Pred događajima koji ovih dana pune naslovne stranice, mnogi koji su na naš svijet navikli gledati hladnoratovskim očima, mogu osjećati frustraciju, zapanjenost i zbunjenost.
Hladni rat je, sada to znamo, predstavljao svijet stabilnosti, mira i prosperiteta. Unatoč burnim promjenama, naš moralni svijet je bio neuzdrman.
Imali smo dobre i loše dečke, Istok i Zapad, Amerika je predvodila, Rusija kočila, a Europa je, podijeljena i svedena na političkog patuljka, skidala sa sebe teret prošlosti, koračajući k postideološkom eshatonu i liberalnom univerzalističkom snu o Vječnom miru.
Veliki hegelovski filozof i tumač toga svijeta, Alexandre Kojeve, napustio je svoju filozofsku katedru i zaposlio se kao službenik Europske zajednice za ugljen i čelik, buduće Europske unije.
Izgledalo je da je u Europi povijest završila svoj posao. Kada je američki predsjednik Ronald Reagan trijumfalno zatražio od svog sovjetskog kolege, Mihaila Gorbačova, da sruši Berlinski zid, i kada je taj zid pao, Kojeveovom učeniku, američkom neokonzervativcu Francisu Fukuyami, ostalo je samo još da potvrdi zaključke svoga učitelja o “kraju povijesti“.
Reagan se činio kao ovodobni Napoleon, koji je svijetom proširio blagovijest o porazu komunističkog carstva zla i emfatično potvrdio univerzalnu istinu svijeta liberalnog kapitalizma. Europa se mogla ujediniti u svom postideološkom snu o Vječnom miru.
I svi smo povjerovali u taj san o pacifističkom potencijalu ujedinjene Europe, zaboravljajući pritom da je hladnoratovska, politički inferiorna i razoružana Europa bila geopolitički zaključak koji je čovječanstvo izvuklo iz iskustva dva svjetska rata – a to je da mir u Europi može osiguravati samo podijeljena, politički inferiorna i razoružana Njemačka.
Hladnoratovska blokovska podjela bila je samo ideološka šifra geopolitički podijeljene, slabe i razoružane Njemačke. Sada su, pod geslom europskog ujedinjenja, ti zaključci bili poništeni, a umjesto evolucije k posthladnoratovskom svijetu, dobili smo involuciju k geopolitički otvorenom predhladnoratovskom svijetu.
Ispod univerzalnog sna o ujedinjenoj Europi svoje ružno lice je počela pokazivati neman koja je predstavljala noćnu moru europskog građanskog rata. Kraj hladnog rata bila je demontaža svijeta hladnoratovske stabilnosti u Europi, njena regresija na uvjete prije hladnog rata.
Umjesto posthistorijskog europskog eshatona, dobili smo Europsku uniju pod liderstvom ujedinjene Njemačke, koja je sama po sebi uvijek predstavljala izvor geopolitičke neravnoteže u Europi.
I tu ideologija nije važna. Ujedinjena Njemačka je geopolitička disonanca koja remeti europski balans moći. Europski građanski rat u povijesti je uvijek počinjao okretanjem ojačane Njemačke Rusiji.
Današnja Njemačka, s konsolidiranim europskim tržištem i snažnim vezama s Rusijom kao izvorom sirovina, nije samo ekonomski postav koji od Njemačke pravi supersilu nego geopolitički potres koji alarmira druge geopolitičke igrače, naročito s one strane Kanala i Atlantika.
Krajnju točku ove involucije k stvaranju uvjeta novog europskoga građanskog rata predstavlja politička agenda američkog predsjednika Baracka Obame, koji je na svjetsku scenu stupio s idejom da postane demokratski anti-Reagan, njegova obratna slika.
Obama je, iako je htio biti njegovim antipodom, u biti taj koji je povjerovao u reaganovski univerzalistički mit o kraju povijesti. On je samo povukao dosljedan zaključak iz tog mita i htio otkloniti, kako je vjerovao, zaostale atavizme.
Na početku svog mandata je definirao ciljeve svoje vanjske politike u dvije glavne točke - resetiranje odnosa s Rusijom i potpisivanje nuklearnog sporazuma s Iranom.
Dakle, poništiti naslijeđe Reaganove hladnoratovske politike, završiti hladni rat. Pritom je naišao na otpor liberalnih jastrebova u vlastitoj administraciji, koje je tek sredinom svog drugog mandata uspio pacificirati.
Međutim, opstrukcija je dala svoje rezultate - državni udar u Ukrajini je obnovio sukob s Rusijom, dok je arapsko proljeće, preko Muslimanskog bratstva, podiglo svijet sunitskih muslimana na noge, kako bi se spriječila ekspanzija Irana prema Sredozemlju.
Tek dogovorom u Minsku i ulaskom Rusa u rat u Siriji, kao i potpisivanjem sporazuma s Iranom, Obama je uspio konsolidirati svoje pozicije i zaokružiti svoju strategiju okončanja hladnog rata. Ali daleko od toga da je time nastupio Vječni mir.
Dapače, čitava stvar je vraćena na svoje izvorište - u Europu, točnije, k Njemačkoj, čije je nedavno okretanje Rusiji narušilo geopolitičku ravnotežu.
U nedostatku suradnje indolentnog predsjednika Obame, koji želi živjeti u svom imaginarnom svijetu “kraja povijesti“, britanski premijer Cameron, uz asistenciju liberalnih jastrebova i neokonzervativaca, preuzeo je inicijativu ka spašavanju Europe iz kandži ovog novog savezništva.
Migrantski val koji je zapljusnuo obale Europe cilja Njemačku, preciznije, kancelarku Merkel, čija se popularnost i neprijeporna vladavina Europom, pod teretom tog vala, počela ozbiljno urušavati. Kao što je velika izbjeglička kriza, pojava apatrida i kriza koncepta suvereniteta nacionalnih država najavljivala početak Drugog svjetskog rata, tako i ova migrantska kriza, koja ozbiljno prijeti narušiti koncept postnacionalne europske konstelacije, označava početak novog europskog građanskog rata.
Samo što se taj rat sada događa kroz soft power i demografski pritisak na europske nacionalne države, a ne oružjem. Kao i u Drugom svjetskom ratu, i sada Britanija traži svoje saveznike na dominantno pronjemačkom kontinentu, i nalazi ih, kao i tada, prije svega na Balkanu – u Grčkoj i Hrvatskoj.
Naime, ako gledamo “balkansku rutu“ migrantskog vala, shvatit ćemo da su Grčka i Hrvatska ključne točke ovog britanskog kontraudara prema Njemačkoj.
Dok Aleksis Cipras ništa ne radi da bi zaštitio granice Schengena i dok Zoran Milanović pravi koridor s Balkana prema Njemačkoj, migrantski val će neometano teći i ugrožavati pozicije gvozdene kancelarke.
Njemačka pak strana koristi migrantski val kako bi ga zaustavila u Hrvatskoj i srušila probritansku Milanovićevu vladu.
Samo iz ove geopolitičke konstelacije možemo razumjeti neprijateljsko postavljanje hrvatskih susjeda prema politici vlade Zorana Milanovića, ali i opozicije, predvođene HDZom, tradicionalno pod njemačkim utjecajem.
Tome služi stezanje obruča oko Hrvatske u namjeri da se napravi migrantski Camp Croatia. Ali dok god mi ne gradimo zid, propuštamo migrante i radimo pritisak na schengenske granice, Njemačka i tzv. uža jezgra EU neće moći zatvoriti svoje granice.
U posljednje je vrijeme dosta nesporazuma proizvela inicijativa tzv. uspravnice, koju je lansirala predsjednica Grabar-Kitarović.
Ona se tumači kao angloamerički “klin“ između Njemačke i Rusije, kao neka vrst nove Male Antante. Aludira se na predsjedničine navodne veze u NATO-u, njezine kontakte s Pentagonom, itd.
Međutim, ako gledamo njezino pozicioniranje u aktualnoj migrantskoj krizi, jasno je da njezina ideja nema nikakve veze s angloameričkom agendom u Europi.
Novi Sjeverni tok i blokada ukrajinskog plinovoda je ideju takvog “klina“ učinila izlišnom. Uspravnica sada još samo može značiti obnovu ideje Mitteleurope kao sigurnosnog prstena oko Njemačke, dakle, jednu posve njemačku ideju.
Jedini anglosaksonski “klin“ obnovljenom njemačko-ruskom savezništvu u Europi jest onaj koji se proteže od obala Jonije, preko Balkana, do Srednje Europe.
U tom klinu Hrvatska stoji na prvoj crti bojišnice demontaže njemačke dominacije u Europskoj uniji i njezinu restrukturiranju u savez suverenih europskih nacionalnih država, pod angloameričkim geopolitičkim kišobranom.
