Varufakis je, što je naveo u uvodnom dijelu, “Tehnofeudalizam” zamislio kao knjigu posvećenu svom ocu, na sličan način na koji je svoju prethodnu knjigu “Što sam rekao kćeri o ekonomiji”, napisanu u formi opširnog pisma, posvetio kćeri Xeniji, u kojoj se, po vlastitim riječima, trudio ne rabiti ikakve stručne izraze, pa čak ni termin kapitalizam, “i stalno sam se podsjećao da je lakmus-papir mojeg vlastitog razumijevanja suštine kapitalizma upravo to hoće li mlada osoba smatrati da moja pripovijest ima smisla”. Godine 1993., kad se pojavio internet, Varufakisu je otac postavio pitanje koje ga je i inspiriralo da napiše “Tehnofeudalizam”: “Sad kad računala međusobno komuniciraju, hoće li ta mreža onemogućiti rušenje kapitalizma? Ili će možda napokon otkriti njegovu Ahilovu petu?”. Varufakis je dugo razmišljao o ovom pitanju: “Kad sam napokon shvatio da imam odgovor za njega, tata je već imao 95 godina i bilo mu je teško pratiti moja razmišljanja. I tako, evo me, nekoliko godina poslije, samo nekoliko tjedana nakon njegove smrti, sastavljam svoj odgovor - sa zakašnjenjem, ali nadam se ne uzalud”.
Osnovna teza koju Varufakis razrađuje je tvrdnja kako je kapitalizam danas mrtav, jer “njegova dinamika više ne upravlja našim gospodarstvima”: “U toj ga je ulozi zamijenilo nešto bitno drukčije, nešto što zovem tehnofeudalizmom. Ne kapital kakav poznajemo od osvita industrijske ere, već novi oblik kapitala, njegova mutacija koja se pojavila u zadnja dva desetljeća, toliko moćnija od svojeg prethodnika da je poput glupog, pretjerano ambicioznog virusa ubila svojeg domaćina”.
Tu novu vrstu društvenog poretka Varufakis naziva kapitalom u oblaku (cloud capital), koji je srušio dva noseća stupa kapitalizma: tržište i profit, koji su i dalje prisutni samo što više nemaju vodeću ulogu.
“Tržište, medij kapitalizma, zamijenjeno je digitalnim trgovačkim platformama koje izgledaju kao tržišta, ali one to nisu i bolje ih je shvatiti kao feude. A profit, motor kapitalizma, zamijenjen je svojim feudalnim prethodnikom: rentom”, piše Varufakis.
Uspon kapitalizma i konačni poraz socijaldemokracije koji je nastupio raspadom Sovjetskog Saveza, Varufakis objašnjava time da je “negdje u 20. stoljeću ljevica slobodu zamijenila nečim drugim”: “Na Istoku (od Rusije do Kine, Kambodže i Vijetnama) težnja za emancipacijom zamijenjena je totalitarnim egalitarizmom”.
Predatorsku prirodu kapitalizma i njegov uspon 1960-ih Varufakis pojašnjava televizijskom serijom “Momci s Madisona”, koja se bavi usponom oglašivačke industrije. Don Draper u jednoj od epizoda te serije objašnjava svojoj štićenici na koji način prodati čokoladicu Hershey, da uz čokoladicu prodaje i nostalgiju.
“Masovna komercijalizacija nostalgije na koju Draper aludira označila je prekretnicu za kapitalizam. Draper je shvatio temeljnu mutaciju u njegovoj DNK. Učinkovita proizvodnja nečega za čime ljudi žude više nije bila dovoljna. Kapitalizam je sad uključivao vještu proizvodnju želje”, piše Varufakis.
Sedamdesetih je kapitalizam ušao u novu fazu, nakon što je američki predsjednik Richard Nixon 1973. suspendirao sporazum iz Bretton Woodsa postignut 1944. godine: “Točnije, Nixon je najavio ukidanje obveze Sjedinjenih Američkih Država (prema sustavu iz Bretton Woodsa) da otkupi bilo koju količinu američkih dolara za zlato po fiksnoj cijeni od 35 dolara po unci”.
Ta mjera dovela je do deregulacije i uspona financijskog kapitala, koji je glavni krivac za veliku recesijsku krizu iz 2008.
“Godine 2002., trideset godina nakon Nixonova šoka, ukupni prihod čovječanstva iznosio je približno 50 bilijuna dolara. Iste su se godine financijaši diljem svijeta kladili u 70 bilijuna dolara na razne oklade. Do 2007. ukupni prihod čovječanstva porastao je s 50 na 75 bilijuna dolara - pristojno povećanje od 33 posto tijekom pet godina. No zbroj oklada na globalnom tržištu novca porastao je sa 70 na 750 bilijuna dolara - što je porast od više od 1000 posto!”, piše Varufakis.
Taj period, “kockarsko ludilo koje je zarazilo Wall Street”, Varufakis pojašnjava usporedbom s grčkim mitom o Minotauru: “Nakon mnogo tisućljeća uzdigao se još jedan Minotaur. Potajno. Iz pepela sustava Bretton Woodsa. Njegova jazbina, u obliku labirinta, ležala je duboko u utrobi američke ekonomije. Počeo je kao trgovinski deficit SAD-a - u činjenici da je Amerika počela više uvoziti iz drugih zemalja nego što im je prodavala zbog rata u Vijetnamu, Velikog društva i sve veće učinkovitosti njemačkih i japanskih tvornica. Što je američki deficit više rastao, to je Minotaurov apetit bio veći za europskom i, još više, azijskom industrijskom robom”.
Presudnu ulogu u ekspanziji financijskog kapitala odigrala su računala, koja su omogućila financijašima “da neizmjerno zakompliciraju kockanje”: “Umjesto jednostavne opcije da svoje stare dosadne dionice proda Jill, Jack je sad mogao kupiti mnogo zanimljivije opcije zvane izvedenicama. U trenutku kad su te izvedenice koje sadrže druge izvedenice izašle iz računala, čak ni genijalni financijski ‘inženjer’ koji ih je stvorio nije razumio što je u njima. Složenost je tako postala izvrstan izgovor da se ne zadubljujemo u izvedenice koje smo kupili. I sve dok su ih svi kupovali, svatko tko je mogao posuditi goleme količine novca mogao je postati milijarder jednostavno tako da ih kupi. Godinama se događalo upravo to. Sve dok 2008. to nije prestalo”.
Uspon kapitala u oblaku iznjedrile su krađe internetskih dobara, što su omogućili političari, a zatim i niz spektakularnih tehnoloških izuma, od tražilice Sergeja Brina do današnjih aplikacija umjetne inteligencije: “Don Draper se također prema nama ponašao svisoka. Prodao nam je cvrčanje odreska, a ne odrezak sâm. Našu je nostalgiju upotrijebio kao oružje i manipulirao našom sjetom kako bi nam prodao čokoladice, masne hamburgere i dijaprojektore. No protiv Dona smo se barem mogli boriti. Naša je pamet bila sukobljena s njegovom. S Alexom (Amazonov internetski avatar, op.a.) nemamo šanse: njezina moć upravljanja je sustavna, neodoljiva, galaktičkih razmjera”.
Naš digitalni identitet ne pripada ni nama ni državi, već je rasprostranjen po bezbrojnim digitalnim područjima u privatnom vlasništvu: “Facebook je intimno upoznat s time koga - i što - volimo. Twitter pamti svaku i najmanju misao koja nam je privukla pozornost, svako mišljenje s kojim smo se složili, koje nas je razbjesnilo, nad kojim smo neobavezno razmišljali prije nego što smo skrolali dalje. Apple i Google bolje od nas znaju što gledamo, čitamo, kupujemo, koga susrećemo, kad i gdje”.
Otpor kapitalu u oblaku je uzaludan, tvrdi Varufakis: “Možemo, naravno, inzistirati na tome da se služimo samo gotovinom, da kupujemo isključivo u fizičkim trgovinama te da se koristimo samo fiksnim telefonima ili eventualno staromodnim preklopnim mobitelima koji se ne spajaju na internet. Štoviše, kako se bankovne poslovnice, poštanski uredi i lokalne trgovine zatvaraju, naši prijatelji više ne šalju fizička pisma, a države postavljaju ograničenja na količinu gotovine koju možete upotrijebiti u jednoj transakciji, otpor postaje uzaludan, osim za ljude koji su spremni pretvoriti se u moderne pustinjake”.
Ono što kapital u oblaku čini fundamentalno novim, “drukčijim i zastrašujućim”, činjenica je da je u potpunosti promijenjena priroda kapitala: “Uz pomoć strojeva, ‘najamni radnici’ proizvodili su predmete koji su se prodavali kako bi se stvarala dobit, koja je pak financirala njihove plaće i proizvodnju još strojeva - tako se gomilao i umnažao kapital. Kapital u oblaku, nasuprot tomu, može se oploditi na načine koji ‘ne uključuju najamni rad’. Kako? Tako što će upravljati gotovo cijelim čovječanstvom da se uključi u njegovu reprodukciju - besplatno!”.
Takav oblik kapitalizma je rentijerski, kao u feudalizmu, kad su zemljoposjednici izvlačili dobit iz rada kmetova, zbog čega više ne govorimo o proleterima iz vremena kapitalizma, već o suvremenim kmetovima: “Tako je i s milijardama nas koji nesvjesno proizvodimo kapital u oblaku. Činjenica da to činimo dobrovoljno, čak i rado, ne umanjuje činjenicu da smo neplaćeni proizvođači - kmetovi u oblaku čiji svakodnevni vlastiti rad obogaćuje sićušnu skupinu multimilijardera koji uglavnom žive u Kaliforniji ili Šangaju. Digitalna revolucija možda plaćene radnike pretvara u proletere u oblaku, koji žive sve nesigurnijim, stresnijim životom pod nevidljivom čizmom algoritamskih šefova”.
Kao početak novog doba, Varufakis uzima jedan događaj iz 2020. godine, koji je označio kao početak doba kapitala u oblaku, kad su Britanci objavili vijest da da je pandemija izazvala najgoru recesiju u povijesti. Navodno je nacionalni dohodak Ujedinjenog Kraljevstva pao za nevjerojatnih 20,4 posto, daleko više od bilo koje usporedive brojke u Americi ili kontinentalnoj Europi. Unatoč tome, Londonska burza je skočila za 2,3 posto, što se nikad ranije nije dogodilo: “Zato je 12. kolovoza 2020. bio toliko bizaran: vijesti daleko gore od očekivanih uzrokovale su rast tržišta dionica. Ništa se slično prije nije dogodilo!”.
Londonski City, kako to slikovito objašnjava Varufakis, “prkosio je gravitacijskim zakonima kapitalizma”.
Vodeći američki “oblakaši”, Apple i Google, stvorili su svojim platformama Apple Store i Google Play “vojsku neplaćenih radnika i vazalnih kapitalista čiji je naporan rad iznjedrio mnoštvo mogućnosti dostupnih isključivo vlasnicima”, što su na vrijeme, za razliku od Europe i ostatka svijeta, shvatili jedino Kinezi. Varufakis piše o novom Hladnom ratu između Kine i Sjedinjenih Američkih Država, koji je rezultat novog oblika kapitalizma, odnosno tehnofeudalizma, koji je već počeo, 2022., kad je američka administracija zabranila postavljanje Huaweijeve tehnologije u Americi: “U svijetu u kojem je kapital u oblaku bez granica, globalan, sposoban izvući rente iz oblaka s bilo kojega mjesta, održavanje hegemonije SAD-a zahtijeva izravan sukob s jedinom klasom oblakaša koja se pojavila kao prijetnja njegovoj vlastitoj: kineskom. No američkim vladarima je sve očitije da su kineski oblakaši već stekli moć koju američki pokušavaju oponašati: moć koja proizlazi iz uspješnog spajanja kapitala u oblaku i financija - ili iz ‘financija u oblaku’. Riječ je o tehnofeudalizmu s kineskim obilježjima. Otkako se pojavio, bilo je samo pitanje vremena kad će geopolitička borba za hegemoniju između SAD-a i Kine podijeliti svijet na dva, sukobljena, superfeuda u oblaku”.
Varufakis u knjizi razmatra i načine na koje se moguće suprotstaviti dominaciji kapitala u oblaku, iznoseći i jednu poprilično utopijsku ideju koja bi dovela do kraha Wall Streeta, po kojoj bi svaki zaposlenik korporacije imao jednu dionicu koju bi dobio pri zapošljavanju, koja se ne može prodati niti iznajmiti. Svoju knjigu Varufakis završava poprilično pretenciozno, ni manje ni više već parafrazirajući Karla Marxa: “Kmetovi u oblaku, proleteri u oblaku i vazali u oblaku svijeta, ujedinite se! Nemamo što izgubiti osim lanaca u svojim umovima!”.
