Savezništvo Hrvatske i BiH bilo je potaknuto genocidom u Srebrenici, a spasilo je Bihać i donijelo mir u zemlji putem Daytonskog sporazuma, istaknuto je danas u Dubrovniku na panelu o 30. obljetnici potpisivanja Splitske deklaracije. Nju su 1995. godine potpisale su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, a to je savezništvo okrenulo tijek rata prema miru. Nekadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić prisjetio se da je turski predsjednik Sulejman Demirel nakon saznanja o zločinima u Srebrenici tražio sastanak s predsjednikom Franjom Tuđmanom.
"Demirel je na tom sastanku bio suznih očiju. Nikad nisam vidio tako tužnog čovjeka. Molio je Tuđmana da Hrvatska pomogne Bošnjacima koji su na koljenima. Jer ako ne pomogne, nakon Srebrenice će se dogoditi i Bihać, koji je u tom trenutku bio najugroženiji", ispripovijedao je Granić.
"Predsjednik je ministra obrane Gojka Šuška i mene pitao što mi mislimo. Mi smo rekli da Hrvatska treba pomoći i on se složio. Pitao je Šuška jesmo li spremni, što je on potvrdio. Mene je pitao kako će reagirati međunarodna zajednica, prije svega SAD, a ja sam odgovorio da će reagirati odlično ako to bude riješeno prema međunarodnom pravu", rekao je Granić.
Istaknuo je da je plan imao tri sastavnice: sastanak Tuđman - Izetbegović, potpisivanje međunarodnopravnog dokumenta i Izetbegovićevu molbu Tuđmanu za pomoć, posebno vojnu, što je Izetbegović sve prihvatio.
"U Vili Dalmacija 22. srpnja su se sastali, usuglasili sadržaj i potpisali Splitsku deklaraciju, a već 26. srpnja smo dogovorili da se krene. Hrvatska je BiH pomogla osloboditi 20 posto teritorija i spasiti Bihać, a zaustavljeni smo 20 kilometara od Banje Luke", naveo je Granić.
Nekadašnji veleposlanik SAD-a u RH Peter Galbraith rekao je da postoji izravna crta od Srebrenice do Splitske deklaracije i Oluje do Daytonskog mirovnog sporazuma. "Suradnja hrvatske vojske s vojskom BiH donijela je preokret u ratu i ostvarila mir. Operacija Oluja je promijenila stanje na terenu.
Dao sam mali doprinos Splitskoj deklaraciji jer sam htio jasno dati do znanja da je Vlada BiH jasno zatražila pomoć Hrvatske u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda koja predviđa individualnu i kolektivnu obranu. Uslijedila je ofenziva u Livanjskoj dolini", izjavio je Galbraith.
Dodao je da je američka vlada odbila dati zeleno svjetlo Hrvatskoj još u studenome 1994. godine, kad je Bihać bio u obruču krajiških i bosanskih Srba, ali nakon pada Srebrenice to je ipak dozvolila.
"Prevagnuo je argument da će u Bihaću biti 80.000 mrtvih. Otišao sam na Brijune Tuđmanu i prenio poruku da SAD cijeni volju Hrvatske da prekine opsadu Bihaća, uz klasično upozorenje da ako negdje zapne, ne računaju na nas.
Bilo je to zeleno svjetlo za Oluju. Srebrenica je sve promijenila. Mladić je mislio da je briljantan vojni strateg kad je dao ubiti 8000 muškaraca i dječaka, a umjesto toga je napravio golemu pogrešku", rekao je Galbraith.
Na panelu su sudjelovali i nekadašnji veleposlanik BiH u Hrvatskoj i član pregovaračkog tima BiH u Washingtonu i Daytonu Kasim Trnka, nekadašnji vanjskopolitički savjetnik turskog predsjednika Demirela Mehmet Ali Bayar, nekadašnji službenik UN-a u Žepi Edward P. Joseph, general Krešimir Ćosić i bivši ministar vanjskih poslova i član hrvatskog pregovaračkog tima u Daytonu Miomir Žužul.
Na sprovodu Franje Tuđmana 13. prosinca 1999. godine na zagrebačkom Mirogoju od značajnih svjetskih političara bio je jedino Demirel. Doduše, došao i tada relativno slabo poznati mađarski oporbeni političar - Viktor Orban.
Sulejman Demirel, jedan od velikana turskog političkog života tijekom više od pola stoljeća, umro je 2015.od srčanog udara u 90. godini života u bolnici u Ankari. Od 1965. Demirel je predvodio Tursku tijekom više od 11 godina na čelu sedam vlada, što je druga najduža karijera premijera iza one sadašnjeg predsjednika i bivšeg premijera Recepa Tayyipa Erdogana. Potom je bio šef države od 1993. do 2000. godine.
Rođen 1924., taj pragmatični konzervativac, spreman za sve koalicije, počeo je političku karijeru 1960., nakon prvog vojnog udara. Dva njegova mandata na čelu vlade potom su prekinuta s još dva puča koje je u zemlji izvela vojska, prvo 1971. te 1980. Hvaljen zbog svojeg govorničkog dara, Demirel, kojega su pristaše zvale "baba" - tata na turskom - službeno se povukao iz političkog života nakon završenog predsjedničkog mandata ali je nastavio davati savjete političarima.
Prvi puta izabran je za premijera 1965. i bio je na čelu sedam vlada, ali dva njegova mandata završila državnim udarima 1971. i 1980. godine. Imao je drugu najdulju karijeru premijera nakon one Recepa Tayyipa Erdogana. Za predsjednika države je izabran 1993., kao deveti od osnivanja moderne Turske 1923. i bio joj je na čelu do 2000. što je bila kruna njegove političke karijere.
Umjereni konzervativac, ali prije svega pragmatičar, Demirel će ostati zapamćen više po umjetnosti preživljavanja na političkoj sceni nego po svojim postignućima. Kako bi se održao na vlasti znao je balansirati i s islamistima, i sa socijaldemokratima i s krajnjom desnicom. Jedna od njegovih najdražih izreka bila je: "Jučer je bilo jučer, ali danas je danas", pisala je Hina.
Njegovi kritičari, pak, kažu da je Demirel simbolizirao kulturu u kojoj je vlast bila ispred načela i ukazuju na zloglasnu "obiteljsku fotografiju" na kojoj je Demirel okružen rođacima i suradnicima iz poslovnog svijeta, od kojih su neki kasnije dospjeli u zatvor zbog korupcije. Demirel je ušao u politiku poslije puča 1960. kojim je zbačena vlada Adnana Menderesa. On i dva njegova ministra su pogubljeni, a mnogim pripadnicima njegove stranke je zabranjeno da se bave politikom, što je ostavilo vakuum na desnom centru političke scene.
U taj vakuum je ušao politički nepoznati Demirel, inženjer koji je pod Menderesom vodio projekt izgradnje hidrocentrala prije nego se otisnuo u privatni sektor. Kao četrdesetogodišnjak Demirel je postao vođa novoosnovane Stranke pravde, koja je ušla na upražnjeno mjesto na desnom centru. Došao je na vlast 1965. kao prvi političar iz naraštaja koji nije sudjelovalo u izgradnji moderne, nezavisne Turske poslije Prvog svjetskog rata. Vladao je populistički. Oprezno korištenje islamskih simbola donijelo mu je podršku u konzervativnoj unutrašnjosti zemlje u kojoj živi većina žitelja Turske.
Njegovo balansiranje između zahtjeva ruralne glasačke baze i potrebe za industrijalizacijom zemlje činilo se da funkcionira sredinom šezdesetih, kada su dalekovodi i ceste stigli i do najzabačenijih krajeva Turske. Međutim, u sljedećem desetljeću Demirel se našao u defenzivi pred usponom političkih radikala koji su donijeli socijalne nemire. Studenti i radnici tražili su radikalne, ljevičarske reforme, a na desnici su se pojavili nacionalisti i proislamske stranke.
Kada je ideološki sukob proizveo nasilje intervenirala je moćna turska vojska, pa je 1971. Demirel ultimatumom skinut s funkcije. Vratio se četiri godine poslije jer se njegovi nasljednici nisu uspijevali izboriti se sa spiralom nasilja koja se pogoršavala zbog rasta cijena nafte koji je doveo tursku ekonomiju u veliku krizu. Demirelova koalicija koja je uključivala islamiste i nacionaliste također nije uspjela zaustaviti poniranje zemlje u kaos, a mnogi su njega osobno optuživali da se nije osvrtao na to što su njegovi nacionalistički partneri otvoreno poticali nasilje.
Potom mu se dogodio još jednom dogodio vojni udar, 11. rujna 1980., i ovog puta ne samo što je zbačen, nego mu je izrečena zabrana bavljenja politikom, koja je ukinuta krajem osamdesetih godina. Premijer je ponovo postao 1991., a dvije godine poslije izabran je za predsjednika Turske. Bio je jedini šef države na pogrebu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 1999., kao predsjednik vlade vodio je tursko izaslanstvo i na Titovom pogrebu 1980.
Iako nije imao djece, zvali su ga Baba, otac. Govorio je da nikada neće napustiti politički život, da se "neće baviti vrtlarstvom i cvjećarstvom". Na kraju je bio prisiljen otići u mirovinu, ali i dalje je s vremena na vrijeme bio savjetnik političke klase, predstavljajući se kao moralna vertikala.
