Ako u današnjoj Hrvatskoj išta ima dašak religijskog, onda je to definitivno Hajduk

Dinamo je u najvećem hrvatskom derbiju na Veliku subotu odnio s Poljuda sva tri boda. No ono najzanimljivije zbilo se u najavi utakmice kad je navodno mnoge vjernike razljutilo to što se derbi igrao na dan kad vjernici obilaze Kristov grob i mole u tišini te navečer sudjeluju u vazmenom bdjenju. Nekolicina svećenika se, doduše, neuspješno pobunila protiv toga na društvenim mrežama: “Vjerujemo li mi u Isusa Krista ili u Hajduk?”. Pobožni mladi svećenici su mišljenja da “pravim kršćanima nije mjesto na Poljudu na Veliku subotu”. Uz sve to, nisu izostale ni one klasične floskule o Hrvatskoj kao “većinski katoličkoj zemlji”, “Sotoni koji misli da je pobijedio” te “bojkotu”. Više bi profitirali i mladi svećenici i cijelo društvo da su javno pozvali sve navijače koji se smatraju vjernicima da se na Veliku subotu suzdrže od vrijeđanja, nasilja i ostalih infantilno-destruktivnih manifestacija tzv. ljubavi prema omiljenom klubu. Je li odlazak u crkvu zakonski obavezan? Nije. Je li odlazak na derbi zakonski obavezan? Nije. Lijepo je imati mogućnost izbora, kao i opciju jednostavno ostati kod kuće ili baviti se nečim drugim. Ako samo na trenutak zanemarimo to da ni Hajduk ni navijači nisu određivali datum utakmice na Veliku subotu, kako je došlo do toga da je utakmica bezdušnog Hajduka privlačnija ljudima od odlaska u crkvu?

Ivo Čagalj/PIXSELL

Teza po kojoj jedno društvo ne može biti istodobno i religiozno i sekularno može biti uvod u nešto mučno i opasno. Ako uzmemo u obzir da u Hrvatskoj skoro da ni ne postoji sfera društvenog života u kojoj se Crkva nije pokušala usidriti, počevši od obrazovnog sustava, patrijarhalnog stava o ženama i težnje da ih se pretvori u reproduktivne automate za stvaranje malih velikih Hrvata, pa sve do lobiranja kad je riječ o donošenju najvažnijih političkih odluka, onda su spomenuti apeli i jadikovke i više nego smiješni. Prvaci “Crkve u Hrvata” pod izlikom nekakve zaštite religijskih osjećaja ionako tankoćutnih Hrvata (i katolika) redovito iskorištavaju situaciju kako bi upozorili na navodnu “bezbožnost” naših ljudi. Nisam siguran jesu li uopće svjesni da svojim pokušajem sakralizacije društva, medija i cijelog javnog prostora zapravo štete samoj Crkvi i pretvaraju je u karikaturu onoga što bi ona trebala biti. Upravo bi im sekularizacija i sekularno (i religijski neutralno) društvo omogućilo čupanje iz kandži politike, nacionalizma i sve prisutnijeg fundamentalizma.

Jedna autentična religijska institucija uvijek će imati moralni autoritet, ali inzistiranjem na društvenoj dominaciji automatski gubi na autentičnosti. Ako nam nije jasno zašto je potrebno inzistirati na sekularnoj državi, dovoljno je zamisliti život u nekoj drugoj državi, u kojoj dominantna religija nije ona “naša”. Običan narod pod pojmom “sekularan” nerijetko podrazumijeva antireligijsko raspoloženje države i društva. Potrebno je zbog toga razlikovati sekularizaciju od sekularizma, kao ideološke struje koja teži oslobađanju društva od bilo kakva utjecaja religija te se ponekad udružuje s oblicima državnog ateizma. Sekularizacija nije nikakav bauk nego jedna vrsta plodne i kritičke suradnje Crkve i politike. Ona pomaže religiji (u našem slučaju kršćanstvu) transformirati se u ono što ona jest i što zapravo treba biti. Glavna uloga Katoličke crkve u svijetu je ozbiljno shvatiti ljudsku čežnju i potragu čovjeka za životnim smislom i Bogom. Preduvjet ovome je ono fundamentalno “da” sekularnom društvu i povjerenju u Božje djelovanje, čak i onda kad ono na prvi pogled nije jasno vidljivo. Suprotno uvriježenome mišljenju, sekularizacija, dakle, ne uništava kršćanstvo nego ga samo pročišćava od onih koji ga glume, te im istodobno daje mogućnost da se bez ikakvih posljedica slobodno izjasne što su i tko su.

Ivo Čagalj/PIXSELL

Uostalom, ako u današnjoj Hrvatskoj išta ima dašak religijskog, onda je to definitivno Hajduk. Svi potrebni (religijski) elementi su tu. I to nije sve… Ovdje čak imamo i izraženu duhovnu dimenziju koju su simpatizeri i navijači ovog uspavanog dalmatinskog diva već devetnaest godina prisiljeni proživljavati. Jer Hajduk je doista utjelovljena korizma, odnosno vrijeme 19-godišnjeg posta, odricanja i konstantnog preispitivanja, s tim da ovdje, na veliku žalost svih njegovih navijača, Uskrsa nema ni na vidiku. U ovoj metafizičkoj storiji ulogu Isusa preuzeo bi sam Hajduk kao simbol i ideja jednog pravednijeg nogometnog svijeta, navijači bi bili njegov križ, a Lukša Jakobušić (ne)sretni Šimun Cirenac, koji daje sve od sebe da ovom dalmatinskom Isusu olakša očito neizbježne muke. U ovom hajdučko-biblijskom scenariju Hajdukove bi legende bile “farizeji i pismoznanci” koji vape za razapinjanjem, i to bez mogućnosti uskrsnuća. No unatoč nedostatku jasne ideje na samom terenu, većina hajdučkog plebsa ipak ne gubi nadu da će i ovakav Hajduk jednog dana doživjeti svoj Uskrs.