Bošnjački političari Reuf Bajrović i Emir Suljagić pozvali su u članku u Oslobođenju 16. travnja 2020. da bošnjačke stranke iskoriste novu većinu u Središnjem Izbornom Povjerenstvu (SIP) i na sljedećim općim izborima u BiH mudro sastave kantonalne liste, preuzmu Dom naroda FBiH i time pošalju „HDZ i hercegbosansku politiku u povijest“. Danijal Hadžović se je nadovezao na ovu tezu u članku u Slobodnoj Bosni 8. svibnja 2020. i pozvao „probosanske stranke“ da na sljedećim izborima izaberu barem 6 hrvatskih izaslanika u Dom naroda FBiH i time uspostave vlast bez HDZ-a BiH.
Ključna uloga Središnjeg izbornog povjerenstva BiH
Bošnjačke stranke (SDA, DF, SDP i A-SDA) i opozicija iz RS-a (SDS i PDP) su 11. ožujka izabrali dva srpska i dva bošnjačka člana Središnjeg izbornog povjerenstva BiH (SIP) iskoristivši nedovoljno preciziran zakon. 20. svibnja su iste stranke izabrale Željka Bakalara, savjetnika Željka Komšića, za hrvatskog člana SIP-a. Ove stranke su time dobile natpolovičnu većinu i kontrolu nad institucijom koja odlučuje o izborima u BiH i implementaciji rezultata.
SIP je imao ključnu ulogu nakon općih izbora 2018. godine na kojima se izravno biraju parlamenti kantona FBiH. Iz deset kantonalnih skupština imenuju se izaslanici gornjeg od dvaju domova Parlamenta FBiH, Doma naroda FBiH. Njega čine nacionalni klubovi s pravom veta, po 17 izaslanika Bošnjaka, Hrvata i Srba, te sedam iz reda Ostalih. Dom naroda FBiH je ključan za izbor Predsjednika FBiH, Vlade FBiH i hrvatskih i bošnjačkih izaslanika u (državnom) Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Obzirom da su dijelovi Izbornog zakona BiH stavljeni izvan snage 2017. prema odluci „Ljubić“ Ustavnog suda BiH, a bošnjački predstavnici odbijaju sprovesti tu odluku, SIP je nakon općih izbora 2018. godine donio naputak o popuni Doma naroda FBiH.
Za preuzimanje kontrole na Federalnoj razini je postojao plan 2018. godine, ali nije uspio zbog odluke SIP-a. Naime, bošnjačke su stranke na izborima 2018. godine izabrali četiri hrvatska izaslanika u Dom naroda FBiH iz četiri većinski bošnjačka kantona. U Zeničko-Dobojskom kantonu (ZDK), petom većinski Bošnjačkom kantonu u FBiH, stranke Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH su osvojile 3 mandata u kantonalnoj skupštini. Od 27 preostalih mandata koji su pripali bošnjačkim strankama, čak šest mandata su osvojili kandidati iz pet bošnjačkih stranaka koji su se izjasnili kao Hrvati.
Bošnjačke stranke su imale dovoljno ruku da pošalju oba hrvatska izaslanika u Dom naroda FBiH. To bi omogućilo bošnjačkim strankama da kontroliraju jednu trećinu (šest od 17) izaslanika u hrvatskom klubu u Domu naroda FBiH, i izaberu Predsjednika i Vladu FBiH bez hrvatskih predstavnika, te da imaju većinu u Parlamentu FBiH i donose odluke bez hrvatskih predstavnika, koji bi ostali bez prava na veto.
Međutim, taj scenarij se nije dogodio jer je SIP odlučio dodijeliti broj izaslanika iz kantona prema popisu stanovništva iz 2013. godine, a ne iz 1991. godine kako su to neustavno željeli bošnjački političari. Time je ZDK poslao samo jednog hrvatskog izaslanika umjesto dva, a Zapadnohercegovački kanton (ZHK) njih tri umjesto dva. Pošto bošnjačke stranke nisu mogle dobiti željenu trećinu izaslanika u hrvatskom klubu, na kraju su odustali od preglasavanja u ZDK, pa je iz tog kantona izabran predstavnik iz HNS-a BiH.
Povijesna prilika konačnog preglasavanja Hrvata u BiH
Ako se izborni zakon ne izmjeni do općih izbora 2022. godine, što je malo vjerojatno, SIP će tad ponovno odlučiti o popunjavanju Doma naroda FBiH. To omogućuje bošnjačkoj političkoj eliti preuzimanje kontrole nad hrvatskim klubovima u Domu naroda i na federalnoj i na državnoj razini.
Ako bošnjačke stranke poslušaju Bajrovićev i Suljagićev savjet mudrog sastavljanja lista – tj. ako na vrhu listi za kantonalne skupštine stave pojedince koji će se inženjeringom i prethodnim dogovorima izjasniti kao Hrvati – ishod općih izbor 2022. godine mogu biti u potpunosti drugačiji u odnosu na 2018. te značiti kraj konstitutivnosti za Hrvate u BiH. Dva su moguća scenarija:
Prvi, bošnjačke stranke mogu sastaviti liste tako da osvoje barem trećinu mandata rezerviranih za hrvatske predstavnike u Domu naroda FBiH. Čak i ako se bude koristio popis iz 2013. godine, bošnjačke stranke lako mogu izabrati čak osam hrvatskih izaslanika. To bi značilo izbacivanje Hrvata s mjesta Predsjednika FBiH i iz Vlade FBiH te donošenje svih odluka u Parlamentu FBiH bez potrebe za podrškom hrvatskih predstavnika.
Drugi, ako SIP odluči koristiti popis iz 1991. godine, onda bošnjačke stranke mogu izabrati čak natpolovičnu većinu (devet od 17) mandata rezerviranih za hrvatske predstavnike u Domu naroda, i to šest iz pet većinski bošnjačkih kantona, i tri iz dva „mješovita“ kantona. To bi dovelo do potpune bošnjačke dominacije u FBiH, ali i do izbacivanja Hrvata i s državne razine.
Naime, natpolovična većina u hrvatskom klubu Doma naroda FBiH bi omogućila bošnjačkim strankama da izaberu natpolovičnu većinu (3 od 5) hrvatskih izaslanika u (državnom) Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, i na taj način izbace Hrvate iz Vijeća ministara BiH i iz procesa odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini BiH. Time bi Hrvati bili izbačeni iz vlasti i na državnoj i na entitetskoj (FBiH) razinama.
S natpolovičnom većinom u hrvatskom klubu u Domu naroda FBiH bošnjačke stranke mogu samostalno izmijeniti i Zakon o federalnim jedinicama u FBiH. Za to im je potrebna tek dvotrećinska većina u Zastupničkom domu, koju uvijek imaju, kao i natpolovična većina u bošnjačkom, srpskom (koju uvijek imaju) i hrvatskom klubu u Domu naroda FBiH. Pod izlikom racionalizacije FBiH, i na tragu američke inicijative iz 2012. godine o smanjenju broja kantona, bošnjačke stranke bi mogle promijeniti granice kantona.
Tako bi: (a) Kanton 10 i Zapadnohercegovački kanton mogli biti pridodani Unsko-sanskom kantonu; (b) Hercegovačko-neretvanski i Srednjo-bosanski kanton Zeničko-Dobojsko kantonu; (c) Posavski kanton Tuzlanskom kantonu; (d) Bosansko-podrinjski kanton Sarajevskom kantonu, čime bi se dobila četiri kantona u FBiH. To bi se moglo predstaviti kao smanjenje administracije za 60 posto, a dva nova kantona (a) i (b) bi se mogla predstaviti kao multietnička, iako bi u oba kantona Bošnjaci bili više od dvije trećine stanovništva. Time bi Hrvati činjenično prestali biti konstitutivni narod i postali bi nacionalna manjina u BiH.
Hrvatska strategija šutnje
Bajrovićev i Suljagićev scenarij, kojeg nijedna relevantna bošnjačka stranka ne odbacuje, ne bi trebala biti novost za hrvatske predstavnike u BiH. Hrvatski politički vrh u BiH još od prosinca 2018. godine posjeduje detaljnu analizu općih izbora 2018. godine, ali i matematički izračun koji potvrđuje kako Bošnjaci već na sljedećim izborima mogu jednostrano ukinuti konstitutivnost Hrvata u BiH. Iako bi za to bila nužna široka koalicija bošnjačkih stranaka, takva koalicija je nužna samo jednom. Nakon što bi se Ustav FBiH i zakon o federalnim jedinicama u FBiH izmijenili, bošnjačke stranke ne bi morale ulaziti u široku koaliciju na sljedećim izborima.
Hrvatski politički lideri predvođeni Draganom Čovićem snose odgovornost za nedonošenje jasne strategije za onemogućavanje tog scenarija. Međutim, nestrateško djelovanje, šutnja o napadima na konstitutivnost Hrvata, kao i nerad na komunikaciji s međunarodnim akterima, dovode do sumnje u ozbiljnost hrvatskog liderstva. Osim obećanja koja se ponavljaju svakog izbornog ciklusa, hrvatska politika nije ponudila ništa ozbiljnije već dva desetljeća.
Hrvatska politika u BiH se je svela na paljenje svijeća i izdavanje obavijesti za javnost koje nitko više ne uzima zaozbiljno. Hrvati su u zadnjih deset godina izgubili čak sto tisuća pripadnika u BiH i spali na oko 350 tisuća stanovnika, što predstavlja oko 13,5% od 2.6 milijuna stanovnika kojih BiH danas ima. Hrvatski političari nemaju „hrvatski odgovor“ na ovu demografsku i društvenu katastrofu kojom svake godine, što emigracijom, što prirodnim putem, nestane preko deset tisuća Hrvata u BiH.
FBiH kao Cipar 1963. godine
Ipak, činjenica je da najveći dio odgovornosti za moguće posljedice preglasavanja Hrvata upravo na bošnjačkim političarima i strankama. Ako se odluče na preglasavanje Hrvata na izborima 2022. godine i zgaze ugaoni kamen države BiH – jednakopravnost tri konstitutivna naroda – time bi učinili presedan koji konsocijacijske države u Europi nisu vidjele od 1963. godine.
U svim složenim europskim državama, poput Belgije, Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva (Sjeverna Irska), nezamislivo je da jedan narod preglasa ili bira predstavnike drugom narodu. To se u Europi zadnji put dogodilo 1963. godine, kada su ciparski Grci jednostrano izmijenili zakone i ustav, nametnuli unitarističke odredbe i ukinuli prava ciparskih Turaka.
Kako je to završeno svi znamo: ciparski Turci su se povukli iz državnih institucija, započelo je međunacionalno nasilje i, konačno, došlo je do invazije Turske 1974. godine i podijele Cipra na turski i grčki dio.
Hrvati u BiH ne zagovaraju separatizam, ali sigurno neće mirno sjediti i dozvoliti uzurpaciju njihovih prava te prihvatiti status manjine u bošnjačkom entitetu. Bilo bi bizarno da bošnjačke elite koje se najviše kunu u BiH budu i najodgovornije za raspad i FBiH i BiH.
Autor je rođen u Splitu 1993., diplomirao je političke znanosti i povijest na Macalester Collegeu u St. Paulu u Minnesoti, a potom upisao magisterij iz ruskih i euroazijskih studija na Georgetown Universityju u Washingtonu. Autor je knjige „Neravnopravna demokracija: Politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini“
