Prije gotovo četiri stoljeća na sjeveru današnje Poljske mlada žena pokopana je u zemlju, no čini se kako netko nije vjerovao da će pokojnica ondje i ostati. Ljudi koji su je sahranili učinili su sve za što su vjerovali da je u njihovoj moći kako bi je zadržali u grobu. Preko vrata su joj položili veliki željezni srp, koji joj je, kako se vjerojatno mislilo, trebao prerezati vrat pokuša li ustati iz groba, dok joj je za palac lijeve noge pričvršćen trokutasti lokot. Arheolozi su ''zaključanu'' damu prozvali Zosia, a fotografije njezina neobičnog groba, pronađenog 2022. godine pokraj poljskog sela Pień, ubrzo su obišle svijet. Priča o Zosiji postala je tako jedan od najpoznatijih slučajeva takozvanih vampirskih ukopa u Europi. Dakako, mlada žena nije doista smatrana ''vampiricom'' u smislu kasnijih legendi o krvopijama, no način na koji je pokopana teško je objasniti drukčije nego kao pokušaj da ju se fizički zadrži među mrtvima.
Kako javlja CNN, najnovije istraživanje njezinih ostataka pokazalo je da je Zosia u trenutku smrti imala između 17 i 19 godina. Tragovi svile pronađeni uz lubanju te niti od čistog zlata i srebra upućuju na to da je potjecala iz imućne obitelji. Analize izotopa iz zuba sugeriraju da je najvjerojatnije odrasla u širem području u kojem je i pokopana, dok je analiza mitohondrijskog DNK otkrila mogućnost veze njezine majčinske loze sa skandinavskim narodima, premda znanstvenici upozoravaju da takav trag nije dovoljan za pouzdan zaključak o podrijetlu. Još je zanimljivije opažanje da srp i lokot na nesretnu Zosiju možda nisu postavljeni istodobno. Lokot je vjerojatno pričvršćen već pri prvom ukopu, dok je grob, kako pretpostavljaju znanstvenici, kasnije ponovno otvoren kako bi preko vrata pokojnice bio položen spomenuti srp. Položaj kostiju pokazuje da tijelo tada još nije bilo potpuno raspadnuto, pa se čini da je zajednica ubrzo nakon smrti odlučila dodatno ''osigurati'' grob. U njezina usta ili nos umetnut je i predmet od bakra i zlata koji je na nepcu ostavio zelenkast trag, a istraživači pretpostavljaju da je i on mogao imati antidemonsku funkciju.
Zašto su se ljudi toliko bojali djevojke iz očito ugledne obitelji i dalje je misterij. Uzrok njezine smrti nije utvrđen, a znanstvenici vjeruju da su je članovi njezine zajednice nakon smrti povezali s bolešću, glađu ili nekom drugom nesrećom za koju nisu imali racionalno objašnjenje. Znakovito je i mjesto na kojem je pronađena. Groblje u Pieńu bilo je udaljeno od sela, smješteno na padini pokraj raskrižja, u blizini nije bilo crkve ili kapele, a istraživači pretpostavljaju da je moglo služiti za ukapanje ljudi koje je zajednica na neki način isključila. Na istom su lokalitetu pronađeni i drugi neobični grobovi: dijete položeno licem prema zemlji, kostur u položaju nalik raspeću, pokojnik kojem je kamenje bilo postavljeno oko glave te drugi ukopi sa srpovima i lokotima. To pokazuje da Zosia nije bila izoliran slučaj nego dio šireg obrasca vjerovanja i pogrebnih praksi u kojima se pojedine mrtve nastojalo dodatno ''osigurati''. Istodobno, upravo njezin grob odskače količinom poduzetih ''sigurnosnih'' mjera. Umjesto uobičajene jedne, u njezinu slučaju primijenjene su čak tri: lokot, srp i neobičan metalni predmet umetnut u područje usta ili nosa.
Voditelj istraživanja Dariusz Poliński zbog toga je naglasio da su ljudi koji su je pokopali očito osjećali veći strah od njezina mogućeg povratka nego u drugim slučajevima. Tko je točno bila, kakva su vjerovanja o njoj kružila među živima i je li za života doživljavana kao prijetnja ili je tek nakon smrti postala žrtveni krivac za neku nesreću, zasad se ne zna. Upravo ta nepoznanica čini Zosiju toliko fascinantnom: što više znanstvenici saznaju o njezinu tijelu, podrijetlu i društvenom statusu, to je manje jasno zašto su njezini suvremenici učinili sve što su znali kako bi je zadržali u grobu.
Pakračko nalazište krije brojne tajne
Takvi slučajevi, međutim, nisu ograničeni na Poljsku. Slični tragovi straha od nemirnih pokojnika pronađeni su i u Hrvatskoj, na više lokacija, a nedavno i u samom središtu Pakraca. Na arheološkom lokalitetu Stari grad Pakrac, uz ostatke srednjovjekovne crkve i groblja, tijekom posljednjih godina pronađeno je nekoliko ukopa koje arheolozi oprezno povezuju s običajima usmjerenima na sprečavanje povratka mrtvih. Upravo je Pakrac zanimljiv jer se ti neobični grobovi ne pojavljuju izdvojeno, nego unutar velikog srednjovjekovnog groblja na kojem su stotinama godina pokapani stanovnici različitih društvenih položaja. Zato svaki odmak od uobičajenog načina ukopa arheolozima posebno upada u oči: drukčiji položaj tijela, neobičan predmet uz kostur ili trag naknadne intervencije na tijelu može biti važan trag o vjerovanjima zajednice koja ga je pokopala.
Prvi pakrački ''vampir'' pronađen je 2024. godine u neobično dobro sačuvanom drvenom sarkofagu, no ljudski kostur nije imao glavu. Umjesto ljudske, u kovčegu se nalazio dio životinjske, najvjerojatnije konjske lubanje. Kasnija antropološka analiza kostura donijela je još jedno iznenađenje: pokazalo se da je riječ o ženi staroj između 35 i 45 godina.
- U početku smo mislili da je riječ o muškarcu, no nedavno smo dobili rezultate antropološke analize kostura koja je pokazala kako je prvi 'vampir' zapravo 'vampirica'. Naime, riječ je o ženi, u dobi između 35 i 45 godina, s hernijom diska i artritisom, što je bilo karakteristično za žene toga doba' - otkriva za Express Krešimir Vacek, arheolog iz Muzeja grada Pakraca.
Pakrački arheolog Krešimir Vacek
Još je neobičnija činjenica da nigdje uz kostur, ni unutar ni izvan sarkofaga, nije pronađen niti jedan komadić pokojničine lubanje. To upućuje na mogućnost da glava nije jednostavno propala ili slučajno nestala, nego da je s tijela namjerno uklonjena. Dijelovi konjske čeljusti potom su položeni približno ondje gdje se trebala nalaziti glava pokojnice, na svojevrsnoj grudici zbijene, sivkaste pjeskovite zemlje.
- Na neki način glava je bila 'zablindirana' pjeskovitom sivom zemljom, koja je vjerojatno trebala magijski poslužiti kao blokada pokojnika u zagrobnom životu, odnosno da se iz njega više ne vrati - tumači Vacek.
Luksuzni sarkofag dodatni je paradoks cijele priče. Takvi neobični ukopi često se povezuju s društveno odbačenim osobama, kriminalcima, strancima ili ljudima na rubu zajednice. No pakračka pokojnica očito nije jednostavno bačena u bezimenu raku. Položena je u kvalitetno izrađen drveni sarkofag, što govori da je njezin pogreb zahtijevao znatan trud i novac. Drugim riječima, i ovdje se, slično kao u slučaju poljske Zosije, pojavljuje teško objašnjiv spoj društvenog statusa i očitog straha od pokojnice.
Sarkofag se uspio sačuvati zahvaljujući jednoj od najvećih posebnosti pakračkog nalazišta, debelim slojevima mulja koji su stvorili uvjete s vrlo malo kisika i tako usporili propadanje organskih materijala. Zahvaljujući tome u Pakracu su ostali očuvani brojni drveni predmeti koji bi na većini drugih srednjovjekovnih lokaliteta odavno nestali, među kojima su i dijelovi drvene ograde koja je okruživala križarsku crkvu i groblje i koja bi, prema dosadašnjim spoznajama, mogla biti jedna od najstarijih tako dobro očuvanih srednjovjekovnih grobljanskih ograda u Europi.
No, prvi pakrački ''vampirski'' slučaj nije jedini. Vacek otkriva kako na lokalitetu postoji više grobova s detaljima koje bi, ovisno o kontekstu i namjeri ljudi koji su intervenirali na pokojniku, bilo moguće povezati s takozvanim antivampirskim praksama. Neki od njih još nisu detaljno analizirani pa će tek buduća usporedba svih grobova pokazati koliko je takvih slučajeva zapravo bilo. Vacek ističe posebno intrigantan primjer groba iz kojega je također nestala glava, ali na kojem su vidljivi i drugi tragovi naknadne intervencije.
- Rekao bih da je riječ o kosturu adolescenta. Gornji dio njegova tijela nije bio znatnije pomaknut, no područje glave i ključnih kostiju bilo je uništeno, dok su noge naknadno pomaknute i prekrižene. Ono što je zanimljivo, nisu prekrižene fibule, znači kosti pored potkoljenica, nego samo potkoljenice. To stvarno ukazuje na naknadnu intervenciju - objašnjava Vacek.
Upravo je namjera, naglašava, presudna za interpretaciju. Ako su ljudi slučajno otvorili stariji grob i, bojeći se pokojnika, prekrižili mu noge kako bi ga simbolički ''posvetili'' ili onemogućili njegovo djelovanje, već bi se to moglo svrstati u antivampirsku praksu. Ako je grob pak namjerno otvoren kako bi se oštetila glava ili drugi dijelovi tijela, a zatim prekrižile noge, tumačenje bi bilo još snažnije. Problem je u tome što se nakon sedam ili osam stoljeća upravo namjera najteže dokazuje.
''Vampir'' i kostur ispod njega kao da se grle
Najveće iznenađenje ipak je donio grob pronađen ovoga ljeta. Arheolozi su naišli na pokojnika položenog potrbuške, licem prema zemlji. Grob se nalazi unutar starijih struktura crkve, ispod fortifikacijskih zidova podignutih početkom 16. stoljeća, a prema položaju i arheološkom sloju vjerojatno pripada kasnom 13. ili ranom 14. stoljeću. Prvotno se činilo da je već sam položaj tijela dovoljno neobičan, no daljnje čišćenje groba otkrilo je da je situacija mnogo bizarnija. Pokojnik, naime, nije sam. Ispod njegova tijela nalazi se još jedna osoba, pokopana na uobičajen način, dok gornji, ''vampirski'' kostur doslovno leži preko donjega. Vacek kaže kako scena na prvi pogled izgleda gotovo kao da se dvije osobe grle, premda arheolozi još nisu mogli potpuno očistiti donji kostur jer najprije moraju dokumentirati i ukloniti gornji. Takav položaj odmah je omogućio da se odbaci jedno od mogućih objašnjenja. '
- Ono što možemo odmah eliminirati kao tumačenje jest da je došlo do neke masovne pošasti pa da su ljudi jednostavno bacani u grob. To ovdje nije slučaj - objašnjava Vacek.
To je posebno važno zbog mjesta na kojem se grob nalazi. Riječ je o istočnom dijelu srednjovjekovnog groblja, koji je zbog kršćanske simbolike bio jedan od najuglednijih i najsvetijih prostora za pokapanje. Upravo su ondje, prema Vacekovoj pretpostavci, u najranijoj fazi mogli biti pokapani redovnici ili pripadnici viših društvenih slojeva. Zato je novootkriveni grob za arheologe toliko težak za interpretaciju. Pokojnik je položen licem prema zemlji, što se u stručnoj literaturi može povezati s antivampirskim običajima, ali njegovo mjesto ukopa istodobno sugerira da nije riječ o čovjeku koji je jednostavno bio izopćen i odbačen.
- Takav način pokapanja vrlo je neuobičajen za srednji vijek. U stručnoj literaturi postoji nekoliko mogućih objašnjenja, no najčešće se takav položaj povezuje s antivampirskim običajima, odnosno pokušajem da se pokojnika spriječi da ustane i vrati se među žive - objašnjava Vacek.
Najnovije čišćenje kostura donijelo je još jedan važan detalj. I njemu su, naime, noge prekrižene. Čini se da su i ruke postavljene na sličan način, premda njihov položaj još nije potpuno istražen jer se nalaze s prednje strane tijela, okrenute prema zemlji. Organski materijal na tom dijelu groblja nije očuvan pa više neće biti moguće utvrditi jesu li udovi možda bili vezani užetom.
Na pakračkom nalazištu pronađeno je više kostura na kojima su kosti nogu prekrižene
A upravo prekrižene noge otvaraju dvije potpuno različite interpretacije. Jedna je ona mračnija: pokojnik je bio vezan ili namjerno fizički sputan kako ne bi mogao ustati iz groba. Druga je izrazito kršćanska jer bi prekriženi udovi mogli predstavljati imitaciju križa i znak pobožnosti. U kombinaciji s činjenicom da je osoba pokopana u najuglednijem dijelu groblja, možda čak rezerviranom za redovnike, Vacek zato upozorava da ''vampirsko'' objašnjenje nije jedino moguće. '
- Prije bih rekao da je riječ o redovničkom ukopu i da su ruke prekrižene iz pobožnosti, a tek sekundarno kao vampirizam. Međutim, teško je to utvrditi - kaže.
Za potpuno razumijevanje ovih slučajeva, potrebno je vratiti se u način na koji je srednjovjekovni čovjek zamišljao smrt. Pokojnici su se u pravilu polagali u smjeru zapad-istok, glavom na zapadu, kako bi na Sudnji dan mogli pogledati prema istoku, odakle se očekivao Kristov povratak.
- U to vrijeme još nije postojao koncept raja kako ga kršćani danas često shvaćaju. Smatralo se da pokojnik nakon smrti čeka ponovni Kristov dolazak. Zato je bilo jako bitno da sve kosti ostanu na groblju, na bilo koji način - kaže Vacek.
To možda objašnjava još jedan neobičan prizor pronađen neposredno uz najnoviji grob. Riječ je o dvije izdvojene ljudske lubanje. One nisu bile položene unutar grobne rake nego uz nju, ispod kasnije izgrađenih zidova. Na prvi pogled prizor može izgledati poput još jednog dokaza ritualnog sakaćenja pokojnika, no Vacek upozorava da postoji i mnogo jednostavnije objašnjenje. Srednjovjekovna groblja intenzivno su se koristila stoljećima. Pri kopanju novoga groba često se nailazilo na kosti starijih pokojnika, a tada još nije postojao današnji koncept kosturnice u koju bi se takvi ostaci uredno premještali. Kosti bi se zato često položile uz novi grob ili vrlo plitko ponovno zakopale unutar posvećenog prostora.
- Imamo jako puno grobova koji su uništavani i kosti nabacane doslovce na hrpu. Nama to danas može izgledati kao horor-scena, ali njima je prema vjerovanju bilo bitno da ostaci ostanu na groblju. Jedino ako su u posvećenom prostoru, mogli su na Sudnji dan uskrsnuti i otići na posljednji sud - objašnjava.
U tom kontekstu zanimljiva je i usporedba Pakraca i poljskog Pieńa. Zosia je pronađena na izdvojenom groblju bez crkve ili kapele, za koje istraživači smatraju da je možda bilo namijenjeno ljudima na društvenoj margini. Vacek podsjeća da su i kriminalci u srednjem vijeku često bili pokapani izvan posvećenih katoličkih groblja. Pakrački ''vampiri'', međutim, ruše tu jednostavnu sliku. Jedna je ''vampirica'' ležala u luksuznom sarkofagu, a najnoviji pokojnik nalazi se u istočnom, potencijalno najelitnijem dijelu groblja.
Drugim riječima, strah od povratka mrtvih možda nije bio rezerviran samo za kriminalce, strance, siromašne ili društveno odbačene. Ako su pakrački grobovi doista povezani s takvim vjerovanjima, tada su se ''opasnima'' poslije smrti mogli smatrati i ljudi koji su za života pripadali samom vrhu zajednice.
Naravno, srednjovjekovni ''vampir'' nije bio nalik na Drakulu iz romana i filmova. Ljudi toga vremena više su strahovali od nemirnih duša, zloduhâ i pokojnika koji su se, prema vjerovanju, mogli vratiti i donijeti bolest, smrt ili propast zajednici. Sumnja je posebno mogla pasti na ljude koji su umrli naglo ili nasilno, na prve žrtve epidemija, osobe koje su se nečime izdvajale ili one uz čiju se smrt dogodilo nešto što okolina nije znala protumačiti.
Načini zaštite od takvih mrtvih bili su različiti: pokojniku su se mogle vezati ruke ili noge, tijelo opteretiti kamenom, probosti, položiti licem prema zemlji ili mu se u usta stavljao predmet koji bi trebao spriječiti ugriz. U Pakracu su pronađeni i drugi tragovi starijih vjerovanja, među kojima Vacek izdvaja pseće zube pronađene na groblju. Upravo miješanje kršćanskih običaja sa starijim narodnim vjerovanjima čini lokalitet posebno zanimljivim.
- Takve postupke ne treba automatski tumačiti kao izraz mržnje prema pokojniku. U velikom broju slučajeva proizlazili su iz straha ljudi za vlastiti život i sigurnost zajednice. Oni koji su otvarali ili preuređivali grob vjerovali su da tako uklanjaju opasnost i štite svoje obitelji - tumači Vacek.
Strah je dodatno mogla hraniti činjenica da su neki srednjovjekovni grobovi bili nevjerojatno plitki. U pakračkom slučaju, neki nisu dublji od 30 ili 40 centimetara. Na pretrpanim grobljima uz crkve nastojalo se ne zadirati u starije ukope, a plitka jama zahtijevala je i manje rada. No tadašnji ljudi nisu poznavali procese raspadanja ljudskog tijela. Zvukovi oslobađanja plinova, pomicanje tla ili promjena položaja tijela mogli su se doživjeti kao nešto natprirodno.
- Tijekom noći iz grobova su se mogli čuti zvukovi nastali prirodnim procesom raspadanja tijela, pomicanjem tla ili oslobađanjem plinova. U to vrijeme, dakako, ljudi nisu znali znanstveno objasniti raspadanje tijela pa su to povezivali sa zlodusima i vampirima - pojašnjava Vacek.
Kad bi grob potom bio otvoren, tijelo je moglo izgledati drukčije nego pri ukopu: pomaknuto na bok, otvorenih usta ili izobličeno raspadanjem. Današnjim forenzičarima bilo bi jasno kako u tome nema ničega natprirodnog, ali čovjeku prije sedam stoljeća takav je prizor lako mogao postati dokaz da se pokojnik pomicao, pokušavao izići iz groba ili da je već pohodio žive.
Koliko je cijeli pakrački slučaj još otvoren najbolje pokazuje činjenica da arheolozi zasad ne mogu sa sigurnošću reći ni koliko na lokalitetu zapravo postoji ukopa koji bi se mogli svrstati u ovu kategoriju. Vacek kaže da bi detaljna analiza konteksta vjerojatno otkrila više primjera od onih koji su dosad predstavljeni javnosti. U nekim grobovima intervencije su očite, ali bez razumijevanja razloga zbog kojeg su učinjene nije ih moguće automatski proglasiti ''vampirskima''.
Najnovijeg pokojnika još čeka antropološka analiza. Prema zdjelici Vacek pretpostavlja da je riječ o muškarcu, no tek nakon što kostur bude potpuno izvađen moći će se pouzdano utvrditi spol, dob, moguće bolesti i ozljede. Donja osoba, preko koje je položen, zasad je još veća nepoznanica jer njezina zdjelica nije dostupna, a lubanja je djelomično oštećena.
Slučajevi neobičnih mrtvaca iz Pakraca, ali i tajanstvene poljske djeve Zosije, čini se, imaju isti predznak. Više nego o vampirima, priče su to o strahu, vjerovanju i pokušaju ljudi da uvedu red u svijet koji nisu mogli objasniti. Neobični grobovi pokazuju kako su zajednice u vremenu bez današnjeg znanja o raspadanju tijela pokušavale pronaći razlog za epidemije, iznenadne smrti i nesreće. Čini se kako je je u ono vrijeme bilo lakše povjerovati da problem leži pod zemljom nego prihvatiti da za katastrofu nema razumljivog objašnjenja.
