Nisam znao da ću tu stanovati, ali sam dao sve od sebe da svaki taj stan bude osmišljen tako da se u njemu ugodno i kvalitetno živi. Jako mi je bilo stalo do te kvalitete života. Stan je parceliran na male prostorije, ima ih sedam, u onoj predzadnjoj ja stalno nešto crtam i pišem, a do mene Stela svoje stvari radi, ona prevodi. Krasno se živi u ovom stanu, priča nam arhitekt i akademski slikar Vinko Uhlik dok nam pokazuje stan u kojem živi sa suprugom Stelom u zgradi u zagrebačkom Središću, jednoj od mnogih na kojima je radio kao arhitekt.
Na akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1957. godine, a na Arhitektonskom fakultetu 1965. godine. Skromno kaže kako u sebi ne osjeća ništa umjetničko, ali da je u radu uvijek bio uporan.
- Nisam nikako povezivao arhitekturu i slikarstvo, ne da se nisu trpjeli, to su dvije moje pruge... Slikao sam puno prije arhitekture. Izražavao sam se tako da se igram, sa stilovima, tehnikama... Sa svakom slikom sam se trudio da ona ima neki svoj stil, tako sam i arhitekturi pristupao. Zato sam posebno volio projekte koji su uključivali škole i sadržaj za djecu jer sam se tu najviše mogao igrati. Bio sam lud i za pejzažem, toliko mi se dopao da sam jako pazio svaku liniju i tu sam počeo crtati. Zapravo su me ti arhitektonski projekti naučili crtati - govori Uhlik.
I dok mu je kao slikaru vječita inspiracija bila more, na koje se pruža pogled s njegovih akvarela, za oblikovanje naselja u Novom Zagrebu inspirirala ga je rijeka Sava.
- Preko Save, kad smo došli graditi, bila je neopisiva ljepota. Ta vegetacija, to je sve bilo kao prašuma. Malo od toga smo uspjeli spasiti, i to je ovaj parkić između nas i Zapruđa, on ima neko sjećanje na to, ali ljepotu ni približno. Dopustilo se uništavanje Save jer ona nije ovo što teče kao kanal i koja je negdje 50 posto natkrivena, to je bila jedna predivna brza prava planinska rijeka, još takva je dolazila malo iz Slovenije. Tad je bila tako prekasno divlja da se to ne može opisati - prisjeća se Uhlik.
Opčinjen tom vegetacijom nastojao je da je se što više sačuva i uklopi u arhitekturu. S prozora nam pokazuje tri stara hrasta koja su u parku jedina ostala sačuvana iz tih godina. Jedno od dražih uspomena na Savu bilo mu je i prijateljstvo za skelarom koji ga je svakodnevno prebacivao preko dok nije bilo mostova.
- Ja sam stanovao s mamom i sestrom na Lašćini. Skela me prevozila na drugu obalu Save i ja sam se toliko sprijateljio sa skelarom da smo si jedan drugome donosili hranu. Rekao mi je jednom: 'Vidim da si se i ti već zaljubio' misleći na tu prekrasnu prirodu koja nas je okruživala, i malo je reći da jesam. Dijeli smo tu ljubav prema Savi - kaže Uhlik.
Vinko Uhlik ispred poslovno-stambene zgrade u Sigetu 1982. godine
Radio je na stvaranju Novog Zagreba, na prvim stambenim zgradama u Zapruđu, Utrinama, Sigetu i Središću, a prisjeća se kako u počecima nitko nije shvaćao pravu važnost tog dijela grada.
- Nitko nije shvaćao da je tamo nešto jako lijepo, nešto što počinje od početka, i to od nas samih, a ne od Austro-Ugarske i Beča, nego smo to radili mi potpuno sami. Nismo bili bogata zemlja, pazilo se na novac, od tuda uopće i način građenja, a to je uglavnom bio montažni. Kad radite sve u jednoj tvornici, to je mnogo jeftinija gradnja. Morali smo temelje raditi prirodne na licu mjesta kao uvijek, ali ovo dalje sve je bila industrija - objašnjava Uhlik, koji je za svoje zasluge dobio i Nagradu Grada Zagreba te Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo - Arhitektura i urbanizam.
Stambeno-poslovna osmerokatna zgrada u stambeno-poslovnoj zoni Prilaz Vladislava Brajkovića 1977. - 1981. godine
Prvi stambeni "kooperativi" Novoga Zagreba - Remetinec i Zapruđe - predstavljeni su budućim korisnicima na izložbi "Porodica i domaćinstvo" 1960. godine. Izgrađene cjeline bile su odraz novih ideja o socijalnom stanovanju s jedne i inovativnih tehnologija "prefabrikovane" gradnje s druge strane. Sistem koji je kasnije postao poznat kao JU 61 bio je kombinacija imena zagrebačkog poduzeća koje se bavilo izgradnjom montažnih zgrada, Jugomonta, i godine kad je stvoren.
Tijekom 1960-ih sve do 1984. godine u Jugomontu je radio i Uhlik. Jedan od prvih projekata bilo mu je Zapruđe, koje se također gradilo montažno. Iako je još bio student, nije ga plašila veličina tog projekta.
- Godine 1946. ili 1947. s druge strane Save nije bilo ničega. Trnsko je bilo prvo naselje. Podignute su i tipske kuće u Zapruđu, a one su nastale vapajem vlasti da se odjednom stvori tri tisuće stanova jer su ljudi u velikom broju dolazili u Zagreb. Na idejnom projektu Novog Zagreba radio je Urbanistički zavod, čiji je šef bio arhitekt i urbanist Zdravko Kolacio. Moj stariji brat, Josip Uhlik, tad je bio Kolacijev zamjenik i on je tad na brzinu napravio urbanistički plan Novoga Zagreba. Organizirana je dvorana u prizemlju Gradske skupštine i urbanisti Urbanističkog zavoda su pokazali prvu maketu Novoga Zagreba. To vam je bilo kao sajam - prisjeća se Uhlik.
U roku od tri godine, od 1963. do 1966., od Zapruđa je, kaže, nastao grad za deset tisuća stanovnika, a gradio ga je s 250 radnika.
Natječaj urbanističko-arhitetonskog rješenja naselja Središće, maketa, 1976.
- To su uglavnom bili radnici koji su došli iz Podravine, bili su vrsni zidari. Zapruđe nema armirano-betonske zidove, nego velike betonske blokove i tako je to nastalo, malo pomalo. Često sam znao prespavati s radnicima u istim barakama s vojničkim dekama i jastucima. Reklo bi se teška i siromašna vremena, ali postojao je jaki nagon za razvojem i početkom zdravog socijalizma. Bez prevara i figa u džepu. Svi smo bili braća na gradilištu - govori Uhlik.
Prilikom izgradnje Zapruđa bio je zadužen i za idejno projektiranje centra naselja sa svim popratnim sadržajima i vanjskim te javnim prostorima. Realizirao je robnu kuću na Trgu Ivana Meštrovića, dječji vrtić i jaslice u Vankinoj ulici te tipske stambene četverokatne zgrade u naselju. Ističe kako su ta vremena bila prekrasno romantična, a danas Zapruđe još nosi neka "pametna" sjećanja na njih.
Provedbeni plan naselja Utrine, Zagreb Suator: Branko Hlebec, dipl. ing. arh. 1965.
- Sve kuće zatvaraju neke zelene površine, možeš se prošetati, sjesti na klupicu, čitati, djeca se mogu igrati. Jedino za čime žalim i što mi je na neki način ukradeno je što škola u Zapruđu nije realizirana onako kako sam je ja zamislio. Ona ne bi bila obična zgrada, nego prizemna jedna velika površina pod školskim zgradama, gdje bi djeca imala i vrtove i razne sadržaje da se mogu i igrati i učiti. Jako me razljutilo što je to zaustavilo jedan pokret, za koji nisam znao kamo će stići, ali sam htio da djeca od prve osjete slobodu i ljepotu prirode - kaže Uhlik.
Osim škole, neostvarena mu je želja ostala i gradnja kuće umjetnosti na Laništu, koju je zamislio kao svojevrsni grad od kulture.
- Htio sam raditi još projekata, ali za njih, nažalost, nije bilo interesa, nisam dobio tu licencu da radim, ali za mene je trijumf da sam dobio još kao balavac između 25 i 30 godina da radim urbanistički plan za cijeli Novi Zagreb. Napravio sam plan i za širenje grada mnogo južnije, ali to se isto, nažalost, nije ostvarilo - kaže Uhlik.
Urbanističko-arhitektonski projekt naselja SredišćeAutorski tim: Vinko Uhlik, dipl. ing. arh., voditelj,Berislav Brnčić, dipl. ing. arh., Željko Čidić, dipl. ing.arh., Desa Vrcan, dipl. ing. arh.; Ivan Šojat, dipl. ing.građ.Natječajni rad, 1. nagrada, provedbeni i detaljniurbanistički plan i izvedba
Ističe i kako je ponosan na pokojnog brata koji je prvi započeo širenje Zagreba dalje na jug.
- Josip je znao sve, bio je arhitekt, on je bio među pokretačima tadašnjeg Urbanističkog zavoda Grada Zagreba. On je doduše na jednoj mojoj izložbi priznao da sam ja malo više radio kad smo radili na Zapruđu, ali sretan sam što smo, svaki na svoj način i u svoje vrijeme, realizirali Novi Zagreb, koji je i dalje vrlo ugodan za stanovanje. Osobno i dalje maštam i razmišljam o načinima kako da se 'dva grada' spoje u jednu cjelinu s perspektivom daljnjega građenja prema jugu s neizbježnim kvalitetama, prvenstveno u parkovskoj arhitekturi jer samo ona može stvarati dovoljno kisika. Zeleni Zagreb bi nam svima trebao biti cilj i spasenje - govori Uhlik.
I dok se s ponosom prisjeća tih godina kad je Novi Zagreb bio u povojima, a grad se polako stvarao i širio, zabrinjava ga današnja nepromišljena gradnja.
Kulturno-društveni centar Novi Zagreb, Idejni projekt, 1979.
- Prije je općenito postojala viša kultura planiranja u urbanizmu. Imam utisak da je to bilo puno bliže idealnom nego što je to danas. Postojala je tješnja i efikasnija veza između vlasti i države s jedne strane te urbanista i arhitekata s druge. Danas se, prije svega, ništa ne planira u interesu zajednice. Gradi se bez udjela urbanizma. Imam dojam da zapravo danas više urbanizma nema i da nema više urbanista, a urbanisti grade gradove. Sve se radi jako nepromišljeno, grad se širi, ali ulaze stambene zgrade među kuće, nestaje nam zelenih površina... - upozorava Uhlik.
Zabrinjava ga i devastacija Sljemena, s balkona stalno gleda nove objekte koji niču, a ne uklapaju se u njegove prirodne ljepote.
- Gradi se po novčanoj situaciji investitora koji bira još preostala najbolja mjesta za gradnju, a takvih je odavno nestalo. Popunjavaju se i najmanji prostori za kakvu-takvu gradnju, ali nipošto osmišljenu i uklopljenu u cjelinu grada. Više nema slobodnih velikih prostora pa se tu ne može tražiti ni red, a kamoli urbana kvaliteta. Čak se gradnja za stanovanje probila gotovo do polovice visine Medvednice i pitanje je hoće li tu stati. Praksa da se nešto planira potpuno je zaboravljena. Kamo sreće da se mladi uključe, mladi stručnjaci, zagrlit ću svakog od tih. Zagreb se mora voljeti, a ne samo rješavati, svaki grad treba tako - zaključuje Uhlik.
