Zašto to uvijek moraju biti Hrvati? Ovaj tjedan, svake večeri u 18.30, pred katedralom u Linzu (Austrija) okuplja se skupina katolika hrvatskog podrijetla. Oni mole krunicu na hrvatskom jeziku u znak “zadovoljštine za navodnu bogohulu i blasfemiju”. Ako već niste upoznati s pričom, nedavno je u katedrali u Linzu bila izložena kontroverzna skulptura umjetnice Esther Strauß. Skulptura prikazuje Bogorodicu tijekom porođaja. I to prilično eksplicitno. Ova skulptura dio je umjetničke instalacije koja tematizira ulogu žene, obitelj i ravnopravnost. Kao što se moglo i očekivati, izazvala je različite reakcije.
Dok su jedni mišljenja da skulptura prikazuje stvarnost tzv. Svete obitelji sa svim njenim vrlinama i manama, drugi su je doživjeli kao bogohulu. Treći su pak nešto umjerenijeg stava. Oni smatraju da bi prikladnije bilo ovu skulpturu izložiti u muzeju, a ne u liturgijskom prostoru. Jedna osoba je čak otišla korak dalje te vandalizirala skulpturu tako što je Mariji odrubila glavu. Biskupija u Linzu osudila je vandalizam te istaknula važnost dijaloga i poštovanja slobode umjetnosti.
Kip Marije s golim grudima koja doji je ok, ona koja rađa nije?
U početku mi nije bilo jasno zašto im smeta prikaz Marije tijekom porođaja, dok im istovremeno ne smetaju umjetnički prikazi Marije s golim grudima koja doji Isusa. Je li možda stvar u tome da ženske grudi simboliziraju nježnost i hranu, dok porođajni kanal u javnom prostoru ima drugačije konotacije? S jedne strane, treba imati na umu da je liturgijski prostor mjesto gdje vjernici traže nešto familijarno. To je utočište u kojem traže mir od svega onoga što u vanjskom svijetu teško mogu probaviti. Ako revolt prema jednoj običnoj skulpturi kontekstualiziramo na ovaj način, otpor prema takvoj vrsti umjetnosti postaje razumljiv. Posebno na ovakvome mjestu.
S druge strane, postavlja se pitanje kako iskoristiti ovaj otpor. Možemo li se konstruktivno suočiti s očito krhkom vjerom koju jedna obična skulptura može učiniti nesigurnom, pa čak i agresivnom u određenoj mjeri?
Čini se da mnogi imaju poteškoća prihvatiti da umjetnost nema zadaću predstavljati samo vjeru zajednice i tradicije, nego artikulirati subjektivni doživljaj umjetnika. To što netko ima drugačiji pogled ili perspektivu ne čini ga nužno manjim ili manje vrijednim.
Nije prošlo mnogo prije nego što su neki vjernici, koji još smatraju da je tradicionalni katolicizam jedni mogući način vjerovanja i koji očito vjeruju da je Isusa donijela roda, povezali spomenutu skulpturu s navodnom dekadencijom i sve prisutnijom nevjerom u Austriji i ostatku Europe. Jer zna se gdje su pravi katolici, gdje se živi i čuva prava katolička vjera i tko predstavlja famozno “predziđe kršćanstva”.
Nije iznenađujuće što se dio domaćih katolika u takvim situacijama često povlači u defenzivu. Umjesto da iskoriste izazove i iritacije kao šansu za rast, oni svoje utočište, nažalost, redovito traže u starim rovovima. Odbijaju reflektirati stvarnost oko sebe. Od umjetnosti očekuju samo ugodu i estetiku.
Umjetnost je tu da ne bismo umrli od gole istine
Iako je kršćanstvo ušlo u povijest na mala vrata, političkom voljom rimskog cara Konstantina dobilo je ulogu vodećeg (i jedinog) religijskog influensera te brzo najavilo svoju agendu mijenjanja svijeta. To se osjetilo i u umjetnosti. Crkve su se pretvorile u oaze brojnih umjetnika, što je Crkvi u srednjem vijeku pomoglo postaviti temelje zapadne kulture. No pojavom prosvjetiteljstva i sekularizacije Crkva gubi ulogu središta umjetnosti i okupljališta umjetnika.
Umjetnost odlučno odbacuje ulogu služenja ranijim diktatima Crkve, a Crkva je sa svoje strane imala poteškoća prihvatiti umjetnost koja ne bi bila u službi naviještanja evanđelja. Zahtjev za apsolutnom istinom koju je Crkva stoljećima smatrala svojim monopolom pao je u drugi plan, a umjetnici su osjetili potrebu samostalno oblikovati svijet, postavljati neke nove standarde, kritizirati društvo te na svoj način interpretirati najveće istine kršćanstva. Za razliku od klasičara koji su mnijenja da umjetnost treba biti u službi estetike i ugode, postmodernisti smatraju da postoji umjetnička istina koja subjektivno govori o objektivnoj realnosti i da na to ima svako pravo. Umjetnost je, naime, tu kako ne bismo umrli od gole istine, odnosno da isprovocira analitičko i kritičko promišljanje.
No ako na trenutak ostavimo po strani sve prisutniji oprez preplašenih katolika prema svemu što je novo i drugačije, što ima i izvjesne posljedice na samo društvo u cjelini, ključno je shvatiti nekoliko stvari. Prvo, fantastično je i nadasve korisno kad ljudi shvate da sintagma “sviđa mi se” nije nužno jednaka onoj “kvalitetno je”. Drugo, bitno je prepoznati da “ne sviđa mi se” ne znači automatski “ovo ne valja”. Kad se ovo shvati, sve rasprave o ukusima postaju puno ugodnije i bez nepotrebnog nasilja. Međutim, vjerojatno i za takvo što treba imati ukusa.