Izlet na bazen trebao je biti jednostavan pokušaj da se djeci koja ondje inače rijetko dolaze omogući nekoliko bezbrižnih sati u vodi. Umjesto toga, plan jednog berlinskog kazališta pretvorio se u političku aferu, izazvao žestoke reakcije desnice, rasističke poruke i prijetnje organizatorima, a događaj je na kraju otkazan.
Kako piše Guardian, berlinsko kazalište Volksbühne planiralo je početkom kolovoza organizirati poslijepodne na otvorenom bazenu namijenjeno tamnoputoj djeci i njihovim obiteljima. Cilj nije bio trajno zatvaranje javnog prostora za druge posjetitelje, nego stvaranje okruženja u kojem bi se djeca i roditelji koji se zbog različitih prepreka ne osjećaju ugodno na bazenima mogli opustiti i lakše uključiti u plivanje. Slične termine za određene skupine organizatori su ranije održavali bez većih kontroverzi.
No ovaj put reakcija je bila potpuno drukčija.
Lokalna političarka demokršćanskog CDU-a Aileen Weibeler javno se zapitala zašto su u Berlinu, koji se predstavlja kao otvoren, raznolik i slobodan grad, uopće potrebni takozvani sigurni prostori. Još oštrija bila je supredsjednica krajnje desne Alternative za Njemačku (AfD) Alice Weidel, koja je događaj usporedila s "apartheidom" i tvrdila da bi bijelim građanima u tom razdoblju bio uskraćen pristup bazenu.
Samo ovoga ljeta pozornost je izazvao slučaj u Halleu na istoku Njemačke, gdje je kupalište na otvorenom odbijalo pustiti posjetitelje koji nisu govorili njemački. U Nizozemskoj je tamošnji Institut za ljudska prava nedavno presudio protiv bazena čiji su zaposlenici tamnoputo dijete izdvojili i zatražili provjeru identiteta.
Sličnih primjera bilo je i drugdje u Europi. Švicarski Bremgarten 2013. godine pokušao je ograničiti pristup bazenima tražiteljima azila. Pripadnici romske zajednice u Bugarskoj godinama upozoravaju na diskriminaciju na javnim kupalištima, dok je jedan bazen u Rumunjskoj 2022. kažnjen s nešto više od 2000 eura nakon što romskoj djeci nije dopuštao ulazak.
Bazeni kao ogledalo društva
Povjesničar Jeff Wiltse, autor knjige Contested Waters: A Social History of Swimming Pools in America, smatra da bazeni imaju posebno mjesto u takvim sukobima upravo zato što su izrazito intimni javni prostori. Ljudi su ondje oskudno odjeveni, fizički blizu jedni drugima i provode vrijeme zajedno na relativno malom prostoru. Upravo zato, tvrdi, bazeni često pojačavaju društvene strahove i predrasude koji već postoje izvan njihovih ograda.
Povijest Sjedinjenih Država daje posebno drastične primjere. Tijekom velikog dijela 20. stoljeća javni bazeni bili su rasno segregirani. Jedna od najpoznatijih fotografija iz vremena borbe za građanska prava nastala je 1964. godine na Floridi, kada je vlasnik motela James Brock ulio kiselinu u bazen nakon što su u njega, u znak prosvjeda protiv segregacije, zajedno ušli crni i bijeli aktivisti.
Kada je krajem četrdesetih i tijekom pedesetih godina počelo postupno ukidanje rasnih zabrana na javnim bazenima, broj privatnih bazena naglo je rastao, posebno u bogatijim, gotovo potpuno bjelačkim predgrađima. Formalna segregacija počela je nestajati, ali se društveno razdvajanje dijelom samo preselilo na drugo mjesto.
Posljedice takve povijesti vidljive su i danas, a više nisu samo pitanje osjećaja pripadnosti ili diskriminacije. Riječ je i o sigurnosti.
U SAD-u je stopa smrtnog stradavanja od utapanja među crnom i afroameričkom djecom otprilike tri puta viša nego među bijelom djecom. U Engleskoj su djeca iz crnih, azijskih i drugih manjinskih zajednica oko 3,5 puta izloženija riziku od utapanja nego njihovi bijeli vršnjaci. Podaci Sport Englanda pritom pokazuju da čak 95 posto crnih odraslih osoba i oko 80 posto crne djece uopće ne pliva.
Zašto posebni termini?
Upravo zbog takvih razlika u Velikoj Britaniji je 2022. pokrenut program Unity Swimming, koji organizira redovite tečajeve prvenstveno za crne i azijske zajednice.
Njegova osnivačica Katrice Rodrigues često se susreće s istim prigovorom koji je pratio i berlinsku inicijativu: kako nešto može biti inkluzivno ako je namijenjeno samo određenoj skupini?
Odgovor organizatora jest da takvi programi nisu zamišljeni kao trajno odvajanje ljudi, nego kao prijelazni prostor u kojem oni koji se inače ne bi usudili doći na bazen mogu naučiti plivati i steći sigurnost. Cilj je, tvrde, dugoročno povećati broj ljudi koji koriste zajedničke bazene, a ne stvoriti paralelne sustave.
Rodrigues upozorava i na još uvijek prisutne stereotipe prema kojima crni ljudi navodno "ne mogu plutati" ili prirodno slabije plivaju. Takve tvrdnje nemaju znanstvenu osnovu, ali, prema njezinu iskustvu, ponekad ih prihvaćaju čak i ljudi koji profesionalno podučavaju plivanje.
Guardian ističe da cijela rasprava dobiva dodatnu težinu u vrijeme sve toplijih ljeta. Što više ljudi osvježenje traži u rijekama, jezerima, moru i bazenima, to sposobnost plivanja i osnovno poznavanje sigurnosti na vodi postaju važniji. U tom smislu pitanje pristupa bazenima prestaje biti samo kulturna ili politička tema – može postati i pitanje života i smrti.
Berlinski slučaj zato pokazuje koliko se brzo naizgled obična inicijativa može pretvoriti u dio mnogo šire kulturne i političke bitke. Organizatori su željeli dovesti više djece do vode. Protivnici su u tome vidjeli diskriminaciju većine. A rasističke poruke i prijetnje na kraju su bile dovoljne da događaj uopće ne bude održan.
Iza prepirke o nekoliko sati na jednom berlinskom bazenu tako ostaje mnogo veće pitanje: kako ukloniti stvarne nejednakosti, a da pokušaj njihova rješavanja ne izazove novu podjelu. Povijest bazena pokazuje da se taj problem ne pojavljuje prvi put – i da se, desetljećima nakon ukidanja službene segregacije, još nije potpuno izgubio.
