U perspektivnom rudarskom gradu Akarmara, u današnjoj (nepriznatoj) Abhaziji, krajem sedamdesetih živjelo je najmanje 5.000 stanovnika. Danas ih je ostalo 35 te pokoja krava i svinja koje lutaju ulicama grada duhova kojeg "proždire" zelenilo i stabla.
Nevelik je to grad, ali vrlo elaborirane i impozantne sovjetske arhitekture. Danas u njega dolaze ponajviše turisti koje privlače ovakve bizarne lokacije. U čitavoj je regiji, koja je također ispražnjena, živjelo oko 40.000 ljudi, a Akarmara je bila grad nedaleko metropole Tkvarčeli. Relativno nov grad, građen sredinom sedamdesetih sada podsjeća na tisuće godina stare ruševine koje je savladala priroda, piše portal Past Remnants.
Opsada je također značila da je Akarmara "odsječena" od ostatka svijeta jer postoji samo jedna cesta koja vod ravno u Tkvarčeli. Čak 413 dana grad je bio prepušten sam sebi, a hranu su donosili Rusi i separatisti helikopterima.
Akarmara je, za razliku od Tkvarčelija, građena u brdima, sve nalikuje našem Gorskom kotaru. Velike stambene zgrade gradile su se na planinskim vrhovima koji su sravnjeni.
Nekolicina ljudi koja je preostala ljetne dane provodi tako da okolo vode turiste, i na brdu iznad napuštenog grada organiziraju partyje. Kao posjetitelj možete otići i u napušteni rudnik.
Bilo je mnogo ideja da se grad pretvori u resort koji bi bio kao "vremenska kapsula", kao da ste ušli u sovjetske sedamdesete. No za to je potreba novac, nešto što Abhazija kao nepriznata republika nema, a investitori ne stoje u redu kako bi ovdje trošili svoj novac.
"Nekada su u Sovjetskom Savezu o rudarima iz ovih krajeva pričali kao o najboljima u svome poslu, a gradovi su imali osvijetljene avenije kao Pariz", rekao je jedan stariji građanin za BBC.
Akarmara sada, piše In Russia, izgleda kao neka kulisa za američki postapokaliptični film. Na cesti su napušteni kosturi automobila, čuje se samo cvrkut ptica a stabla rastu ne samo oko zgrada, već i unutarnjih. Njihovo korijenje je mnoge zgrade učinilo nakrivljenima i jedva vidljivima.
Snimajući dronom, grad je toliko preuzelo zelenilo da ga se ne može niti vidjeti, iako njegova dramatična ljepota privlači sve više i više posjetitelja koji sa sobom moraju nositi vodu i sendviče jer nema mjesta gdje se to može kupiti.
