Buđenja Jovanke Broz u ložnici vladara bivala su vremenom sve sumornija, ali ih je pogled na jednog hrvatskog majstora, čovjeka koji je arkadijski duh mogao unijeti u svaki prostor, svakako činio barem malo ljepšima, piše Boris Rašeta za Express. Čuvena slika “Atenjanka kod toalete/Posljednji retuš” Vlahe Bukovca drugu polovicu 20. stoljeća provela je u njezinoj spavaćoj sobi. Danas se nalazi u Muzeju Jugoslavije. U posjedu Brozove supruge bio je i portret umjetnikove kćeri Jelice (122x89 centimetara), slikareva omiljena modela. I njezin suprug je obožavao slikara iz Cavtata čija se djela danas prodaju - ako se uopće nađu na tržištu - po astronomskim cijenama, od 50 do 200 tisuća eura. Ona iz Titova fundusa bila bi zbog njegova imena i vrednija jer su kolekcionarski raritet. Jugoslavenski maršal je bio bogatiji od japanskog cara, no značajni dijelovi njegova imetka razgrabljeni su odmah nakon njegova odlaska sa scene.
“Čim je Jovanka, nakon Titove smrti, iz Užičke 15 preseljena na Bulevar mira, puno je toga razgrabljeno iz te vile. Nestalo je jedno platno Oskara Kokoschke i jedan Goya. Znate koliko to vrijedi?”, otkrio je pukovnik Mladen Gvero, dobro upućen u tajne dvora.
Do svibnja 1945. beskućnik, homeless bez doma i adrese, Tito se nakon ulaska u Beograd odmah uselio u Beli dvor, kraljevu bivšu palaču izgrađenu u edvardijanskom stilu, opremljenu s puno ukusa, što je priznavao čak i škotski plemić, sir Fitzroy Maclean. Iz nje se iselio vrlo brzo, kad je od nekog anonimnoga građanina dobio pismo u kojemu je bila samo jedna rečenica: “Je li ti neugodno u tuđoj kući?”. Bilo mu je neugodno. Brozovi su se nakon toga iselili u Užičku 23, u Vilu mir. Tu je kuću s raskošnim vrtom 1930-ih na Dedinju izgradila židovska obitelj Kraus, no tijekom rata su im je oduzeli Nijemci, pa u nju uselili svoj glavni stožer za Srbiju, kao i generala Alexandra von Löhra, koji je poslije rata strijeljan kao ratni zločinac. Tito se nakon deložacije iz Belog dvora uselio u Vilu mir i u njoj ostao sve do zadnje godine života. Vila je postala srce jugoslavenske političke moći. Uređena prema njegovim preciznim zahtjevima, imala je privatne prostorije, radne kabinete, salon za prijam stranih državnika i kino salu u kojoj je odgledao više od 8000 filmova, piše Rašeta.
U Vilu se kasnije uselila “Porodica”, Slobodan Milošević i Mirjana Marković, pa je devastirana NATO bombama. Nakon TItova useljenja vila je opremljena najboljim umjetninama koje je država tad imala, a fundus je u međuvremenu dopunjavan. Bukovčeva slika “Posljednji retuš” bila je u Užičkoj. Nastala je tijekom umjetnikove pariške faze (1877. - 1893.), u kojoj je slikar izradio niz ženskih figura u pseudoantičkoj odjeći kojima pripada i i ova djevojka, jedna od šest patricijki kojima je podario besmrtnost. Slika je pripadala Ivanu Šveglu, alias Hansu Schweglu, slovenskom diplomatu u K und K Monarhiji, koji je imao puno Bukovčevih slika, koje su mu uzeli poslije rata.
"Ovo delo nalazilo se u ženskoj spavaćoj sobi nekadašnje rezidencije Josipa Broza Tita i po svoj prilici je namenski nabavljeno za ukrašavanje Titova doma preko Anta Topića Mimare”, rekli su nam u Muzeju Jugoslavije.
No kako se tamo našlo? Tko je Ante Topić Mimara?
Opisivanje Mimare kao “povjesničara umjetnosti” zvuči pretenciozno. Mimara je bio iznimno spretan trgovac umjetninama, krijumčar, “zakutni trgovac”, kako se to zvalo u NDH, špekulant. Bio je slabo pismen, ali jako energičan (bilo bi loše da je bilo obrnuto). Bez dobrog lektora, kako bi rekao pokojni Denis Kuljiš, ne bi mogao napisati ni pismo majci u Zagoru, o čemu dostatno govori epistola koju je u knjizi o Većeslavu Holjevcu, jednom od Mimarinih pokrovitelja, objavila Željka Godeč. Mimara je bio ljutit što njegova kolekcija nije izložena oku javnosti, govorio je da je svoje umjetničko blago donirao hrvatskom narodu, a pod “hrvatskim narodom” nije podrazumijevao Tita, pa je 17. ožujka 1966. pobjesnio na državu (pismo donosimo bez ispravki): “Molim Vas da mi izvjenite što Vam se prije nisam javio i zahvalio za povraćene mi Slike. Slike su došle kod mene u veoma lošeme stanju i bez mojih starih Okvira, tako dasam bio veoma ogorčen videći kakose sa stvarima i Slikama postupalo. iz stari i novijih Slika, iz raznovrsnog materijala, Vajarskih Radova, Keramike it. koje sam Poklonijo preko Maršala Tita, i po Vašem savjetu, Hrvackom Narodu. Jedan dio Zbirke otišao je direktno, Kamioniman, iz Berlina, a drugi dio jasam lično predao Jug. Ambasadoru Marijanu Stilinoviću i Pragu da pošalje na adresu Maršala Tita u Zagreb. Vama sam u Berlinu predao Tri, u koži, vezana Kataloga u kojiman su bile uložene Fotografije i rukopisom opisane skoro sve stvar iz poklonjene Zbirke. Ja te stvari, iz moje vlastite Zbirke, koje su neosporivo moje vlasništvo, nisam poklonio nikakvoj službenoj niti privatnoj osobi nego sam poklonio mome viteškom i plemenitom Narodu Hrvackom. Za taj moj Poklon ja netražim nikakav protu poklon ili ma koju protu Uslugu, ja se veoma čudin da nakon skoro 19 Godina te stvari, od velike umjetničke vrijednosti, nisu bile nigdje izložene i javno pokazane. Ja odlučno ZAKTJEVAM dase svih objekti, koje sačinjava moj poklon, čim prije predaju Upravi Strossmayerove Galerije u Zagrebu gdje da se čim prije izlaže”.
Cijeli tekst o misterioznoj slici u Titovoj vili i Anti Topiću Mimari možete pročitati OVDJE.
