Bogata povijest Hrvatskih plagijata i krivotvorina

Spomenik kipara Dalibora Stošića i arhitekta Krešimira Rogine, posvećen stradalim Židovima u holokaustu, u dijelu stručne umjetničke javnosti izazvao je sumnju da se radi o plagijatu poznate instalacije pokojnog talijanskog umjetnika Fabija Maurija “Il Muro Occidentale o del Pianto” (Zapadni zid ili zid plača), koji je izložen na 45. Biennalu u Veneciji 1993. godine. Kritičari Stošićevu djelu osporavaju originalnost, smatrajući da su od Maurija preuzeti ideja - zid složen od kofera, te koncept i realizacija. Također upozoravaju na problematičan naziv “Prisutna odsutnost”. Naime, tako se zvala i velika retrospektivna izložba Aleksandra Srneca, jednog od najvažnijih hrvatskih poslijeratnih umjetnika, koja je održana prije deset godina u MSU. Taj slučaj ponovno je aktualizirao problem plagiranja umjetničkih djela i izazvao pitanja o tome je li plagijat besramna krivotvorina ili nedužna posudba ideje, ali i pitanje ima li smisla postavljati spomenik stradalim Židovima u Hrvatskoj bez spominjanja NDH? 

Plagiranje umjetničkih djela, dizajnerskih proizvoda, modnih artikala, pa čak i arhitektonskih projekata postalo je raširena praksa ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. O plagiranje su se ogriješili i neki od najvećih umjetnika današnjice. Tako je pariški sud presudio da je skulptura “Naked” slavnog američkog umjetnika Jeffa Koonsa, nastala prema fotografiji francuskog fotografa Jean-Francoisa Bureaua, ipak plagijat, iako je umjetnik uveo neke varijacije, poput različitog položaja ruku i glave, te erotizirao cijelu priču. Koonsovo poduzeće LLC i Centar Pompidou trebali su platiti 20.000 eura zbog “uzurpacije autorskih prava” i još 20.000 eura sudskih troškova, a sam umjetnik morao je platiti udovici fotografa zbog reproduciranja djela dodatnih 4000 eura. Zbog bujanja plagijata osnovana je i svjetska dizajnerska antinagrada Plagiarius s ciljem upozorenja javnosti na beskrupulozne imitatore i podizanja svijesti o tom problemu. 

Kakva je situacija u Hrvatskoj? Profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Jasna Galjer kaže da je plagijatorstvo prilično rašireno u Hrvatskoj, ali ipak su rijetki oni koji doslovno plagiraju nečiji original. “Uvijek se nešto doda ili oduzme tako da se ne može sa sigurnošću odrediti je li nešto plagijat i krađa ideja ili samo stvar inspiracije. No postoje situacije, kao što je ova sa zagrebačkim spomenikom žrtvama holokausta, u kojima se može dokazati da su autori kopirali tuđe ideje i napravili plagijat, dakle skinuli ideju nekog drugog djela”, kaže Jasna Galjer. Kipar Dalibor Stošić kaže u svoju obranu da su mnogi umjetnici koristili kofere pa tako nabraja velikog francuskog kipara Armana i grupu autora koja je radila muzej Drugog svjetskog rata u Gdanjsku, zatim artista Johna Kinga i njegovu skulpturu “A Case History” u Liverpoolu, potom Ettorea Guatellija i njegovu instalaciju u njegovu muzeju u Parmi, leteće kofere umjetnice Shiote Chiharu i mnoge druge te napominje da su s koferima radili i neki naši umjetnici, poput Gorana Trbuljaka, Duje Jurića - njih 15. No jesu li svi oni gradili zid od kofera? Povjesničar umjetnosti Tihomir Milovac napominje da je u suvremenoj umjetnosti jako teško odrediti granicu između originala i plagijata jer smo izloženi velikom broju informacija koje kolaju kroz sve medije, pratimo stotinu izvora i ponekad ni sami nismo svjesni da smo pokupili nečiju ideju ili oblik nekog drugog djela i onda je plasirali kao vlastitu. “Utoliko je ovaj Stošićev projekt vrlo blizu plagijatu jer je upotrijebio isti format za istu simboličku dimenziju kao Fabio Mauri, tj. kofere kao simbol stradanja Židova. To je prevelika slučajnost da ne bi bio plagijat. Dakle, ne radi se o originalnom autorskom radu jer su ta ideja, koncept i simbolika već plasirani na tržištu ideja”, ističe istaknuti povjesničar umjetnosti Tihomir Milovac. Napominje da je konceptualni umjetnik Braco Dimitrijević još osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo lamentirati o pitanju autonomnosti i autorstva u umjetnosti. On je tad i službeno patentirao svoju ideju u radu “Triptychosu Post Historicusu”, kad je složio tri elementa iz života u jednu cjelinu. 

“On je poznat po toj metodi rada i teško će ga netko kopirati”, napominje Milovac. Nastavlja da na hrvatskom tržištu ideja postoji nekoliko autentičnih plagijata koji su nastali na oštrici između umjetničke ideje i krivičnog djela. Primjerice, umjetnik Igor Zlobec krivotvorio je Murtića i još nekoliko drugih apstraktnih hrvatskih umjetnika, a zatim je te radove nudio na tržištu umjetnina kao svoje autentične slike. U tom slučaju ne govorimo o plagijatu, nego o krivotvorinama. Krivično je optužen, no nikad nije razjašnjeno je li se radilo o umjetničkoj namjeri ili o krivotvorini iz nužde”, kaže Milovac te pojašnjava da krivotvorina ponavlja umjetnički jezik i umjetnički izraz u formalnom, pa čak i sadržajnom smislu, no nije autorski rad, dok plagijat preuzima formalni ili sadržajni dio nekoga djela i predstavlja autorski rad. Na području spomeničke plastike vodila se ne tako davno rasprava o idejnom rješenju Branka Silađina za spomenik “Pobjedi u Domovinskom ratu” u Zadru. Naime, neki su primijetili da taj prijedlog nalikuje na spomenike poginulim braniteljima u Samoboru i u Novskoj, ali autor se ogradio od tih primjedbi zaključivši kako je njegovo djelo potpuno originalno. Ozbiljni skandal izazvalo je i postavljanje narančaste kugle arhitekta Milana Šosterića ispred nove zgrade Muzičke akademije u Zagrebu. Iako ta skulptura neodoljivo nalikuje na Kožarićevo “Prizemljeno sunce”, arhitekt je tvrdio da su i kugla i “igla” rezultat zamisli koje su mu se pojavile u snu i nemaju veze s Kožarićevom skulpturom. Slučaj skulpture “Petlja 3” iz 2006. godine kipara Borisa Šimunovića završio je u knjizi likovnog kritičara Ante Vrankovića “Afera plagijat”, prvoj takve vrste u Hrvatskoj. Vranković je ustvrdio da je Šimunović u tom svojem radu spojio dvije skulpture “Uza” i “Grop” renomiranog umjetnika i bivšeg dekana zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Slavomira Drinkovića. Prema Vrankovićevoj tezi, Šimunović je kao bivši Drinkovićev đak sigurno vidio te amblematske radove svojega profesora, no nije ga spomenuo ni u katalogu izložbe ni u materijalima priloženima uz aplikaciju za članstvo u ULUPUH.  

Prije nekoliko godine dizajner Boris Ljubičić pokrenuo je sudski spor protiv Republike Hrvatske i zagrebačke tvrtke Innovo DDB zbog navodnog “drskog plagijata njegova izvornog autorskog djela”, dakle njegovih kockica koje su korištene u rješenju vizualnog identiteta za informativnu kampanju o pristupanju Hrvatske EU. Taj Ljubičićev autorski kod nadaleko je prepoznatljiv jer je integriran u većini njegovih projekata, od kojih su najpopularnija vizualna rješenja loga HRT-a, HTZ-a, Hine i HOK-a. Tražio je odštetu od gotovo 300 tisuća kuna, ali Trgovački sud u Zagrebu odbacio je tužbu. Za razliku od Ljubičića, modna tvrtka Image Haddad uspjela je dokazati u dugotrajnom sudskom procesu da je pokradena ideja za njihovu modnu kolekciju. Što je s arhitekturom? Jasna Galjer navodi primjer Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” projektanta Marijana Haberlea koja podsjeća na Royal Festival Hall, sagrađen 1951. godine na Southbanku u Londonu. “Izgled, unutrašnji raspored i mnoštvo detalja frapantno su nalik toj londonskoj građevini. Također, zgradu Drage Galića u Vukovarskoj ulici iz 1954. godine mnogi su uspoređivali s Le Courbousierovom stambenom zgradom Unité d’habitation u Marseilleu, koja predstavlja vrhunac zajedničkog stambenog stanovanja. Ta sličnost inicira nekoliko pitanja: je li Le Courbousier bio uzor Galiću ili je riječ o pripadnosti istom duhu vremena, iz čega je proizašla sličnost u koncepciji i detaljima? Kako uopće možemo odrediti tu granicu između originala i plagijata? U postocima? Mislim da se u Galićevu slučaju ne može govoriti o doslovnoj kopiji. On je preuzeo nešto od Le Courbousierau i zatim to transplantirao u nešto drugo, ali je istodobno projektu dao svoj kreativni doprinos. Također, većina današnjih suvremenih mostova nalikuje na radove čuvenog španjolskog konstruktora i kipara Santiaga Calatrave, ali ne možemo reći da su to plagijati”, napominje profesorica Galjer. Bilo je i drugih primjera podudarnosti. Primjerice, u bivšoj Jugoslaviji govorilo se da Vjesnikov neboder Antuna Ulricha, koji je u vrijeme gradnje potkraj šezdesetih bio jedinstveno zdanje u ovom dijelu Europe, podsjeća na Jacobsenov hotel Radisson u Kopenhagenu, otvoren 1960. godine. 

Od novijih primjera treba svakako spomenuti projekt novog zagrebačkog Aerodroma “Franjo Tuđman”. Prije nešto više od desetak godina skupina arhitekata anonimno je prijavila projektante Juru Radića, Branka Kincla i Velimira Neidhardta Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu optužujući ih da je njihov projekt plagijat Kansai aerodroma u Osaki čuvenog talijanskog arhitekta Renza Piana i dijelova putničkog terminala u Shenzhenu Massimiliana Fuksasa. U samostalnoj Hrvatskoj dovedena je u pitanje originalnost Knjižnice Filozofskog fakulteta Studija Vulin-Ileković iz 2004. godine, poznate i kao Crni dijamant, koja je prema kritičarima jako nalikovala Kraljevskoj knjižnici u Kopenhagenu biroa Schmidt-Hammer-Lassen iz 1999. godine. Kritike je doživio i Plavi vulkan, projekt Hrvoja Njirića iz 2007. godine za novi stadion. Njemu se zamjerala nevjerojatna sličnost sa Zelenim vulkanom arhitekata Jean-Mariea Massauda i Daniela Pouzeta iz 2006. u Meksiku. Prema mišljenju naših sugovornika, Stošićev spomenik je sporan i zbog posvete svim Židovima stradalim u holokaustu, što je bilo uvjetovano samim natječajem. Time se, kako tvrdi Jasna Galjer, samo zadovoljava forma, dakle memoriziraju se žrtve holokausta, a zapravo se izbjegava izreći da su ti zločini počinjeni u ime satelitske države NDH. 

“U slučaju Stošićeva spomenika radi se o jeftinoj dosjetki i više puta viđenoj ideji. To je banaliziranje žrtve koju su Židovi morali podnijeti tijekom holokausta. Autori su naprosto posudili tuđu ideju i zatim je malo prilagodili okolnostima, ali definitivno je ta ideja još dovoljno prepoznatljiva da bismo je mogli definirati kao plagijat. Drugo, problem je što taj spomenik  izbjegava konkretno imenovati NDH, u čije ime su počinjeni zločini nad Židovima, a osim toga je i pitanje lokacije kraj Glavnog kolodvora vrlo upitno. Naime, Židovi su u NDH ubijani na raznim lokacijama i na razne načine, dok su na Glavnom kolodvoru ‘samo’ ukrcavani u teretne vlakove pa ne vidim smisla da se inzistira na tom prostoru. U Beču, našem neposrednom susjedstvu, na spomeničkom obilježju stoji posveta ženama, djeci i muškarcima koji su ubijeni tijekom holokausta u Austriji. Takvo parkovno, ambijentalno rješenje primjerenije je definiranom urbanom prostoru kao što je grad, a uz to posveta jasno i precizno govori o lokalnoj situaciji - o stradalim Židovima u Beču. Također, u Beču su na mnogim pločnicima postavljeni Kameni spoticanja u znak sjećanja na žrtve holokausta i nikome ne pada na pamet da ih devastira. 

U Zagreb je s velikim zakašnjenjem postavljen prvi Kamen spoticanja u Gundulićevoj ulici, no odmah je devastiran. Kod nas se pitanje zločina u Drugom svjetskom ratu želi relativizirati, ali prvo moramo raščistiti svu tu prljavštinu i jasno reći tko je i u čije ime počinio zločine u NDH i tek tad možemo imati zdravu budućnost”, ističe Jasna Galjer. Ivo Goldstein, sveučilišni profesor s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta i koautor opsežne knjige “Holokaust u Zagrebu”, koju je napisao s ocem Slavkom Goldsteinom, kaže da načelno podržava koncepciju Stošićeva spomenika, ali se također oštro protivi posveti kojom bi se iskazalo sjećanje na šest milijuna Židova stradalih u holokaustu. “Kao što je poznato, u kolovozu 1942. godine, tijekom vladavine NDH, ustaške vlasti su u suradnji s nacistima deportirale Židove u teretnim vagonima upravo s Glavnog kolodvora. Ako to nije naglašeno u posveti spomenika, zapravo se sugerira da se holokaust dogodio negdje drugdje, a ne i u Hrvatskoj”, ističe Goldstein i napominje kako postoje četiri mogućnosti komemoriranja, odnosno načina kontekstualiziranja žrtava holokausta u Hrvatskoj. “Spomenik žrtvama holokausta može biti posvećen Židovima koji su u kolovozu 1942. deportirani s Glavnog kolodvora, zatim svim zagrebačkim stradalim Židovima, stradalim Židovima iz cijele Hrvatske ili pak Židovima koji su stradali kao žrtve NDH. Upravo zbog toga smo mi kao predstavnici Bet Israela i predstavnici Svjetskog židovskog kongresa uputili prije otprilike dva mjeseca zajednički tekst pokojnom gradonačelniku Zagreba u kojemu smo mu objasnili kakva bi posveta trebala pisati na tom spomeniku. I Bandić se s time načelno složio. No danas ne znam kome bismo se mogli obratiti”, kaže Goldstein i navodi njihov prijedlog posvete: “S ovog je mjesta u kolovozu 1942. oko 800 zagrebačkih Židova deportirano u Auschwitz. Spomenik se postavlja u sjećanje na 30.000 Židova stradalih u holokaustu i brojne žrtve drugih genocida i masovnih zločina koje su počinili ustaški režim i Treći Reich u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Auschwitzu, Jadovnu i mnogim drugim logorima i stratištima na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske”. “Nakon svih upozorenja stvarno je besmisleno ponavljati da se spomenik s posvetom svim stradalim Židovima u holokaustu ne može postaviti u Zagrebu. Takav spomenik možete postaviti tamo gdje se holokaust nije dogodio, recimo u Americi, Izraelu i svakako u Berlinu, odakle je krenuo nacistički pokret, no u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje u Europi moraju se komemorirati žrtve koje su stradale na tome mjestu. Primjerice, na mjestu nekadašnjeg Vélodroma d’Hiver u Parizu, odakle su deportirani Židovi, danas stoji spomenik. Ili u Murskoj Soboti, koja je tijekom rata bila okupirana od strane Mađarske, stoji spomenik o deportiranim Židovima”, smatra Goldstein te zaključuje kako će taj spomenik, umjesto da pridonese obogaćivanju spomeničke baštine Zagreba i nadograđivanju kulture sjećanja, rezultirati još jednim skandalom. Što o svemu kaže autor Dalibor Stošić? “Moje osobno mišljenje je da treba navesti točan broj Židova, točan broj Srba i točan broj Roma koji su deportirani s tog mjesta te konzultirati židovske zajednice, kao i Srbe i Rome, te zauvijek otkloniti svaki prijepor oko teksta”, kaže Stošić i dodaje kako je pokojni gradonačelnik na otvaranju gradilišta u prosincu 2020. rekao, između ostaloga, da je “izgradnja ovoga spomenika gesta uljudbe i iskaz moralnog duga Zagreba i Hrvatske prema sugrađanima stradalim ne samo tijekom holokausta, nego i za NDH”. Međutim, treba reći da su toj Bandićevoj izjavi prethodile brojne kritike gradskih zastupnika. Mladen Vukmir, priznati svjetski stručnjak za nematerijalnu imovinu i intelektualno vlasništvo, kaže da postoje različiti vidovi plagiranja, a najklasičniji je onaj kad netko prepiše nečije djelo i zatim sebe potpiše. “U tom slučaju riječ je o povredi najmanje dva prava - paterniteta, koje je jedno od moralnih prava, i prava reprodukcije djela, a može biti i prava distribucije i drugih ekonomskih prava”, kaže Vukmir te dodaje kako na područja plagiranja postoji jako puno različitih varijacija i zato tom problemu treba pristupiti s velikim razumijevanjem. 

“Na području konceptualne umjetnosti drukčija je situacija. Primjerice, kad neki autor citira ili namjerno kopira drugog umjetnika, dakle, bez prikrivanja preuzima tuđe ideje i zatim im u drugom kontekstu daje novo značenje, ne govorimo o plagijatima, nego o legitimnim postupcima u konceptualnoj umjetnosti. Ako je netko kopirao, recimo, Murtića i potpisao ga kao svoje djelo, ne radi se o krivotvorinic, nego o plagijatu”, kaže Vukmir te dodaje da u zadnjih pet godina u Hrvatskoj ima sve više takvih i sličnih slučajeva, a pogotovo se širi biznis s pravim krivotvorinama, koji je često na rubu kriminala. U svakom slučaju, Vukmir ističe da svaki umjetnik može, kad uoči da je netko plagirao njegovo djelo, podići građansku tužbu i pokrenuti sudski postupak, dok u iznimnim slučajevima, kad se utvrdi da su plagijatori zaradili veći iznos, tužbu podiže država po službenoj dužnosti.