Te kobne nedjelje Sarajevom je odjeknuo hitac. U Zagrebu su kamenovani srpski dućani...

Molim ponovite što ste rekli!?, povikao je u telefonsku slušalicu konjički general Eduard Graf von Paar u telefonskoj centrali carske rezidencije u Bad Ischlu u nedjelju 28. lipnja 1914. Veza je i dalje bila slaba, ali je jasno čuo vijest za koju se, na trenutak, ponadao da ju je krivo čuo - prestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand i njegova supruga vojvotkinja od Hohenberga ubijeni su Sarajevu!

General je sklopio slušalicu i uzdahnuo. Mora da mu je kroz glavu prošlo: “Kud baš ja?” Ovo je bilo treći put da upravo on prima katastrofalne vijesti koje mora prenijeti caru Franji Josipu. Prvo onu o smrti, samoubojstvu, njegova sina i prestolonasljednika nadvojvode Rudolfa u Mayerlingu 1889., pa onda vijest o atentatu na njegovu ženu caricu Elizabethu, popularnu Sissi, u Ženevi 1898., i eto sada, ponovo, vijest o atentatu na prestolonasljednika, koju mu je, doduše, tek nećak. Možda se na trenutak sažalio nad vlastitom sudbinom glasnika loših vijesti, ali ubrzo se sabrao, zategao odoru i odmarširao prema carevim odajama vjerojatno misleći: “Ha, možda sve to i nije tako strašno.

Ali bila je. Kroz mjesec dana cijela će Europa i dobar dio svijeta započeti do tada najveći sukob – Veliki rat – u kojem će poginuti oko 10 milijuna vojnika te oko 7 milijuna civila (pandemija španjolske gripe koja će svijet zahvatiti u samoj završnici rata, 1918., odnijet će u sljedeće tri godine još od 50 do 100 milijuna žrtava; točan broj nije nikad ustanovljen). U ratu će nestati tri velika imperija – ruski, austro-ugarski i njemački, buknut će prva komunistička revolucija, ali najgore od svega Veliki rat, kako su ga zvali suvremenici, dvadesetak će godina kasnije postati Prvi svjetski rat. Po mnogima, bilo je to tek prvo poluvrijeme najstrašnijeg sukoba ikad (neki povjesničari cinično tvrde da su ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu i u Makedoniji, bili, nogometnim rječnikom, produžeci, ironično zaključujući da su se sukobi u Europi završili tamo gdje su i počeli).

SMRT U ĆELIJI Life Princip i atentatori na cara bili su kao prva Al Kaida

Predestinirani vjesnik loših vijesti, Von Paar, bio je u pravu. Franju Josipa nije osobito potresla smrt njegova nećaka. Istina, iz toplica se vratio u Schönbrunn i oči su mu zasuzile, kako svjedoči njegova kći Maria Valeria, kad se sjetio Ferdinandove djece, ali je na cijelu stvar gledao kao na “olakšanje od velike brige”.

Nije samo car bio, ha, ravnodušan? Vijest se proširila nevjerojatnom brzinom, ali u Beču je najnormalnije svirala glazba iz brojnih kavana, ljudi su izlazili, razgovarali, u Budimpešti, pak, gotovo da nisu ni krili veselje zbog atentata (Franz Ferdinand nije mogao podnijeti Mađare, oni njega još i manje). Nagađalo se kako Ferdinand ozbiljno kani dvojnu monarhiju pretvoriti u trojnu, pri čemu bi dobit koju bi ostvarili Slaveni išla na štetu Mađara. Budući ministar vanjskih poslova Ottokar Czernin zapisao je kako je u Beču i Budimpešti bilo više radosnih nego tužnih osoba. Satnik Pero Blašković čuo je vijest od uličnog prodavača novina u Budimpešti dok je iskakao u iz kočije u kojoj se ljubakao s “ljupkom Parižankom”.

U Bavarskoj je na vijest o ubojstvu jedan propali slikar zadrhtao od straha. “Najprije me obuzela briga da bi meci možda mogli potjecati iz pištolja njemačkih studenata, koji su ogorčeni zbog neprestanog slavenizirajućih pothvata prijestolonasljednika, htjeli osloboditi njemački narod od ovog unutarnjeg neprijatelja” prisjetio se Hitler u Mein Kampfu. Bio je prestravljen mogućim konzekvencama. Što ako je nadvojvodu ubio Nijemac? “Kakva bi bila posljedica nečega takvog, moglo se odmah i zamisliti: novi val progona koji bi za cijeli svijet sada bio ocijenjen “opravdanim” i “zasnovanim”, zaključio je. Odahnuo je kad se doznalo tko su bili atentatori. Bili su to bosanski gimnazijalci. “Kada sam ipak odmah poslije toga već čuo imena navodnih počinitelja, a k tome i pročitao tvrdnju da su Srbi, prođoše kroz mene srsi zbog ove osvete nedokučive Sudbine. Najveći slavenofil pade od metka slavenskih fanatika. Tko je posljednjih godina imao priliku stalno promatrati odnos Austrije i Srbije, nije, takoreći ni jednog trenutka, mogao posumnjati u to, da se kamen zakotrljao i da ga se više nije moglo zaustaviti....” zaključio je Hitler.

Srbija se tih dana spremala za izbore, Nikola Pašić je putovao po Šumadiji, London je bio zaokupljen problemom Irske, a Pariz? Francuska metropola bila je opsjednuta jednim drugim ubojstvom. Vijesti iz Sarajeva s naslovnica je potisnuo skandal kolosalnih razmjera. Dana 16. ožujka 1914. gda Caillaux, supruga bivšega premijera Josepha Caillauxa, ušetala je u ured Gastona Calmettea, glavnog urednika Figaroa, i ispalila u njega šest hitaca. Razlog za ubojstvo bila je kampanja što ju je dnevnik vodio protiv njezina supruga. Kao dio te kampanje, Calmette je objavio ljubavna pisma što ih je ona slala Josephu Caillauxu dok je još bio u braku s prvom suprugom... Franz Kafka, vizionar 20. stoljeća, kako primjećuje povjesničar Christopher Clark, uopće nije zamijetio atentat u Sarajevu. Kafka je toga dana u dnevnik zapisao kako je “sjeo u pogrešan tramvaj” i “propustio telefonski poziv”...

U Zagrebu su kamenovali srpske dućane

Vijest o ubojstvu u Zagreb je stigla oko 13 sati. Hrvatske trobojnice izvješene za doček riječkih Hrvata odmah su zamijenjene crnim zastavama. Kina su zatvorena a koncerti otkazani. U pet popodne već su izašla izvanredna izdanja novina koja su razgrabljena. Navečer je demonstrirala skupina đaka pravaške orijentacije. Izvikivali su antisrpske parole, ali ih je policija rastjerala prije nego što su napali zastupnike Hrvatsko-srpske koalicije koji su se okupljali u kavani Lovački rog. Policija je intervenirala nakon što su počeli kamenovati srpske dućane. U Sarajevu je policija grozničavo pokušavala otkriti sve niti zavjere i hapsila sve redom, ne obraćajući mnogo pažnje na rulju koja je istu večer razbijala i pljačkala srpske trgovine.

Ubojstvo Franza Ferdinanda i Sophije izazvalo je šok, ali ne i pretjeranu zebnju. Prijestolonasljednik Ferdinand za razliku od starog cara nije bio osobito omiljen, a iako se po kontinentu zveckalo oružjem već nekoliko godina, Europom je četiri desetljeća vladao mir i nitko nije prepoznavao zlokobne znakove kataklizme. Stephan Zweig u “Jučerašnjem svijetu” piše: “Ako se danas, kad promislim mirno, upitamo zašto je Europa 1914. pošla u rat nećemo naći ni jedan razlog razumne prirode, pa čak ni povod. Nije se radilo o idejama, jedva da se radilo o malim graničnim područjima; ja to ne mogu sebi objasniti drukčije nego tim suviškom snage, tragičnom posljedicom onog unutrašnjeg dinamizma koji je u tih četrdeset godina mira bio nagomilao i htio da silom rastereti. Svaka se država osjećala odjednom jakom pa je zaboravljala da se i druge osjećaju točno tako, svaka je htjela još više i svaka ponešto od druge. A najgore je bilo da nas je obmanjivao baš osjećaj koji smo najviše voljeli: naš zajednički optimizam. Svatko je, naime, vjerovao da će u posljednjem času onaj drugi uzmaknuti, pa su tako diplomati započeli svoju igru uzajamnog blefiranja.”

To je divan koliko i precizan opis. Spomenuti Clark, autor možda najmeritornijeg djela o početku rata, “Mjesečara”, potvrđuje Zweigovo uvjerenje: “Sve u svemu” piše Clark, “rat između Austrije i Srbije nije se u proljeće i ljeto 1914. činio vjerojatnim...” Na Balkanu su tek okončana dva rata – Prvi balkanski rat, kojim je savez Srbije, Bugarske i Grčke istjerao Osmanlije iz regije, i drugi u kojemu su se Bugari i Srbi potukli oko plijena. Činilo se da su sukobi tima na dulje vrijeme okončani, ali slabljenje Osmanskog carstva izazvalo je duboka pomjeranja tektonskih sila – Turci su držali vrata Crnog mora, Bospor i Dardanele, za koje su Rusi bili vitalno zainteresirani, Italija je držala šapu na sjeveru Afrike a Britanci pazili da im se na morima ne pojavi konkurirajuća sila.

Mladi radikal Life Srpski radikal umro okovan u ćeliji za koju malo tko zna

U vrijeme kad je Kajzer stupio na prijestolje, njegovo je carstvo nastanjivalo 40 milijuna Nijemaca - sad ih je bilo 60 milijuna.

Uglavnom lišeni kolonija, Nijemci su se osjećali zakinutima a počeli su graditi i prugu prema Bagdadu, s namjerom da ide i dalje, što je izazivalo podozrenje Engleza i Francuza. Francuzi, Englezi i Rusi bili su u savezništvu; Njemačka je bila tutor Austro-Ugarske, a nitko nikome nije vjerovao, no opće uvjerenje da do rata neće doći – pomoglo je njegovom izbijanju...