Nove satelitske slike koje je prikupio The War Zone pokazuju da desetine ljudi traže zaklon u ruskoj zračnoj bazi Hmeimim od borbi između nove sirijske vlade i snaga lojalnih svrgnutom vođi Bašaru al-Asadu. Pripadnici alavitske manjine počeli su hrliti u rusko uporište na sirijskoj obali Sredozemnog mora nakon što su sirijske sigurnosne snage navodno pogubile stotine ljudi.
Slike koje je prikupio Maxar u ponedjeljak pokazuju gomile ljudi i vozila okupljenih u bazi u blizini Latakije nakon nekih od najgorih borbi u Siriji otkako je Al Hayat Tahrir al-Sham (HTS) srušio Asadov režim u prosincu i postavio islamističku prijelaznu vladu. U bitkama su se uglavnom sukobile sukobile sunitske snage HTS-a protiv šiitskih alavita, sekte kojoj pripada Asad.
Jedan krupni plan prikazuje stotine vozila na cesti koja vodi do malog komercijalnog terminala u zračnoj luci. Drugi prikazuje gomilu ljudi s ceradama i privremenim skloništima na asfaltu zaštićenu formacijom oklopnih vozila i kamiona parkiranih zajedno kako bi tvorili zaštitni perimetar.
U blizini i preko dvije piste, 14 vojnih šatora i ljudi se vide smješteni pored transportnog zrakoplova Il-76. Ovo je isto područje gdje je sirijski Il-76 bio parkiran otkako je Asad pobjegao u bazu u prosincu.
Mnoge ruske snage povučene su iz Hmeimima i pomorske baze u Tartusu nakon pada Asadove vlade. Međutim, njihova budućnost ostaje neizvjesna. Rusija cijeni pristup ovim dvjema bazama, a nedavna izvješća pokazuju da Moskva još uvijek pokušava postići dogovor kako bi osigurala kontinuirani pristup.
Tamošnji pripadnici alevitske manjine strahuju da će biti kažnjeni ili proganjani zbog dugogodišnjih veza njihove zajednice s obitelji Asad koja je brutalno vladala Sirijom 54 godine. Procjene sugeriraju da su aleviti, prije nego što je 2011. počeo građanski rat, činili između deset i trinaest posto ukupne populacije Sirije. Kad se o njima govori, najčešće se navodi da je to vjerska sekta i da su otpadnici od šijitskog islama. Ali, pozadina je daleko složenija, objavio je svojedobno Express.
Alevistički islam pojavio se u devetom stoljeću u sjeveroistočnoj Siriji i prema stručnjacima za religije to je u to vrijeme bila bogata mješavina različitih sustava vjerovanja. Sekta je poznata kao tajnovita, ali oni koji su je uspjeli proučiti kažu da aleviti na drugačiji način interpretiraju nekoliko stupova islama, one koje ortodoksni muslimani smatraju temeljnim. U to spada redovno pozivanje na javnu molitvu i fizičko hodočašće u Meku. Aleviti se više vole moliti privatno i kod kuće, vjeruju da hodočašće može biti i simbolično, ne misle da je potrebno da žene nose marame, koriste vino u svojim ritualima, a u svoj sustav vjerovanja uključuju i više obožavanja prirode, recimo sunca, mjeseca i zvijezda.
Alaviti imaju sličnosti sa šijitskim muslimanima - vjeruju, na primjer, u božansku prirodu Ali ibn Abu Taliba, rođaka i zeta proroka Muhameda, kalifa iz sedmog stoljeća koji se smatra prvim vođom šijitskog islama. Međutim, zbog te mješavine vjerovanja, aleviti su redovito optuživani za krivovjerje i diskriminirani od svih – od kršćanskih križara, do turskih Osmanlija. Emancipacija kroz kolonijalizam To se početkom 20. stoljeća promijenilo, tijekom francuskog kolonijalnog razdoblja u Siriji. Kao dio svoje politike „zavadi, pa vladaj“, Francuzi su odvojili lokalne alevite i druze od muslimanske većine i 1922. godine uspostavili pravno autonomnu državu za alevite. I dok se sunitska već́ina u zemlji opirala regrutaciji u oružane snage koje su bile pod kontrolom Francuske, aleviti – koji su po prvi put bili dio države koja ih nije proganjala zbog njihovih uvjerenja – nisu imali takve strahove.
Do 1946. godine, nakon što se Francuska povukla, a Sirija postala neovisna nacija, „alaviti su stekli političku prisutnost“, navode istraživači američkog trusta mozgova Institut za vanjsku politiku. "Do 1955. oko 65 posto dočasnika bili su alaviti.“ Nakon proglašenja sirijske nezavisnosti, alaviti su nastavili uspinjati se u vojnim redovima, a 1963. godine, kada je pet časnika izvelo državni udar – jedan od nekoliko tijekom burnog postkolonijalnog razdoblja u Siriji – trojica od njih bili su alaviti. Jedan se zvao Hafez Asad i preuzeo je vlast 1971.
"Hafez se pojavio kao jedini predstavnik svoje sekte, kao prvak novog alavitskog identiteta“, navodi u autorskom tekstu iz 2021. za New Lines Magazine alevitski autor Adnan Younes. „To je u dramatičnoj suprotnosti s prethodnim alavitskim identitetom, neprozirnim, neposlušnim i uvijek pogrešno shvaćenim“, objašnjava Younes.
"Alaviti su sada morali […] podržati ’osnivača moderne Sirije’ [...] i zaslužiti njegovo povjerenje.“ Hafez Asad se, radi vlastite zaštite, okružio lojalnim alavitima. A oni pripadnici manjine koji nisu bili lojalni, recimo komunisti, zatvarani su.
