Spomenik Slobodi, djelo Antuna Augustinčića, 30 i kusur godina nakon devastacije vraća se u mjesto Gradac. Nakon dvije tisuće i nešto odstranjenih spomenika NOB-u, eto jedan se vraća pa smo mu odlučili postaviti tri pitanja.
Vi ste dosta ozbiljan izuzetak. Kako to?
Vrijede samo oni spomenici koji se nakon rušenja drugi put dižu, rekao je jednom Krleža. On je smatrao da je povijest na ovim prostorima hirovita, stalno se nešto gradi, pa ruši, pa onda iznova, i malo tko dočeka reinkarnaciju. Pripadnici 3. Imotske bojne srušili su me sajlama i kamionima. Ali ako obnova uspije, onda je to dokaz da je vrijedio. .
Gdje je Gradac bio u Drugom svjetskom ratu?
Formalno je bio u NDH, ali se nalazio u tzv. II. zoni, u kojoj je talijanska vojska imala punu kontrolu nad sigurnošću i vojnim pitanjima. Talijanske postrojbe bile su stalno prisutne sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine.
Puno je spomenika NOB-a srušeno, mnogi su bili sumnjive kvalitete, nije ih svuda ni trebalo postavljati, ali takvo je bilo vrijeme, no kako objašnjavaš to da je njihova kvaliteta jako pala?
Mnogi današnji spomenici trebali bi biti obuhvaćeni kaznenim zakonom, kao obeščašćivanje materijala - bronce, kamena, mramora, gipsa...
Danas je sve to uglavnom mrčenje novca. Prije ste imali komisije u kojima su sjedili znalci, umjetnici, profesori povijesti umjetnosti, nije se svaka općinska šuša mogla pačati u izradu spomenika. Vidite, moj je otac Augustinčić, bio je svjetsko ime. Radio je i Pilsudskog, u Poljskoj. Pa tu su onda i Vojin Bakić, Bogdan Bogdanović, Dušan Džamonja, Kršinić, Radauš, Angeli Radovani... Ma ne zamjeram ja Imotskoj bojni što me rušila, nego vladama koje me nisu štitile, mene i mnoge druge. Ali evo, ovo je ipak neka, makar mala, zadovoljština.
