Povijest je tog, desetog travnja – akteri naše priče to ne znaju – nalikovala na rulet. Igralo se na crveno i crno, na puno brojeva, s ulozima koji su dosezali dotad neviđene visine. Na stolu su se vrtjele sudbine država, naroda i ideologija, životi pojedinaca i njihovih obitelji, a kuglica je hirovito skakala s polja na polje..., pišu na početku epiloga knjige “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku” (24sata, travanj 2021.) Goran Gavranović i Boris Rašeta.
Dva dugogodišnja novinarska udarnika s nemalom bibliografijom – samo je Rašeta u proteklim godinama napisao omanju biblioteku povijesno-publicističkih naslova – znaju da je od dobrog teksta poput njihova ipak važniji dobar početak. Mogli su, drukčije rečeno, Gavranović i Rašeta umjesto u epilog, u prolog staviti rečenicu: “Povijest je tog, desetog travnja – akteri naše priče to ne znaju – nalikovala na rulet”, ali, eto, nisu jer ova knjiga od 280 stranica ima bolji, za ovu vrstu literature neuobičajen početak. Kao u kazališnoj drami ili, malo rjeđe, natječajnoj dokumentaciji za, recimo, HAVC ili HTV, poslije naslova slijede “dramatis personae”, likovi u drami, samo što su to ovog puta stvarne, povijesne ličnosti, predstavljene kratko, precizno i za čitatelja zavodljivo.
![| Author: Hrvatski državni arhiv](/media/img/81/09/51d03697f28f6eb079d2.jpeg)
“Slavko Kvaternik: Operetni austrougarski časnik, teatralni umirovljeni pukovnik, ustaša. Skriven na tavanu prijatelja Šenoe, smišlja proglašenje NDH ‘u ime Poglavnika’ da bi već 1942. morao u emigraciju zbog neslaganja s Pavelićem. Volio je jutarnju rakijicu i bio ponosan na maršalsku sjekiricu”, pišu Gavranović i Rašeta o čovjeku koji je, dok je Ante Pavelić isprobavao uniformu kod jednog talijanskoga krojača, objavio osnivanje države čije je kratko trajanje ostavilo itekako dugoročne posljedice. Lakše je pronaći dobru priču, posebice u našoj živahnoj prošlosti, nego način na koji se ona najbolje može ispričati. U zemlji u kojoj se na saborskom aktualnom satu najnormalnije razgovara o događajima iz Drugog svjetskog rata, revizionizam cvjeta, a o povijesti su spremni raspravljati bukvalno svi, pisanje još jedne knjige o događajima iz 1941. – ili 1945., svejedno je – podrazumijeva izlaganje riziku od kakofonije mišljenja te posljedično utapanje u niz djela čiji se sadržaj komentira bez prethodnog čitanja.
![| Author:](/media/img/e7/7b/38a2d914a98f19579e88.jpeg)
Oni koji znaju proizvoditi izuzetno čitane vijesti i novine u eri u kojoj je dostupnije više informacija nego što ima vremena za njihovo praćenje, očigledno znaju i kako uvući čitatelja u knjigu o temi o kojoj se govori često, ali uglavnom tako da emocije nadglasavaju činjenice, dok se njima, tim činjenicama, služi kao da su na švedskom stolu: što je ostrašćenost veća, to je samoposluživanje selektivnije. Povijest je, ma kako je mi doživljavali, ipak znanost i kao takva i kao ozbiljna, za razliku od mitova, slabo se prima kod narodnih masa. Opet, jedini način da se s mitom obračuna jest onaj znanstveni i hladni, što ne podrazumijeva i isto takvo pisanje – zakučasto i lišeno stila. Ono što je beogradski antropolog Ivan Čolović učinio kosovskom mitu knjigom “Smrt na Kosovu polju”, to su Gavranović i Rašeta napravili s onim o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, prema kojem, kao što to reče dr. Franjo Tuđman, “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Koristeći se različitim izvorima, od autobiografskih zapisa i svjedočanstava, preko relevantnih dokumenata, pa do dnevnih listova iz tog vremena, balansirajući, dakle, između ozbiljne građe, novinskih arhiva i gotovo trivijalnih zapisa iz crnih kronika, autori zapravo potvrđuju, uz ostalo, točnost tvrdnje zagrebačkog režisera Tomislava Fiketa da je Ante Pavelić državu dobio na lutriji – “povijest je” zbilja “tog desetog travnja nalikovala na rulet” - i to zahvaljujući dopunskom broju, te da je jedini smisao njegove nakaradne tvorevine bio da ustaše, poslije dugogodišnje opće uzaludnosti vlastitog postojanja, imaju čime vladati tamaneći redom protivnike: Židove, Srbe, komuniste, kao i vlastite prethodnike i, po potrebi, ponekog sljedbenika.Televizijske serije su društveni romani 21. stoljeća, što, naravno, ne znači da se tematski moraju ograničavati na posljednjih dvadesetak godina, sasvim suprotno: distanca, tehnologija, produkcijske mogućnosti i vrijeme koje format nudi idealni su upravo za priče o prošlosti kojima se znanost može baviti koliko god hoće, samo što ne može dobaciti koliko bi trebalo.
![| Author: Hrvatski državni arhiv](/media/img/ef/0b/05137a7696a551721d1f.jpeg)
Tko ne razumije, neka pogleda “Babylon Berlin”, “Peaky Blinders” ili barem “Senke nad Balkanom”. Ma može, eto, i “Aleksandra od Jugoslavije”, samo nije neophodno, posebice za već kontaminirane nerazblaženim užasima poput “Duge mračne noći” ili “Generala”. Osim što su napisali vrijednu i zanimljivu knjigu, Gavranović i Rašeta su obavili posao koji bi ozbiljni producenti u ozbiljnim društvima morali itekako ozbiljno platiti. Pročitali su - kako kaže jedan od junaka iz romana “Meho” sjajnog hercegovačkog pisca Almina Kaplana - garažu knjiga, prelistali stare novine, kronološki posložili događaje od kraja ožujka do sredine travnja 1941., precizno opisali svakodnevni život i, da ponovimo, definirali likove, kako one glavne tako i itekako zanimljive sporedne, poput, recimo, Josipa Kopića, čovjeka koji je točno predvidio trenutak vlastite smrti, ili gospođe čija je sklonost i ukusu i posljedicama alkohola umalo sravnila Zagreb sa zemljom. Svega, dakle, ima na tih 280 stranica knjige “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku”: zanimljivih likova kojima se, jer su takvi, a prema definiciji Johna Forda, mora već nešto događati, izvanrednih replika – “Vidite li vi među ovim ljudima Britance?”, kaže čuvar jugoslavenskog prijestolja nakon što mu Maček predloži uvođenje britanskog tipa monarhije i poslije nabrajanja imena jugoslavenskih ministara i generala čija je pamet ograničena kao balkon - pa sve do već praktički napisanih scena poput, recimo, onih s napunjenim pištoljem kao darom za Mačeka, slučajnim upadom dvoje komunista u stan gospođe antifašističkih stavova ili Pavelićeva ogledanja u krojačkom salonu u Italiji, gdje mu probu nove odore kvari Kvaternikov proglas osmišljen na tavanu na kojem je ocvali vojskovođa čekao da povijest obavi posao za ustaše!
![| Author: Hrvatski državni arhiv](/media/img/f3/0a/ba066531f902c3d78ae4.jpeg)
Nikad nećemo znati što bi bilo da Dušan Simović nije izvršio puč, da je Vladko Maček prihvatio njemačku ponudu pa Banovinu Hrvatsku izveo iz Jugoslavije i sebe doveo na vlast, da u Beogradu nije bilo previše ratobornih i premalo svjesnih stvarnosti, da se Rim i Berlin nisu nekako nagodili o Paveliću i da, što je ipak najvažnije, drug Tito nije, prvo, digao “čeličnu guzicu” – zahvaljujući kojoj je mogao beskrajno sastančiti – pa onda i ustanak, ne dopuštajući povijesti da ga čini objektom te sudjelujući u njoj kao subjekt. Goran Gavranović i Boris Rašeta su ozbiljni ljudi i ne bave se nagađanjima. Oni su napisali knjigu o tome kako je, u kakvom ruletu i s kakvim sve akterima, nastala NDH – država koja je postojala samo četiri godine, a ostavila posljedice za cijelo stoljeće, kako kratko i krvavo prošlo, tako i ovo 21. Tekst o debitantskom romanu manje poznatog autora s prijelaza stoljeća ugledni je kritičar naslovio s: “Kad porastem, biću film”. Knjiga “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku”, ne mora više rasti, dovoljno je velika, ali društvo mora. Kad ono sazre, “Deset dana u travnju” bit će i velika TV serija.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Uopće ne vidim razloga pridavati toliku važnost tim izdajicama i zločincima. To treba ignorirati. Zauvijek.
banda izdajnicka