Fotografija Mirka Lovrića mogla bi nositi naslov “Portret socijalističkog rukovodioca u crno bijeloj tehnici”, ali stvar ipak nije crno-bijela - pozornost privlači pod prostorije, na kojemu se nalaze dva preparirana tigra, širom razjapljenih čeljusti... Fotografija je zapanjujuća, historijski raritet, jer je ocvali maharadža iz dubine kadra glavom i bradom dr Vladimir Bakarić, Titov guverner, lukavac koji je preživio sve meandre komunističke dijalektike, pa umro na vlasti, pravodobno, ne vidjevši početak rastakanja svog životnog djela. Tigrovi su utoliko čudniji jer Bakarić nije bio neki Porfirio Rubirosa niti je bio dio moćne gomilice komunističkih lovaca (Tito, Jakov Blažević, Kardelj, Ranković, Jovan Veselinov), već je nosio nadimke “Mrtvac” i “Svileni”, s kojima se baš i ne ide u naganjanje egzotične divljači po Keniji.
Vladimir Bakarić bio je sin poznatog suca Stjepana Bakarića, koji je Josipa Broza u Ogulinu 1927. osudio na sedam mjeseci zatvora. Bivšeg šefa SKOJ-a na Sveučilištu, Bakarića, Tito je postavio za šefa hrvatske partije nakon smjene neposlušnog i karizmatičnog Hebranga. Krajem 1944. Kardelj, Đilas, Ranković i Ivan Milutinović zatražili su Hebrangovu smjenu. Tito je bio lukaviji. U listopadu 1944. naređuje Rankoviću da u rukovodstvo KPH pošalje Kardelja, Đilasa i Bakarića, da na čelo KPH postave Bakarića, a Hebranga dovedu u Beograd. Bio je to prvi primjer logike koju ćemo poslije, u jugoslavenskoj federaciji, često vidjeti: nepodobni političari bili su maknuti tako što su bili promaknuti. “Padali su uvis”, kažu cinici.
Stari obavještajac, nekoć član suradničke mreže Ivana Srebrenjaka Antonova, bio je znalac pozadinskih politika. Nije pomogao Titu samo kod smjene Hrvata Andrije Hebranga, bio je važan i za Kordunaški proces u kojemu su odstranjena tri svojeglava Srbina iz Hrvatske: Stanko “Ćanica” Opačić, Rade Žigić i Duško Brkić, koji su zastranili “po liniji srpskog nacionalizma”, kako je to kategorizirala Udba.
“U susretu s ljudima poput Stanka Opačića, Bakarić je brzo shvatio da je ideološki i politički superioran-. Malo koga je on istinski cijenio, osim Tita i Staljina, a Srbe iz Hrvatske svakako ne. Učinio je sve što je mogao da ukloni one istaknutije, a da zadrži one koji su odgovarali njegovim predodžbama i njegovom primarnom političkom cilju - sukobu s desničarskim hrvatskim nacionalizmom. A što se tiče ustaničkih srpskih krajeva, smatrao ih je bazenom jeftine radne snage za industrijalizaciju Hrvatske. Smatrao je da time pogađa njihove najdublje težnje i interese”, rekao je o njemu Čedomir Višnjić, autor knjige “Kordunaški proces”.
"Bitno je napomenuti da je Bakarić kao član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ bio nadležan ne samo za sve jugoslavenske obavještajne službe, nego i za likvidacije disidenata u emigraciji u organizaciji jugoslavenskog režima", napisao je Zvonimir Despot.
“Bakarić je svojim potezima umnogome potaknuo liberalizaciju režima, ali s druge strane nije prezao ni od represije kad bi osjetio da je njegova politička opcija ugrožena. On je, recimo, u 60-ima bio zaštitnik Franje Tuđmana, da bi ga onda upravo on politički likvidirao. Bio je idejni začetnik Hrvatskog proljeća i ‘duhovni otac’ Savke i Tripala. Kasnije je, s Titom, ugušio taj liberalni pokret unutar hrvatskog i jugoslavenskog partijskog i socijalističkog života. Bakarića, zapravo, nisu voljeli ni komunisti ni liberali, ni Hrvati ni Srbi. Komunisti, poput praxisovaca, smatrali su ga desničarem jer se zalagao za tržišnu ekonomiju, deetatizaciju države i, za njihov ukus, previše uvažavao nacionalno”, smatra dr. Dino Mujadžević, autor jedine ozbiljne knjige o Bakariću.
Za liberale je bio dogmatski marksist, za Hrvate je bio Jugoslaven i za njih je on čovjek koji je ugušio 1971. Za Srbe je hrvatski nacionalist koji je svojim djelovanjem pogodovao Hrvatskoj na štetu Srbije.
Sve o Vladimikru Bakariću, koga je Stipe Šuvar smatrao ga je najpametnijim hrvatskim političarem, pročitajte OVDJE.
