Za Donalda Trumpa posljednjih nekoliko tjedana predstavljaju najspektakularnije i najuspješnije razdoblje njegove izuzetne, tek deset godina duge političke karijere. Nakon rizičnog bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja, Trump je, čini se, dobio rizičnu okladu i sad je spreman oblikovati novi raspored moći i konture mira na Bliskom istoku. S nedavnog NATO summita u Haagu izašao je kao nedvojbeni pobjednik, gotovo kao da je taj susret bio njegova osobna krunidba. Uspio je progurati svoje ključne, kako on kaže “big and beautiful”, zakone o novim porezima i proračunu kroz Kongres, nametnuvši taj nepopularni i kontroverzni prijedlog čak i vlastitim republikancima u Senatu i Zastupničkom domu. Vrhovni sud nastavio je donositi presude u njegovu korist, omogućujući mu konsolidaciju i korištenje političke moći u mjeri kakva se rijetko, ako ikad, vidjela u povijesti. Šest mjeseci nakon početka drugog mandata Donald Trump je na vrhuncu moći, a ključno pitanje ostaje postoje li uopće granice njegovim ambicijama i mogu li političke institucije Sjedinjenih Američkih Država zadržati unutar demokratskih okvira.
Napadom na Iran predsjednik je riskirao mogućnost dugotrajnog sukoba, “vječnog rata” protiv kojega se godinama javno borio i koji bi mogao duboko otuđiti njegove MAGA pristaše. Međutim, izbjegao je tu opasnost prisilivši Izrael na obustavu vojnih operacija i uvjerivši Iran da na udare odgovori samo simbolično, čime je izbjegnuta eskalacija sukoba. Vrijeme će pokazati mudrost i učinkovitost Trumpovih poteza - radikalni režim u Iranu, koji bi Izrael možda već i srušio, živ je i, kako kažu, posjeduje dovoljno obogaćenog urana za brzu izradu desetaka nuklearnih bombi. Sad Trump pokušava pregovorima sklopiti novi nuklearni sporazum s Iranom, koristeći kao stalnu prijetnju izraelske zračne napade koji bi se mogli nastaviti u svakom trenutku. Predsjednik želi okončati rat u Gazi i spreman je izvršiti pritisak na Izrael da zaustavi krvoproliće. Njegov je cilj i proširenje Abrahamovih sporazuma na normalizaciju odnosa između Saudijske Arabije i Izraela. To bi zahtijevalo veće ustupke izraelske vlade vezane uz poslijeratni status Gaze i napredak prema ostvarivanju palestinskih političkih težnji. To je pak neprihvatljivo za Benjamina Netanyahua, koji je navikao američkim predsjednicima govoriti “NE” bez posljedica, ali sad se suočava s odlučnim čovjekom u Bijeloj kući koji ga je spreman prisiliti ako to bude potrebno.
Posebno iznenađuje uspjeh NATO summita u Haagu. Unatoč Trumpovom dugogodišnjem antagonizmu prema savezu - i informacijama da je tijekom prvoga mandata u Bijeloj kući razmatrao povlačenje SAD-a iz NATO-a - postojali su opravdani strahovi da bi mogao upropastiti summit i time nanijeti smrtonosni udarac obrambenoj organizaciji. Trumpov zahtjev da saveznici izdvajaju 5 posto BDP-a za obranu djelovao je kao nemoguća misija i potencijalni izgovor za povlačenje SAD-a. Ipak, članice NATO-a, uz nekoliko iznimaka, okupile su se oko tog novog cilja, shvaćajući da je ponovno naoružavanje nužno ne samo za zadržavanje američke predanosti Europi, već i za odvraćanje moguće ruske agresije. Posljednjih godina često se ističe kako je Vladimir Putin uvelike zaslužan za iznenadni preporod NATO-a.
Glavni tajnik NATO-a, Mark Rutte, zaslužuje posebno priznanje za uspjeh summita. Iako je bio kritiziran zbog otvorenih pohvala Trumpu i pretvaranja događaja u svojevrsni hommage američkom predsjedniku, pokazao je duboko razumijevanje važnosti diplomatskog pristupa. Iskrena zahvalnost za dugogodišnju američku ulogu u europskoj sigurnosti očito je promijenila Trumpovu percepciju saveza kao skupine žicara velikodušnosti Sjedinjenih Američkih Država. Iz njegovih izjava nakon summita bilo je jasno da je predsjednik napokon shvatio kako je NATO temelj snage i veličine SAD-a - i time njegove vlastite.
Na kraju, Trump je ovoga tjedna na vrhuncu nakon odlučujuće pobjede u Kongresu, čime je potvrdio potpunu dominaciju političkom scenom u Washingtonu. Ključni dio usvojenog zakonodavstva bilo je produljenje poreznih olakšica za poduzeća iz njegova prvog mandata. Te će se olakšice dijelom financirati masovnim smanjenjem zdravstvenih i prehrambenih subvencija za siromašne, ali će i dalje povećati ionako golemi državni dug za najmanje tri bilijuna dolara. Među republikancima, i desni “jastrebovi” i umjereni, najavljivali su protivljenje zakonu, no na kraju su svi osim nekolicine potpuno popustili predsjedniku. Kako je jedan promatrač primijetio, za republikance je protivljenje zakonu značilo “glas za ekspresnu mirovinu”.
Što se tiče posljedica zakona, on bi mogao devastirati mrežu socijalne sigurnosti, a njegove antiimigracijske odredbe mogle bi zakopati čitave sektore gospodarstva i potaknuti inflaciju. Dugoročno, taj njegov zakon će vjerojatno ubrzati američko približavanje nesolventnosti. Takvi očekivani rezultati u skladu su s Trumpovim modusom operandi kroz karijeru, kad je vrlo često gurao tvrtke u bankrot. Ono što njega doista zanima, osim osobnog bogaćenja, jest moć, a ovaj zakon upravo tome i služi.
Pogotovo jer on osobno odobrava velikih 170 milijardi dolara za masovno povećanje broja imigracijskih agenata i gradnju pritvorskih centara diljem zemlje. Racije koje provode maskirani agenti šire strah u mnogim zajednicama. Imigracijska služba sad bi trebala postati najveća i potencijalno najmoćnija agencija za provođenje zakona u zemlji s mandatom za uhićenje 7000 ilegalnih migranata dnevno i deportaciju milijuna svake godine. Sjedinjene Američke Države možda nisu na putu da postanu “policijska država”, kako to neki tvrde, ali se sve više pretvaraju u strogo nadzirano društvo. Razmjeri planiranih akcija sigurno će izazvati ozbiljne i rasprostranjene napetosti što predsjednik Trump možda i priželjkuje. Takve okolnosti omogućuju mu daljnju konsolidaciju moći.
