Nedavni dolazak nadbiskupa San Francisca, Salvatorea J. Cordileonea, u Zagreb otvorio je neugodno pitanje za domaću Crkvu. Pokazalo se, naime, da je američki nadbiskup prvotno trebao sudjelovati na konferenciji čiji organizatori već godinama napadaju Papu, vrijeđaju Crkvu i pod krinkom tradicije potkopavaju jedinstvo s Rimom. Taj slučaj zato nije tek neugodna epizoda s jednog zagrebačkog vikenda, nego simptom dubljeg problema koji se predugo tolerira. Treba to reći bez uvijanja. Nije ovdje riječ o pitoresknim ekscentricima, o nekoliko nostalgičnih liturgijskih romantičara ni o usijanim glavama s interneta. Riječ je o obrascu. O mentalitetu. O projektu. O pokušaju da se katolicizam u Hrvatskoj pretvori u ideološki očišćenu zonu u kojoj će se Papa poštovati samo onda kad govori ono što domaća turbokatolička scena želi čuti.
Slučaj konferencije “Krist je Kralj” Apologetske udruge bl. Ivan Merz to je razgolitio do kraja. Organizatori tvrde da nisu sedevakantisti. Formalno možda i nisu. No kad netko godinama objavljuje tekstove u kojima Papu naziva heretikom i uzurpatorom Petrove stolice, problematizira njegov legitimitet, promovira knjigu s predgovorom ekskomuniciranog Carla Marije Viganòa i sve to predstavlja kao hrabro svjedočenje istine, tad više nije riječ o nijansama. Tad je riječ o duhovnoj i intelektualnoj infrastrukturi raskola. Ne de iure, ali vrlo opipljivo de facto.
To je ono što je u cijeloj priči najopasnije. Raskoli rijetko počinju svečanim proglašenjem. Mnogo češće počinju tonom i galamom. Počinju onda kad se vjernike uči da je Papa heretik. Kad se prema biskupima ne razvija kritička vjernost, nego sustavni prezir. Kad se crkveno zajedništvo sve više doživljava kao smetnja, a ne kao oblik vjere. Kad svaki autoritet vrijedi samo dok potvrđuje našu ogorčenost. Tako nastaje paralelna Crkva u glavi. Doduše bez pečata, ali s vrlo jasnim granicama pripadanja.
U tom smislu domaća kvazikatolička desnica odavno više ne vodi bitku za pravovjerje, nego za monopol nad time što katolicizam uopće smije biti. Njezin ideal nije Crkva u zajedništvu s Rimom, nego reducirana, plemenska, kulturno-ratna zajednica u kojoj će univerzalnost biti sumnjiva, teologija nepotrebna, a poslušnost Papi vrijediti samo dok ne dira u ideološke komfor-zone. I zato nije nimalo slučajno da su upravo takvi krugovi s toliko strasti prenosili, prevodili i promovirali opskurne Viganòove teze, kao i razne međunarodne desne katoličke agitpropove koji su Franjin pontifikat godinama prikazivali gotovo kao nesreću biblijskih razmjera.
To je sustavno trovanje domaće javnosti. Ljude se godinama učilo da je Papa sumnjiv, da je Koncil početak propasti, da je svaka otvorenost izdaja, da je svaka složenost kukavičluk, da je svaka razboritost znak doktrinarnog popuštanja. I onda se čudimo što dio vjernika danas više vjeruje opskurnim likovima i aktivističkim krugovima nego samoj Crkvi. Čudimo se kao da se to dogodilo samo od sebe, kao da otrov nastaje spontano, a ne iz godina namjernog kapanja.
Najveća ironija cijele priče jest ta da takvi krugovi vole prizivati Alojzija Stepinca kao svoj zaštitni znak. No upravo bi im Stepinac morao biti ozbiljan problem. Jer on nije branio nacionaliziranu Crkvu, nego Crkvu u zajedništvu s Rimom. Nije pristao na model u kojemu bi se katolicizam sveo na poslušnu nacionalnu instituciju. Nije gradio Hrvatsku katoličku crkvu, nego ostao vjeran Katoličkoj crkvi. To je razlika koju današnji bučni branitelji “autentične vjere” uporno prešućuju, jer im kvari folklor.
Treba zato otvoreno reći da problem nije samo u jednoj udruzi, jednom portalu ili jednom nesretnom konferencijskom vikendu. Problem je dublji i tiče se crkvene hijerarhije u Hrvatskoj koja je godinama tolerirala da se pod oznakom revnosti šire sumnja prema Papi, netrpeljivost prema Rimu i gotovo schizmatski refleksi prema svemu što nadilazi uski ideološki horizont domaće desnice. To više nije rubni fenomen. To je udruženi političko-crkveni projekt koji bi najradije od Katoličke crkve u Hrvatskoj napravio neku vrstu kvazikatoličke Udbe.
Dobro je što je ovaj put šteta ograničena. Dobro je što su ljudi na vrijeme reagirali. Dobro je što ugledni gosti nisu do kraja uvučeni u priču čije bi posljedice bile ozbiljne i za njih i za Crkvu u Hrvatskoj. Ali to je tek gašenje jednog požara. Instalacije su i dalje stare, loše i opasne.
Crkvu u Hrvatskoj ne nagrizaju sekularizacija i ravnodušnost. Nagriza je jedna unutarnja struja koja bi rado zadržala katolički naziv, ali bez katoličke širine. Koja bi zadržala liturgiju, ali bez zajedništva. Koja bi zadržala Rim, ali samo kao dekor. Koja bi zadržala Papu, ali pod uvjetom da bude njihov kapelan.
