Više od 13 tisuća djece ostalo je bez roditeljske skrbi zbog rata u Ukrajini uključujući i zato što su im roditelji bili zarobljeni ili na okupiranom teritoriju, a gotovo 1800 ih je postalo siročad. Tuga prirodno otežava suočavanje s traumatičnim događajima. Rat utječe i na način na koji se djeca obrazuju: 700 tisuća djece ne ide u školu, već pokušava učiti na daljinu, piše nezavisni portal Meduza. Stalne sirene za zračnu uzbunu i nestanci struje također ometaju normalno učenje.
Raskidaju se bivše društvene veze: gotovo sedam milijuna ljudi napustilo je Ukrajinu - uglavnom žene i djeca - a gotovo četiri milijuna se preselilo unutar zemlje. Štoviše, njihovi novi domovi često se pokažu puno lošijim od prethodnih. Prema UNICEF-u, 1,7 milijuna djece u Ukrajini trenutno nema pristup čistoj vodi. Gubitak doma i poznatog okruženja također je veliki gubitak za djecu i udarac njihovom mentalnom zdravlju., piše nezavisni portal Meduza. Glasnogovornik UNICEF-a James Elder izjavio je da su samo u prve dvije godine rata djeca u prvim crtama bojišnice u Ukrajini provela između tri i pet tisuća sati, odnosno četiri do sedam mjeseci, u podrumima i skloništima. Stalna prijetnja njihovim životima dovodi do razvoja složenog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a), koji je često teže liječiti od običnog PTSP-a, koji je potaknut jednim događajem, a ne nizom događaja.
Ukupno je od 24. veljače gotovo 700 djece umrlo kao posljedica ruske agresije u Ukrajini i još oko 1800 ljudi je ozlijeđeno . Šteta po mentalno zdravlje je puno veća. I nije riječ samo o okrutnosti kojoj su djeca svjedočila: suprotno stereotipima o „fleksibilnoj psihi“, takva iskustva mogu dovesti do bolesti i mentalnih poremećaja, uključujući ovisnosti . Novinari Meduze razgovarali su s Elinom Bitjuk, psihologinjom u zakladi Children New Generation , o njezinom iskustvu komunikacije s djecom žrtvama. Na pitanje kako definirati traumu koja se može dogoditi kod djeteta koje je preživjelo rat, psihologinja kaže:
- Nemoguće je naći univerzalnu definiciji, svako dijete drukčioje reagira suočeno s ratnim strahotama. Za neke su to strahovi, depresija, deprivacija to jest unutarnja izolacija od svega, neprijateljstvo. Ponekad djeca ne žele komunicirati i povlače se u sebe. Ili nastupi stupor ako je dijete vidjelo neki šokantan događaj – vrlo ga je teško izvesti iz tog stanja. Drugi postaju agresivni. Uostalom, što je agresija? Skriveni strah. Neka djeca mogu izgubiti govor, druga mogu imati bijesne napade, napade panike i izljeve bijesa - kaže psihologinja i dodaje:
- Psiha svake osobe reagira drugačije, i dobro je ako osoba ima unutarnje rezerve i dobru okolinu, zahvaljujući kojoj se može nositi sa svime time. Djeca koja su, usput rečeno, izgubila svoje domove dobro se snalaze u skloništima; Ovdje imaju međuljudsku komunikaciju, a to djeci puno znači: igraju se i prelaze [s problema na igru]. I ima djece koja se bude noću jer su vidjela neki strašan događaj i to im se urezalo u pamćenje. Tad se dijete budi u strahu jer ima opsesivna sjećanja, poput odraslih ratnih veterana. I ta opsesivna sjećanja samo dolaze jedno za drugim, nemoguće ih je potisnuti snagom volje.
Brojke djece s problemima su užasavajuće, kaže psihologinja.
- Ako je dijete sjedilo u skloništu pod bombama, sjećanje na te događaje može proganjati čovjeka do kraja života.
