Island razmatra glasovanje o ponovnom pokretanju pregovora o članstvu u EU već u kolovozu, piše Politico, pozivajući se na dva izvora. To dolazi u trenutku kad zamah za proširenje EU-a, čini se, raste, Bruxelles radi na planu koji bi Ukrajini mogao dati djelomično članstvo u bloku već sljedeće godine, a Crna Gora, vodeći kandidat za članstvo, prošli je mjesec zatvorila još jedno pregovaračko poglavlje.
Vladajuća koalicija u Reykjaviku obećala je održati referendum o ponovnom pokretanju pregovora o pristupanju EU do 2027., nakon što je prethodna vlada zamrznula pregovore 2013. No, vremenski okvir se ubrzava u vrijeme geopolitičkih previranja i nakon odluke Washingtona o uvođenju carina Islandu te prijetnji američkog predsjednika Donalda Trumpa aneksijom Grenlanda.
Očekuje se da će islandski parlament objaviti datum glasovanja u sljedećih nekoliko tjedana.
Taj potez dolazi nakon niza posjeta političara EU Islandu i islandskih političara Bruxellesu. Ako Islanđani glasaju za, mogli bi se pridružiti EU prije bilo koje druge zemlje kandidatkinje, rekla je jedna od osoba.
"Razgovor o proširenju se mijenja“, rekla je za POLITICO povjerenica EU za proširenje Marta Kos, koja se prošli mjesec u Bruxellesu sastala s islandskom ministricom vanjskih poslova Þorgerður Katrín Gunnarsdóttir. "Sve se više radi o sigurnosti, o pripadnosti i o očuvanju naše sposobnosti djelovanja u svijetu konkurentnih sfera utjecaja. To se tiče svih Europljana.“
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen sastala se prošli mjesec u Bruxellesu s islandskim premijerom Kristrúnom Frostadóttir i rekla da njihovo partnerstvo "nudi stabilnost i predvidljivost u nestabilnom svijetu", navodi Politico.
Nordijska otočna država duboko integrirana s kontinentom kroz Schengenski sporazum i Europski gospodarski prostor (EEA) jednom je već bila zakucala na vrata Europske unije. No, umjesto da postane 29. članica, Island je naglo prekinuo pregovore i povukao kandidaturu, ostavivši za sobom priču o sudaru ekonomskog pragmatizma i nesalomljivog nacionalnog identiteta. Potaknut potpunim financijskim kolapsom, zahtjev za članstvom bio je kratkotrajan i turbulentan proces koji je na kraju propao zbog pitanja koja su za Islanđane bila važnija od stabilnosti eura - ribarstva i suvereniteta.
Sve je počelo 2008. godine, kada je globalna financijska kriza doslovno izbrisala islandski bankarski sustav. U razdoblju od samo dva tjedna u listopadu, tri najveće banke su propale, islandska kruna je izgubila više od polovice svoje vrijednosti, a zemlja se našla na rubu bankrota. Uslijedili su masovni prosvjedi poznati kao "Revolucija lonaca i tava", koji su doveli do pada vlade i prijevremenih izbora u proljeće 2009. godine. Pobjedu je odnijela lijeva koalicija predvođena Socijaldemokratskim savezom, koja je u članstvu u EU i uvođenju eura vidjela jedini spas od budućih ekonomskih katastrofa.
Pod dojmom teške krize, islandski parlament, Althing, 16. srpnja 2009. izglasao je podnošenje zahtjeva za članstvo. Odluka je donesena izuzetno tijesnom većinom: trideset i tri zastupnika glasala su "za", dvadeset osam je bilo "protiv", dok su dva bila suzdržana. Već tada je bilo jasno da nacija ulazi u proces duboko podijeljena. Europska unija je pozdravila zahtjev i u lipnju 2010. Islandu dodijelila status kandidata, a pregovori su službeno započeli mjesec dana kasnije.
Optimizam proeuropskih snaga bio je kratkog vijeka. Kako se islandska ekonomija, potpomognuta devalvacijom krune koja je oživjela izvoz i turizam, počela neočekivano brzo oporavljati, tako je slabio argument o euru kao "sigurnoj luci". Istovremeno, sama eurozona proživljavala je vlastitu dužničku krizu, s Grčkom kao najočitijim primjerom, što je dodatno ohladilo entuzijazam Islanđana. Na parlamentarnim izborima 2013. godine na vlast je došla desno-centristička koalicija Stranke neovisnosti i Napredne stranke, dviju tradicionalno euroskeptičnih stranaka.
Nova vlada je odmah ispunila predizborno obećanje i suspendirala pristupne pregovore. Konačan kraj islandskog sna o EU dogodio se 12. ožujka 2015., kada je ministar vanjskih poslova poslao pismo Bruxellesu kojim službeno povlači kandidaturu. Vlada je to učinila bez održavanja referenduma o nastavku pregovora, iako je on bio obećan, što je izazvalo masovne prosvjede ispred parlamenta u Reykjavíku.
Iako su rasprave bile kompleksne, jedan je razlog bio apsolutno presudan za islandsko "ne" - ribarstvo. Ribolov je okosnica islandskog gospodarstva i identiteta, čineći gotovo 40 posto ukupnog izvoza. Prihvaćanje Zajedničke ribarstvene politike (CFP) Europske unije za Island je bilo nezamislivo. To bi značilo prepuštanje kontrole nad ribolovnim kvotama Bruxellesu i otvaranje islandskih bogatih ribolovnih područja flotama drugih zemalja članica.
Za naciju koja se desetljećima borila za kontrolu nad svojim morem, uključujući i poznate " bakalarske ratove" protiv Velike Britanije, takav gubitak suvereniteta bio je neprihvatljiv. Islanđani se ponose svojim sustavom održivog upravljanja ribljim fondom i smatrali su da bi ga integracija u europski sustav, koji su doživljavali kao birokratski i neučinkovit, trajno ugrozila.
Uz ribarstvo, ključnu ulogu odigrao je i snažan osjećaj nacionalnog ponosa. Islanđani, koji su punu neovisnost od Danske stekli tek 1944. godine, iznimno su osjetljivi na bilo kakav prijenos ovlasti na nadnacionalne institucije. No s obzirom na sve što se događa s Grenlandom na koji je šape stavio Trump, logična je promjena smjera Islanđana. Oni bi mogli biti iduća članica.
