Preminuo je Đorđe Kadijević, legendarni filmski i televizijski redatelj, scenarist, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, čije je stvaralaštvo ostavilo dubok trag u jugoslavenskoj kinematografiji. Umro je 10. srpnja u Beogradu, u 94. godini.
Rođeni Šibenčanin autor je filmova "Praznik" (1967.), "Pohod" (1968.), "Darovi moje rođake Marije" (1969.) i "Sveto mjesto" (1990.) te jedan od tvoraca monumentalne televizijske serije "Vuk Karadžić" (1987.) koja se i danas smatra jednom od najboljih serija snimljenih na ovim prostorima. Četiri godine je putovao Europom kako bi snimio priču o reformatoru srpskog jezika. Serija je postigla golem uspjeh i izvan granica Jugoslavije, osvojivši prestižnu nagradu Grand Prix Europe na festivalu u Rimu. Član žirija, slavni talijanski pisac i intelektualac Umberto Eco, u svom je eseju napisao kako "Vuk Karadžić" nije samo freska srpske, već i europske povijesti.
Tijekom duge karijere Kadijević je stvarao djela koja su se izdvajala mračnom atmosferom, snažnim vizualnim rukopisom i beskompromisnim odnosom prema povijesti i ljudskoj prirodi.
Ipak, za milijune gledatelja njegovo će ime zauvijek ostati povezano s jednim filmom - "Leptiricom", koji se danas najčešće opisuje kao prvi pravi jugoslavenski horor. Snimljen prema pripovijetki Milovana Glišića "Posle devedeset godina", "Leptirica" (1973.) nije bila tek priča o vampiru. Bio je to spoj narodnog vjerovanja, sirove seoske atmosfere, crnog humora i prikrivene kritike vlasti, a njezin završetak postao je jedan od najjezivijih prizora domaće kinematografije.
Da bismo razumjeli kako je "Leptirica" uopće nastala, moramo se vratiti u turbulentno razdoblje kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina u Jugoslaviji. Redatelj Đorđe Kadijević pripadao je takozvanom Crnom valu, pokretu filmaša koji su se udaljavali od glorificiranja socijalističke stvarnosti i partizanske borbe, okrećući se kritičkom i često mračnom prikazu društva. Nakon što su partijski komiteti osudili pokret kao "kontrarevolucionaran", mnogi redatelji, uključujući i Kadijevića, našli su se na crnoj listi. Njegov film "Pohod" opisan je kao najmračniji od svih, što mu je zatvorilo vrata za daljnje financiranje.
Spas je pronašao na televiziji, gdje je cenzura bila blaža, a urednici dramskog programa poput Pavla Ugrinova i Slobodana Stojanovića imali su više razumijevanja za njegovu umjetničku viziju. Međutim, postojao je uvjet: morao je promijeniti žanr. Više nije mogao snimati ratne filmove.
- Svi su im se svidjeli ti moji strašni filmovi. Postojala je samo jedna kvaka - nisam mogao nastaviti ciklus ratnih filmova; morao sam promijeniti žanr. Srećom, imao sam slobodne ruke za snimanje. Odjednom mi je postalo jasno da gajim strast prema takvim temama. I to sam prenio na veliko platno u obliku "Leptirice" - ispričao je Kadijević u jednom intervjuu.
Tako se, iz nužde i umjetničke tvrdoglavosti, okrenuo fantaziji i hororu, žanrovima koji su mu omogućili da se na alegorijski način nastavi baviti temama zla, korupcije i ljudske prirode.
Radnja filma "Leptirica" smještena je u zabačeno srpsko selo Zarožje u 19. stoljeću, čiji stanovnici žive u strahu. Lokalni mlin, ključan za preživljavanje zajednice, postao je mjesto smrti. Jedan po jedan, mlinari stradavaju na tajanstven i brutalan način, prerezanih vratova i isisane krvi. Seoske starješine, prikazane kao grupa pijanih i nesposobnih čelnika, sumnjaju da je za sve kriv Sava Savanović, legendarni vampir koji je navodno pokopan u blizini. U tu opasnu situaciju ulazi Strahinja (Petar Božović), siromašan, ali pošten mladić zaljubljen u Radojku (Mirjana Nikolić), prelijepu kćer bogatog i mrzovoljnog zemljoposjednika Živana (Slobodan Perović). Kako bi zaradio dovoljno novca i dobio dopuštenje za vjenčanje, Strahinja prihvaća posao novog mlinara, ne sluteći užas koji ga čeka.
Ono što "Leptiricu" čini posebnom jest njezino oslanjanje na autentične elemente srpskog folklora koji se drastično razlikuju od uvriježenih vampirskih mitova. Ovdje nema elegantnih grofova ni šišmiša. Vampir je dlakavo, životinjsko stvorenje, a metode za njegovo pronalaženje i uništavanje su specifične. Seljani koriste crnog pastuha da bi pronašli vampirov grob, a nakon što mu probiju lijes glogovim kolcem, iz njega ne izlijeće šišmiš, već bijeli leptir - duša vampira koja traži novog domaćina. Film je prožet sirovom, gotovo dokumentarističkom atmosferom. Sniman na lokaciji u selu Zelinje, s puno scena na otvorenom i pod jakim ljetnim suncem, stvara nelagodan kontrast između pastoralne idile i nadolazećeg zla.
Premijerno prikazivanje "Leptirice" na Televiziji Beograd izazvalo je šok i nevjericu. Publika, nenaviknuta na takav sadržaj u domaćoj produkciji, bila je istinski prestravljena. Ubrzo se proširila urbana legenda, koja se i danas prepričava - da je jedan gledatelj u Makedoniji preminuo od srčanog udara tijekom emitiranja. Iako ta priča nikada nije službeno potvrđena, značajno je doprinijela mitskom statusu filma. Kadijević je rekao da je za to čuo i da je informacija potekla iz lokalnih novina.
"Ko je gledao Leptiricu sa 7 godina, nije spavao do 25. (narodna izreka)", "Star je film, ali usra sam se", samo su neki od komentara ispod filma na YouTubeu.
Film je potaknuo i javnu raspravu. Novine "Borba" kritizirale su film, pitajući se treba li u socijalističkom društvu koje teži boljoj budućnosti prikazivati priče o vampirima i praznovjerju. S druge strane, "Ilustrovana politika" stala je u obranu filma, tvrdeći da je to jedini način da se nadvlada strah. Reakcije su bile toliko snažne da su, prema Kadijevićevim riječima, neke žene koje su gledale film doživjele šok i završile na psihijatrijskim pregledima.
- Strah je bio toliki da su neke dame koje su gledale film doživjele šokove i završile na psihijatrijskim pregledima. Na kraju su išle u posjet Mirjani Nikolić, koja je glumila Leptiricu, kako bi se uvjerile da nije demonsko biće, već samo lijepa glumica. Takav je učinak "Leptirica" imala na narod - prisjetio se redatelj.
Iako na površini funkcionira kao klasična priča strave, "Leptirica" nosi i dublji, subverzivni sloj. Kao redatelj Crnog vala, Kadijević je u film utkao suptilnu, ali oštru kritiku tadašnje vlasti. Seosko vijeće, sastavljeno od pijanih, lijenih i nesposobnih starješina, predstavlja karikaturu komunističkih funkcionera. Njihova reakcija na smrt mlinara je cinična - umjesto da riješe problem, oni samo u tišini traže novu žrtvu koju će poslati u mlin. Kada Strahinja preživi napad, njihova prva reakcija nije olakšanje, već sram što su ga svjesno poslali u smrt.
Ova kritika birokratske nebrige i dehumanizacije sustava bila je opasna, stoga je Kadijević koristio dvosmislenost kao obrambeni mehanizam. Uvođenjem lika bogatog zemljoposjednika Živana, parazita koji "ispija krv" poštenom radnom narodu, stvorio je svojevrsni tematski alibi. Kritika je mogla biti usmjerena i na klasnog neprijatelja, što je redatelju davalo prostor za "vjerojatno poricanje" u slučaju da ga optuže za protudržavno djelovanje. Film tako postaje mračna alegorija o životu u autoritarnom sustavu gdje su obični ljudi žrtve nesposobne i korumpirane elite, bez obzira na ideološki predznak.
Najveći odmak od književnog predloška Milovana Glišića i trenutak koji je zaledio krv u žilama publike jest sam kraj filma. U originalnoj pripovijetki, nakon što seljani probodu Savanovićev lijes, leptir pobjegne i više ne može nauditi odraslima, a Strahinja i Radojka se vjenčaju i žive sretno. Kadijević je odbacio takav sretan završetak i stvorio jedan od najšokantnijih obrata u povijesti regionalne kinematografije.
U noći uoči vjenčanja, Strahinja se ušulja u Radojkinu sobu. Dok joj otkopčava košulju, ispod grudi otkriva krvavu rupu, identičnu onoj od glogovog kolca. Radojka otvara oči, njezino lice se preobražava u dlakavu, zvjersku masku s očnjacima. Ona skoči na Strahinju, jaše ga do Savinog groba i tjera ga da izvuče kolac iz lijesa. U tom trenutku, prva Radojka se raspada, a iz otvorenog lijesa izlazi njezina dvojnica, nova vampirica. Strahinja je u posljednjem trenutku probada kolcem. Film završava enigmatičnim kadrom: Strahinja leži nepomično na tlu, a u kosi mu leprša bijeli leptir. Taj dvosmisleni kraj, koji ostavlja gledatelja s nizom neodgovorenih pitanja, bio je potpuni šok i ključni razlog zašto se film urezao tako duboko u psihu publike.
Robert Eggers, redatelj hvaljenog horora "Vještica", naveo je "Leptiricu" kao jedan od glavnih utjecaja na svoju novu verziju "Nosferatua". Time je ovo malo, niskobudžetno televizijsko djelo, nastalo iz prkosa i umjetničke nužde, dobilo zasluženo mjesto u panteonu svjetskog horora.
"Leptirica" će uskoro dobiti i novu filmsku verziju. Hrvatska redateljica Karla Lulić otkupila je prava od Đorđa Kadijevića te priprema autorsku interpretaciju kultnog horora. Remake bi trebao zadržati duh izvornika i oslonac na lokalni folklor, ali priču smjestiti u suvremeniji, vizualno snažniji okvir, s Podravinom kao novom kulisom jezivih događaja.
