Emir Imamović Pirke o '10 dana u travnju': Knjiga je potvrda da je Pavelić NDH dobio na lutriji

Povijest je tog, desetog travnja – akteri naše priče to ne znaju – nalikovala na rulet. Igralo se na crveno i crno, na puno brojeva, s ulozima koji su dosezali dotad neviđene visine. Na stolu su se vrtjele sudbine država, naroda i ideologija, životi pojedinaca i njihovih obitelji, a kuglica je hirovito skakala s polja na polje..., pišu na početku epiloga knjige “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku” (24sata, travanj 2021.) Goran Gavranović i Boris Rašeta.

DOGAĐAJ Top News Promocija knjige "Uspon i pad NDH: 10 dana u travnju"

Dva dugogodišnja novinarska udarnika s nemalom bibliografijom – samo je Rašeta u proteklim godinama napisao omanju biblioteku povijesno-publicističkih naslova – znaju da je od dobrog teksta poput njihova ipak važniji dobar početak. Mogli su, drukčije rečeno, Gavranović i Rašeta umjesto u epilog, u prolog staviti rečenicu: “Povijest je tog, desetog travnja – akteri naše priče to ne znaju – nalikovala na rulet”, ali, eto, nisu jer ova knjiga od 280 stranica ima bolji, za ovu vrstu literature neuobičajen početak. Kao u kazališnoj drami ili, malo rjeđe, natječajnoj dokumentaciji za, recimo, HAVC ili HTV, poslije naslova slijede “dramatis personae”, likovi u drami, samo što su to ovog puta stvarne, povijesne ličnosti, predstavljene kratko, precizno i za čitatelja zavodljivo. 

“Slavko Kvaternik: Operetni austrougarski časnik, teatralni umirovljeni pukovnik, ustaša. Skriven na tavanu prijatelja Šenoe, smišlja proglašenje NDH ‘u ime Poglavnika’ da bi već 1942. morao u emigraciju zbog neslaganja s Pavelićem. Volio je jutarnju rakijicu i bio ponosan na maršalsku sjekiricu”, pišu Gavranović i Rašeta o čovjeku koji je, dok je Ante Pavelić isprobavao uniformu kod jednog talijanskoga krojača, objavio osnivanje države čije je kratko trajanje ostavilo itekako dugoročne posljedice. Lakše je pronaći dobru priču, posebice u našoj živahnoj prošlosti, nego način na koji se ona najbolje može ispričati. U zemlji u kojoj se na saborskom aktualnom satu najnormalnije razgovara o događajima iz Drugog svjetskog rata, revizionizam cvjeta, a o povijesti su spremni raspravljati bukvalno svi, pisanje još jedne knjige o događajima iz 1941. – ili 1945., svejedno je – podrazumijeva izlaganje riziku od kakofonije mišljenja te posljedično utapanje u niz djela čiji se sadržaj komentira bez prethodnog čitanja.

Oni koji znaju proizvoditi izuzetno čitane vijesti i novine u eri u kojoj je dostupnije više informacija nego što ima vremena za njihovo praćenje, očigledno znaju i kako uvući čitatelja u knjigu o temi o kojoj se govori često, ali uglavnom tako da emocije nadglasavaju činjenice, dok se njima, tim činjenicama, služi kao da su na švedskom stolu: što je ostrašćenost veća, to je samoposluživanje selektivnije. Povijest je, ma kako je mi doživljavali, ipak znanost i kao takva i kao ozbiljna, za razliku od mitova, slabo se prima kod narodnih masa. Opet, jedini način da se s mitom obračuna jest onaj znanstveni i hladni, što ne podrazumijeva i isto takvo pisanje – zakučasto i lišeno stila. Ono što je beogradski antropolog Ivan Čolović učinio kosovskom mitu knjigom “Smrt na Kosovu polju”, to su Gavranović i Rašeta napravili s onim o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, prema kojem, kao što to reče dr. Franjo Tuđman, “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Koristeći se različitim izvorima, od autobiografskih zapisa i svjedočanstava, preko relevantnih dokumenata, pa do dnevnih listova iz tog vremena, balansirajući, dakle, između ozbiljne građe, novinskih arhiva i gotovo trivijalnih zapisa iz crnih kronika, autori zapravo potvrđuju, uz ostalo, točnost tvrdnje zagrebačkog režisera Tomislava Fiketa da je Ante Pavelić državu dobio na lutriji – “povijest je” zbilja “tog desetog travnja nalikovala na rulet” - i to zahvaljujući dopunskom broju, te da je jedini smisao njegove nakaradne tvorevine bio da ustaše, poslije dugogodišnje opće uzaludnosti vlastitog postojanja, imaju čime vladati tamaneći redom protivnike: Židove, Srbe, komuniste, kao i vlastite prethodnike i, po potrebi, ponekog sljedbenika.Televizijske serije su društveni romani 21. stoljeća, što, naravno, ne znači da se tematski moraju ograničavati na posljednjih dvadesetak godina, sasvim suprotno: distanca, tehnologija, produkcijske mogućnosti i vrijeme koje format nudi idealni su upravo za priče o prošlosti kojima se znanost može baviti koliko god hoće, samo što ne može dobaciti koliko bi trebalo.

Tko ne razumije, neka pogleda “Babylon Berlin”, “Peaky Blinders” ili barem “Senke nad Balkanom”. Ma može, eto, i “Aleksandra od Jugoslavije”, samo nije neophodno, posebice za već kontaminirane nerazblaženim užasima poput “Duge mračne noći” ili “Generala”. Osim što su napisali vrijednu i zanimljivu knjigu, Gavranović i Rašeta su obavili posao koji bi ozbiljni producenti u ozbiljnim društvima morali itekako ozbiljno platiti. Pročitali su - kako kaže jedan od junaka iz romana “Meho” sjajnog hercegovačkog pisca Almina Kaplana - garažu knjiga, prelistali stare novine, kronološki posložili događaje od kraja ožujka do sredine travnja 1941., precizno opisali svakodnevni život i, da ponovimo, definirali likove, kako one glavne tako i itekako zanimljive sporedne, poput, recimo, Josipa Kopića, čovjeka koji je točno predvidio trenutak vlastite smrti, ili gospođe čija je sklonost i ukusu i posljedicama alkohola umalo sravnila Zagreb sa zemljom. Svega, dakle, ima na tih 280 stranica knjige “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku”: zanimljivih likova kojima se, jer su takvi, a prema definiciji Johna Forda, mora već nešto događati, izvanrednih replika – “Vidite li vi među ovim ljudima Britance?”, kaže čuvar jugoslavenskog prijestolja nakon što mu Maček predloži uvođenje britanskog tipa monarhije i poslije nabrajanja imena jugoslavenskih ministara i generala čija je pamet ograničena kao balkon - pa sve do već praktički napisanih scena poput, recimo, onih s napunjenim pištoljem kao darom za Mačeka, slučajnim upadom dvoje komunista u stan gospođe antifašističkih stavova ili Pavelićeva ogledanja u krojačkom salonu u Italiji, gdje mu probu nove odore kvari Kvaternikov proglas osmišljen na tavanu na kojem je ocvali vojskovođa čekao da povijest obavi posao za ustaše! 

Nikad nećemo znati što bi bilo da Dušan Simović nije izvršio puč, da je Vladko Maček prihvatio njemačku ponudu pa Banovinu Hrvatsku izveo iz Jugoslavije i sebe doveo na vlast, da u Beogradu nije bilo previše ratobornih i premalo svjesnih stvarnosti, da se Rim i Berlin nisu nekako nagodili o Paveliću i da, što je ipak najvažnije, drug Tito nije, prvo, digao “čeličnu guzicu” – zahvaljujući kojoj je mogao beskrajno sastančiti – pa onda i ustanak, ne dopuštajući povijesti da ga čini objektom te sudjelujući u njoj kao subjekt. Goran Gavranović i Boris Rašeta su ozbiljni ljudi i ne bave se nagađanjima. Oni su napisali knjigu o tome kako je, u kakvom ruletu i s kakvim sve akterima, nastala NDH – država koja je postojala samo četiri godine, a ostavila posljedice za cijelo stoljeće, kako kratko i krvavo prošlo, tako i ovo 21. Tekst o debitantskom romanu manje poznatog autora s prijelaza stoljeća ugledni je kritičar naslovio s: “Kad porastem, biću film”. Knjiga “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku”, ne mora više rasti, dovoljno je velika, ali društvo mora. Kad ono sazre, “Deset dana u travnju” bit će i velika TV serija.