiza ekonomske i društvene krize nije se odmah znalo da će zapravo rasplamsati krizu i postati scenarij sukoba, ali u njemu se mogao nazrijeti plan vraćanja povijesnih promašenih namjera i neostvarenih ciljeva koji su trebali zaokružiti srpske nacionalne interese, piše radar.rs.
Prvi put u Memorandumu SANU spominje se javno mogućnost raspada Jugoslavije.
Memorandum SANU-a imao je dva dijela: Kriza jugoslavenskog gospodarstva i društva te Položaj Srbije i srbijanskog naroda. Iako je prvi dio trebao izazvati ozbiljnu i konstruktivnu zabrinutost ukazivanjem na ekonomske i strukturne probleme, već u prvom odlomku dokument nagovještava ono čemu smo svjedočili u razvoju scenarija u sljedećim godinama. "Objektivno ispitivanje jugoslavenske stvarnosti dopušta mogućnost da će se sadašnja kriza završiti društvenim previranjima s nepredvidivim posljedicama, ne isključujući ni katastrofalan ishod kao što je raspad jugoslavenske državne zajednice", pisalo je u Memorandumu. Mogućnost raspada zemlje prvi put se spominje bez ikakvog obrata.
U Memorandumu stoji da ekonomska kriza traje već pet godina, a otprilike toliko je prošlo i od Titove smrti, pa su autori bili potaknuti da o njoj govore, naglašavaju da su korijeni krize još u 1960-ima, kada nije bilo takve hrabrosti. Nadalje se tvrdi da je Srbija u Jugoslaviji cijelo vrijeme bila diskriminirana (?!) dok su drugi bili privilegirani, da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi i asimilirani te da granice unutar Jugoslavije "nisu pravedne jer odvajaju srpsko nacionalno biće". Tvrdo, radikalno i u glavu, već 1986. je dakle napisan program koji će ubrzo kao papagaj ponavljati Slobodan Milošević.
Puno prije nego što je osuđen na doživotni zatvor u Njemačkoj zbog brutalnog ubojstva Stjepana Đurekovića, Josip Perković, kao jedan od čelnih ljudi jugoslavenskih tajnih službi 80-ih, u intervjuu za Večernji list 2013. godine je rekao:
Primijetili smo 1986. povećan broj dolazaka tzv. emisara iz Srbije, bili su to bivši političari, umirovljeni generali... Jedna od centralnih osoba, kojoj su dolazili ti emisari iz Beograda, bio je i Jovan Rašković, psihijatar iz Šibenika. Mi smo kao služba to dosta dobro pokrivali i pratili. Došli smo do podatka da mu dolazi Dobrica Ćosić, jedan od tvoraca srpskog nacionalnog programa, poslije poznatog kao Memorandum SANU. Znali smo i za komisiju koju vodi Antonije Isaković sa zadatkom izrade Memoranduma. Znali smo isto tako da će se nešto važno dogoditi. Stoga smo Raškoviću ozvučili sve što se moglo ozvučiti. I stan u Zagrebu, i vikendicu na moru, i terasu, i ordinaciju. To se zbiva 1986. i dolazi Dobrica Ćosić i na terasi čita Raškoviću tekst Memoranduma. Tako smo saznali njegov sadržaj, potom “skinuli” i kao služba dali rukovodstvu. Mi smo ga praktički pustili na svjetlo dana. Memorandum je objavljen krajem rujna u beogradskim Večernjim novostima i to je bio šok i za srpske akademike, a i za dio srpske politike, koja je osudila Memorandum.
Predsjednik tadašnjeg Predsjedništva Srbije, Ivan Stambolić, rekao je da je dokument "in memoriam Jugoslavije", mediji su bili puni kritičkih članaka i izjava, a javnost je osjećala zabrinutost zbog prijetnje zajedničkom državom. Akademici, međutim, nisu odustajali. Nakon tri mjeseca osude, 20. prosinca održana je izvanredna skupština SANU o Memorandumu, gdje je njegov sadržaj podržan u govorima najvećeg broja akademika, iako je zaključeno da to nije službeni dokument Akademije. Uz dva ili tri suzdržana ili pomalo suprotstavljena stava, prepuna dvorana odjeknula je glasnom podrškom koju je izrazio veliki broj akademskih suradnika, autora Memoranduma, piše Radar.rs. Bio je to uvod u rat koji dolazi. Nimalo slučajno, nekoliko mjeseci prije objave Memoranduma, Slobodan Milošević postao je predsjednik Centralnog komiteta Srbije.
Pisci Memoranduma, akademici: Mihajlo Marković, Miloš Matura, Ljubiša Rakić, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović i drugi, utrkivali su se u opravdavanju svoje vizije sudbine Srbije u Jugoslaviji, a najzlokobniju najavu daljnjih događaja dao je književnik Antonije Isaković. U raspravi održanoj 1987. godine rekao je da je došlo vrijeme da "Srbija konačno riješi svoje pitanje, jer Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju". Kada je povjesničarka Latinka Perović izjavila da autori Memoranduma žele rat, Isaković je potvrdno odgovorio i dodao: "80.000 ljudi će poginuti, ali rata u Srbiji neće biti." Slobodan Milošević potvrdio je svoje loše slutnje u nacionalno euforičnom obilježavanju 600. obljetnice Kosovske bitke na Gazimestanu izjavama: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. Nisu naoružane, iako takve još nisu isključene" i "Ako ne znamo raditi, znamo se boriti". Isakovićeva slutnja se ostvarila, s jedinom razlikom što je žrtava bilo gotovo dvostruko više, piše Radar.rs.
U prosincu 1990. započinje "balvan revolucija", pobuna u Kninu, a već sljedeće godine Milošević je uspio izboriti da se 80 posto proračuna već potkopane federacije dodijeli Jugoslavenskoj narodnoj armiji, zbog čega je posljednji predsjednik savezne vlade, reformist Ante Marković, podnio ostavku. Ratovi su mogli početi.
Velikosrpske ideje se potpuno obnavljaju, a nova politika uspostavlja kontinuitet s povijesnim težnjama Ilije Garašanina, Srpskog kulturnog kluba i četničkom ideologijom koju je osnovao Stevan Moljević 1941. Stav o povijesnom neuspjehu da se nakon Prvog svjetskog rata, ali i nakon Drugog svjetskog rata, zaokruži država svih Srba, a tek onda uđe u zajedničku državu, u kojoj bi Srbija imala hegemoniju, postaje osnova ratnih djelovanja zloupotrijebljene JNA, srpske vojske i paravojske. Planovi iz prošlosti da Srbija obuhvati ne samo Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru i polovicu Hrvatske, već i dio Albanije, Bugarske, Rumunjske do Temišvara, dio Mađarske i Austrije te dotakne Čehoslovačku, nisu se činili realnima, ali zato su se Hrvatska i Bosna smatrale mogućim plijenom.
Srpske paravojne snage, potpomognute oružjem, ljudstvom i osobljem JNA, već su na početku rata interno protjerale oko 300.000 Hrvata u Hrvatskoj, a slično se dogodilo i u Bosni i Hercegovini protjerivanjem bošnjačkog stanovništva iz Podrinja i granatiranjem Sarajeva. Uspostavljala se granica srpskih nacionalističkih snova: Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica. Tako su počinjeni zločini nad Vukovarom, Dubrovnikom, Sarajevom i mnogim drugim mjestima te genocid u Srebrenici.
U vrijeme izbijanja ratnih strahota, književnik Dobrica Ćosić, koji nije sudjelovao u pisanju Memoranduma, ali se smatrao njegovom inspiracijom, izjavio je da je "Slobodan Milošević uspio obnoviti srpsku državu uništenu Jugoslavijom i titoizmom te stekao ugled i važnost kakvu nitko nakon Pašića nije imao među srpskim narodom“. Akademik Mihajlo Marković pohvalio je Slobodana Miloševića rekavši: "Srbima se čini da se konačno pojavio vođa koji se ne srami svog naroda, koji je lišen kompleksa krivnje i koji kao da je odlučan ispraviti neke očite nepravde.“
Četrdeset godina, sa svim tragičnim trenucima, ne čini se kao lekcija za današnje generacije i srpsku inteligenciju. Ne samo da su autori Memoranduma ostali pri svojim stavovima u odgovorima na kritike 1995. godine, već je 2012. godine, mnogo godina nakon svih sukoba i nesreća, nastao Drugi Memorandum SANU-a, o kojem se nije mnogo znalo. Njegovi promotori bili su akademici Dobrica Ćosić i Ljubomir Tadić, a ovaj manje poznati dokument imao je devet točaka. Nastavljaju zlu sudbinu srbijanskog društva zahtjevima: "smanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja; skrenuti pozornost regionalnih i međunarodnih medija s konačnih suđenja bivšim pripadnicima srbijanske političke, obavještajne, vojne i političke elite Republike Srpske kojima se sudi na Haaškom sudu; kroz pokajničke akcije dovesti Srbiju u ravnopravan položaj s žrtvama i oštećenim zemljama iz okruženja..."
Strategija smanjenja i ublažavanja odgovornosti Srbije za provedbu ratne i memorandumske politike vidljiva je i danas u ponašanju službene vlade Srbije, a kulminirala je organizacijom državnog sprovoda ratnog zločinca Ratka Mladića i gotovo svakodnevnom prisutnošću u režimskim medijima, također i onih koje je osudio Haaški sud. Stalnim ponavljanjem da svijet optužuje Srbiju za sve, Aleksandar Vučić stvara dojam da ona zapravo nije kriva ni za što. Posljedice za okolne zemlje i narode se minimiziraju, ali šteta nanesena vlastitoj zemlji pogrešnom politikom, koja je dovela do raspada Jugoslavije, gubitka Kosova i potpuno blokiranog puta u Europsku uniju, pripisuje se drugima "koji mrze Srbe i Srbiju". Snovi nacionalista se nisu ostvarili, Srbija je umanjila svoj ugled u svijetu, Srbi žive na manjem prostoru nego prije, a nije im ništa bolje ni na Kosovu, pa svi ti ishodi ostaju kao potencijalna žarišta novih nesreća, zaključuje za Radar Rade Veljanovski, umirovljeni profesor na Fakultetu političkih zannosti u Beogradu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Godine 2026. Milorad Pupovac s partnerima, Možemo i SDP organizirali su promociju koautora memoranduma SANU 2, Dejana Medakovića,a ministarka kulture N.O. Koržinek je financirala iz Hrvatskog proračuna, promociju je osiguravala Božinovićeva milicija, za sve to je znao i odobrio A. Plenković